Početak nove priče za trebinjske Bošnjake

Hafiz Fazlagić tvrdi kako mu nije bilo nimalo lahko odlučiti da živi u Trebinju. Brojni su razlozi za to: “Početkom 2018. godine preuzeo sam funkciju glavnog imama u Trebinju. Mi smo nastavili živjeti u Stocu, a ja sam dolazio u Trebinje klanjati svaku drugu džumu i kada je trebalo nekim drugim poslovima. To je tako trajalo sve dok se nije završila ova školska godina, pa smo prije otprilike mjesec svi prešli u Trebinje. Kćerka ide u drugi razred, a sin će iduće školske godine krenuti u prvi. Oboje su upisani u osnovnu školu u Trebinju i to su od rata pa naovamo prva bošnjačka djeca koja su upisana u trebinjsku školu, bilo osnovnu, bilo srednju”

Piše: Edib KADIĆ

Sadik Fazlagić rodio se 1980. godine u Trebinju. Porijeklom je iz Gacka, ali tih godina nije bilo porodilišta u Gacku, pa su se gatačka djeca mahom rađala u Trebinju. U Gacku je živio do rata i tu završava prvih pet razreda osnovne škole. Karađoz-begovu medresu u Mostaru upisuje 1995. godine i to je bila prva poslijeratna generacija ove medrese, kao i prva generacija maturanata 1999. godine. Fakultet islamskih nauka upisuje odmah nakon završetka medrese. Kaže da se tu zadržao samo godinu jer je 2000. godine u oktobru otišao na studij u Islamabad, u Pakistan.

“Studirao sam na Internacionalnom islamskom fakultetu u Islamabadu u Fejsalovoj džamiji. Tu sam ostao jednu godinu, sve do septembra 2001. godine, kada su srušene zgrade u New Yorku. Odmah nakon toga, situacija u Pakistanu postala je pomalo napeta, tu su bili i problemi s Afganistanom, a i u samom Islamabadu osjećali su se strah i neizvjesnost. Tako da nas je Ambasada BiH u Pakistanu sve okupila i vratila za Bosnu. Ali, eto, ipak sam uspio malo naučiti i engleski i arapski jezik.

Kada sam se vratio u Bosnu i Hercegovinu, upisao sam humanističke nauke u Mostaru, engleski jezik, i tu sam studirao dvije godine. Nakon toga, otišao sam na služenje vojnog roka. I tu sam se zadržao godinu. Po povratku iz vojske počeo sam raditi u osnovnim školama kao vjeroučitelj i tu sam radio dvije godine”, kaže ef. Fazlagić, te nastavlja: “Od 2004. do 2009. godine radio sam u trgovačkom lancu ‘Merkur’. Ovamo sam imao malo časova, tako da ni plaća nije bila visoka, a sve skupa to nije bilo dovoljno, porodica mi je bila u potrebi. A ostao sam bez oca 1993. godine. Poginuo je u Mostaru, tako da sam morao preuzeti brigu nad porodicom.

Ali, vidite, iako sam prešao da radim u ‘Merkur’, opet sam bio u stalnoj vezi s Islamskom zajednicom jer sam radio kao imam i hatib u Kazneno‑popravnom zavodu Radobolja u Mostaru. Tu sam klanjao džume i teravije uz ramazan. Godine 2009. napustio sam ‘Merkur’ i preuzeo imamsku funkciju u Islamskoj zajednici u Stocu, u džematu Crnići-Aladinići. U tom sam džematu ostao skoro deset godina, sve do početka 2018. godine, kada me muftija mostarski Salem ef. Dedović postavio za glavnog imama u Trebinju.”

STOLAC I TREBINJE ZAJEDNO DOBILI HAFIZA

Baš u tom periodu Fazlagić i završava i polaže hifz. Kur’an je počeo učiti napamet još u prvom razredu medrese, ali životne okolnosti ga sprečavaju da tada završi hifz, kojem se vratio dvadeset godina poslije. Smatra da je hifz završio u kasnim godinama, u godinama kada se, barem je tako mislio, Kur’an ne može naučiti napamet. Ali, sam je sebe demantirao 20. aprila prošle godine, kada je položio hifz pred komisijom u Sarajevu.

“Napravio sam ogromnu pauzu, ali nešto se u meni probudilo, neka ljubav prema učenju Kur’ana napamet, teško je to objasniti. A vidite kako sam se učenju hifza ponovo vratio. Kada sam diplomirao 2015. godine na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, ostao sam nekako prazan. Sve vrijeme provodiš u učenju i čitanju razne literature, i onda diplomiraš i naglo prestaneš učiti. Osjećao sam da moram nastaviti i da tu ne smijem stati. U početku su mi se motale misli da nastavim postdiplomski studij. Ali, Allah, dž. š., dao je da prisustvujem hafiskoj dovi mog velikog prijatelja, sadašnjeg direktora Karađoz-begove medrese hafiza Aida ef. Tuleka. A zajedno smo medresu završili, bili smo u istoj generaciji. Odem na tu hafisku dovu i desi mi se prosvjetljenje od Allaha, kao da mi je neko nasuo ljubav u srce prema učenju Kur’ana, pa sam zapravo tada, na toj hafiskoj dovi, odlučio da neću upisivati nikakav postdiplomski studij, već ću se vratiti učenju hifza”, prisjeća se Fazlagić.

Kaže i kako je u početku dosta ponavljao ono što je već bio naučio. U počecima je učio sam, a kasnije je našao muhafiza Armina ef. Abaza, kurra hafiza i profesora u Krađoz-begovoj medresi. “I eto, za vrlo kratko vrijeme naučio sam hifz. Prošle godine sam uoči 25. noći ramazana naučio i posljednju stranicu Kur’ana. Od tada sam ponavljao i pripremao se za polaganje. Sada s ponosom i velikom čašću, kao i odgovornošću nosim titulu hafiza Kur’ana. Cijeli proces učenja bio je uz veliku podršku moje porodice. Učiti hifz velika je odgovornost, veliko breme koje oduzima mnogo vremena i potrebno je mnogo odricanja. A imao sam tu sreću da budem u džematu u kojem nisam imao problema niti velikih obaveza, tako da sam imao mnogo vremena da učim hifz i da se pripremam za polaganje”, pojašnjava Fazlagić.

Zanimljiva je činjenica da je Fazlagić polagao hifz u vremenu prelaska iz jednog džemata u drugi, tako da su i Stolac i Trebinje dobili hafiza kojeg odavno nije bilo na ovom prostoru. Posljednji trebinjski hafiz bio je Hasan ef. Babović. Zanimljivo je i da je hafiz Sadik ef. Fazlagić i prvi hafiz porijeklom iz Gacka u historiji ovog grada. Učile su mu se dvije hafiske dove, oficijelna u Trebinju, a druga za porodicu i prijatelje u njegovom prijašnjem džematu. Također, prije toga ni u džematu Crnići-Aladinići nikad nije proučena hafiska dova.

Hafiz Fazlagić tvrdi kako mu nije bilo nimalo lahko odlučiti da živi u Trebinju. Brojni su razlozi za to: “Tu su sada opet bile neke specifične okolnosti, pošto mi je kćerka pohađala osnovnu školu u Stocu, pa nismo htjeli da prekidamo njeno školovanje u pola godine i da prelazimo u Trebinje. Početkom 2018. godine preuzeo sam funkciju glavnog imama u Trebinju. Mi smo nastavili živjeti u Stocu, a ja sam dolazio u Trebinje klanjati svaku drugu džumu i kada je trebalo nekim drugim poslovima. To je tako trajalo sve dok se nije završila ova školska godina, pa smo prije otprilike mjesec svi prešli u Trebinje. Kćerka ide u drugi razred, a sin će iduće školske godine krenuti u prvi. Oboje su upisani u osnovnu školu u Trebinju i to su od rata pa naovamo prva bošnjačka djeca koja su upisana u trebinjsku školu, bilo osnovnu, bilo srednju.”

Objašnjava da se na tu ideju u početku teško bilo privići, ali, kako vrijeme polahko odmiče i nova školska godina se približava, sve se lakše privikava na tu ideju. “Nekako znam i osjetim da će to sve, uz Božiju pomoć, teći bez problema. Na početku, kada sam trebao prihvatiti posao glavnog imama u Trebinju, znao sam da će djeca ići u školu u Trebinju, a gdje će drugdje?! Isto tako, znao sam da nema nijedno bošnjačko dijete upisano u ovoj školi, pa mi je bilo dosta teško i bilo je mnogo više neizvjesnosti nego sada. Možda i sada ima jedna doza sumnje, ili opreza kako će to sve teći, ali ipak, ostalo je još mjesec i po do početka nastave, ima još vremena da se to sve skupa slegne.

S druge strane, već imamo neke radionice koje je organizirala osnovna škola u Trebinju. One su u vidu druženja, okupljanja, upoznavanja, tu su s djecom dvije učiteljice, a sve kako bi se djeca opustila i upoznala. Tu ima djece različitog uzrasta, a ove radionice upravo su za djecu koja su malo povučenija i stidna i koja tek ulaze u sistem školovanja. Mi smo svoju djecu bez razmišljanja upisali u te radionice i mogu vam reći da su već nakon prve sesije djeca izašla sva oduševljena. Odmah su mi rekli da jedva čekaju da opet idu. A to vam kao roditelju koji je skeptičan i pun opreza i bojazni dođe kao veliko olakšanje.”

DOBRODOŠLICA TREBINJACA

Sadik ef. Fazlagić nije došao u Trebinje bez da je prethodno pripremio teren i napravio razgovore s mostarskim muftijom, gradonačelnikom Trebinja, crkvom i eparhijom u Trebinju kao i s direktorom škole. “Htjeli smo sve njih upoznati da će naša djeca ovdje ići u školu, jer, ponavljam, nakon rata, posljednjih 23 godine takav slučaj se do sada nije desio. Od svih koje smo kontaktirali imamo veliku podršku, a prvenstveno od muftije mostarskog i on nije samo nama podrška već i Medžlisu Islamske zajednice u Trebinju, kao i svim Bošnjacima povratnicima. Ovdje moram naglasiti da imamo podršku i od crkve, i od gradonačelnika, i od škole, i sa svima imamo jako dobre odnose i već smo se sastali i upoznali se. Ja se nadam da je ovo samo početak priče za nove bošnjačke porodice koje će živjeti u Trebinju. Sada imamo dvije mlade porodice u Trebinju koje će tu živjeti tokom cijele godine. Sadmir ef. Mustafić, moj zamjenik, već je tri godine sam u Trebinju, a sada smo jedan drugom podrška i pomažemo se u svemu. Dosta je bilo teško biti sam, a Sadmir to vrlo dobro zna”, potrcrtava Fazlagić.

Kada je riječ o bosanskom jeziku u trebinjskoj osnovnoj školi, trenutno ne postoji mogućnost da hafizova djeca uče maternji jezik. U razgovoru s direktorom škole saznao je da po zakonu u RS-u treba biti 17 učenika u jednoj generaciji koja su voljna učiti bosanski jezik, pa bi se tek onda tražila dodatna sredstva kako bi se omogućilo izvođenje ove nastave. “S obzirom na statistike i na činjenicu da će moja djeca biti jedina u svih devet generacija koja će biti zainteresirana za bosanski jezik, nastava neće biti organizirana. Djeca će učiti srpski jezik, i to će im pisati u knjižicama, ali vidite, kad je već takva situacija s jezikom, bitno mi je onda da moja djeca u školi uče vjeronauku, a oni imaju pravo na to. Vjeronauka kreće od drugog razreda, odmah su mi iz škole rekli da će čas pravoslavne vjeronauke pomjeriti na kraj nastave, tako da moja djeca neće imati pauzu između časova.

Za islamsku vjeronauku vidjet ćemo koga ćemo organizirati da preuzme te časove, imamo još vremena, dogovorit ćemo se. Moramo to još iskoordinirati i dogovoriti se sa školom. Meni je drago da su djecu fino prihvatili, razgovarao sam i s učiteljicama, one su mlade i perspektivne. S njima rade, trude se i otvorene su za dijalog i sve sugestije. Mnogo je bitno kako učitelji prilaze toj djeci, ovdje mislim na svu djecu, a vidio sam da je ovaj nastavnički kadar veoma zainteresiran za posao kojim se bavi, znaju ostvariti komunikaciju s djecom, i to je velika stvar. Djeca se umiju opustiti s njima i jedva čekaju da idu u školu.”

Hafiz Fazlagić kaže da, kada s određene vremenske distance pogleda, vidi da mu je bilo veoma teško preći iz svog džemata u kojem je bio deset godina, jer, prema njegovim riječima, kao da se bio stopio s tim ljudima. “Kao da sam tu proveo cijeli svoj život, kao da sam se tu rodio. Sa svima sam bio u izuzetno dobrim odnosima i bilo mi je vrlo teško napustiti sve to. Također, i supruzi i djeci bilo je teško navići se na taj prelazak, bilo je i tu dosta razgovora i uvjeravanja, međutim, posljednjih dvadesetak dana svi smo se malo opustili. Nikad ne znate šta vas čeka i u kakvu sredinu dolazite, a kada se to napokon desi, kada dođete u novi grad, vidite da i tu, kao i svugdje drugdje, postoje brojne ljepote i prednosti koje do tog trenutka niste mogli vidjeti.

Mnogo sam prijatelja ostavio kada sam otišao iz Stoca, ali to je s druge strane i dobro. A ti prijatelji koje sam ostavio u posljednjih dvadesetak dana dolazili su mi u posjetu sa svojim porodicama, i opet će, ako Bog da, dolaziti. Imali smo goste i iz Mostara i Sarajeva, tako da mi je drago što je moj prelazak u Trebinje razlog da Bošnjaci malo češće dolaze i posjećuju ovaj zaista prelijep i divan bosanskohercegovački grad. S druge strane, sve su to iskušenja koja čovjek mora podnositi kako bi se izgradio i postao bolji čovjek.”

Stav.ba