Pismo jedne majke: Zaboravljene čari roditeljstva

Ovo je post za sve roditelje, saborce, bratstvo bez sna…Ovo je kratka borba protiv onog čipa za zaboravljanje, jer kad bi se svega što smo proživjeli sa djecom sjećali…natalitet bi još drastičnije padao.

Donijela mi drugarica jutros da čuvam M. Beba M., kao što je red u ovo doba godine, obučen kao meče, ispod dvije kape i kapuljače viri nosić kao dugme. Spava M. kao buba. Samo zečje mrdaju cucla i nosić. Gledam M., prava reklama za dizanje nataliteta i mirnog sna…a meni na pamet pada samo to koliko godina nismo spavali zbog takvih, naših M. …spavanje je bilo privilegija, nevezana za prirodne potrebe. Spava M., a ja mislim “Šta li noću radiš, kad sad tako mirno spavaš?”

Ovo je post za sve roditelje, saborce, bratstvo bez sna…Ovo je kratka borba protiv onog čipa za zaboravljanje, jer kad bi se svega što smo proživjeli sa djecom sjećali…natalitet bi još drastičnije padao.

Prvo čari trudnoće…baš tada mi se tako spavalo na stomaku, na kome je komotno mogao da se posluži ručak za četiri osobe…nisam mogla da dohvatim pertle, izuvali i kotrljali su me okolo… spavala sam gdje god me naslone…oblačila sam se u dvosobne šatore sa kamp odjeljenja prodavnica sportske robe…Onda porođaji…vojska saborkinja u tačkastim, državnim spavaćicama, na preklop…sa mastiljavim pečatom bolnice na grudima (da neko ne mazne tu dragocjenu kreaciju slučajno, kao uspomenu na divno provedeno vrijeme, u cijenjenoj instituciji)…e to nećemo opisivati, jer tu apsolutno poštujem podsvjesnu naredbu: “Zaboravi!”…Zaboravila.

E, onda donesete kući bebu…u bolnici sve to nekako drugačije ide…kod kuće počinje prava priča.Naročito ako je to prva beba. Da voziš auto moraš da polažeš ispit, da ti daju čovjeka u ruke i da ga gajiš, ne treba ti ništa, nema teorije, samo praksa…Stavili mi tako bebu u krevetac (jastučići, ćebence na slončiće, karnerići i plišana igračka, ako tek rođena beba poželi da se poigra), zagrlili se i gledamo zaljubljeno u nasljednika…Kad je otvorio oči, pa kad je zaurlao kao vatrogasna sirena, zajapurio se kao cvekla…romantika je pukla kao balon od sapunice…Auuu…Gladan? Žedan? Piškio? Kakio? Dosadno mu? Beba urla, titla nema, a ti se snađi…

Tu negdje počinje doba nespavanja…bauljali smo kao aveti po kući, bila sam sposobna da spavam stojeći, bilo gde, bilo kada…grčevi, čajevi, zubići rastu, rastu, kao da smo ajkulu napravili, a ne čovjeka, kraja nema…I tako tri bebe, jedna za drugom…živjeli smo kao šišmiši, tako smo vjerovatno i izgledali.

Sjećate li se kupanja bebe? E, to je spektakl… Najstrašnije pojave na Balkanu su promaha, mraz, prehlada, koje su, istorijski dokazano, izazivale najveće pogrome u ovom dijelu svijeta. Shodno tome, kupanje bebe, tj. svlačenje iste i njeno kupanje, su više no rizični poduhvati. Mi smo bebu kupali u sobi…temperatura 67 stepeni, kao u švedskoj sauni…lipti znoj sa nas, sve nam igra pred očima, sudaramo se sa peškirima, mjerimo dvadeseti put temperaturu u kadici…ako dolijemo još malo tople vode, a dodamo malo zeleniša, supu možemo da skuhamo komotno…kupanje se izvodi zalivanjem i polivanjem…da šampon ne uđe u oči, da beba ne viri previše iz vode…a onda, uz dramatičnu najavu, muž širi peškir i napeto čeka…ja, olimpijskom vještinom dižem bebu iz vode i najkraćim mogućim pokretom ubacujem u naručje peškira…prolazno vrijeme odlično 0,23 sekunde…

Slična pojava su oblačenja za šetnju jesen-zima…ako obučeš prvo sebe, skuhaćeš se…ako obučeš bebu, ona se dinsta dok se ti oblačiš…ako se oblače tri mala djeteta i nas dvoje – razvod na pomolu…Kad se samo sjetim onih maleckih cipelica, ne možeš u ruku da je uhvatiš, a kamoli one pertle da vežeš, a dijete mrda li mrda…rukavice, one male…čik uguraj ruku djetinju unutra, bez težih povreda…a kad ti uspije, za par minuta i ruka i rukavica mokre u ustima vesele bebe. Sve druge bebe su imale cipelice na nogama, one lijepe plave, roza, na mašnice, kao za igračke, samo ih je moj sin stalno žvakao…prvo zajedno sa nogom, a onda sa noge visi čarapica srozana, a on mulja cipelu u ustima…doba puževa.

Poslije toga stiže vrijeme mobilnosti…tek tu počinje zabava…pet godina nisam kafu popila, ni jela ljudski…taman dignem šoljicu i…saspem je za vrat, jer neki od potomaka se upravo dovodi u smrtnu opasnost…padanje sa kauča, veranje u saksije, stoljnjak za ćoše pa vuci!…pražnjenje fioka, okretanje vazni…tada smo živjeli na visokom nivou, sve je bilo, po Kišonu, na bar dva metra iznad poda. U našem krevetu gužva…u sred noći, kada zaspiš i padne ti pozornost, ekipa počinje da se ušunjava…ujutru krevet pun kao oko, oni spavaju kao anđeli, mi se noktima držimo za rubove, podočnjaci do poda.

Kasnije dolazi vrijeme igračaka…cijela kuća se pretvara u poligon…jeste li nekada u mraku stali na lego kocku? Kakva japanska kazna? To se zove bol! Obaška što ne smiješ da drekneš, jer oni konačno spavaju…u foteljama automobilčići, u kupatilu kante, patkice i lopatice, monstrumi, njihova oprema, lutke i njihov miraz, kao u najboljih udavača, svuda okolo…Muž je tako sedmicu dana hodao cakleći se na posao…izmislili fantomi lutku, koja ima svoje šljaštice, prašinu neku svjetleću, kao ona je vila, a to čarobni prah…Odlično! Svi smo brzo bili začarani, svijetlili smo u mraku, a to čudo ni da očetkaš, ni da opereš…Jedno jutro sam se probudila sva na ćoše…cijelu noć sanjala aždahe, sve me boli…naravno, u našem krevetu neko zaboravio Betmena…sa rogovima i šiljcima na super rukavicama i narebranim plaštom…

Svako kretanje na put je bilo ravno većoj seobi naroda…kakvi stari Sloveni, oni su imali bitno manje stvari od nas…odlazak na more, kao emigracija…nosi se sve, sve je neophodno…cipela kao za stonoge, krokodili, čamci, kantice, ajkule , sve na napuhivanje što postoji…kompromisa nema, sve im treba. Zimovanja smo jeđee trošili u ta doba odrastanja…imali smo premalo ruku.

Sad smo porasli…sad jurcaju okolo, nahvataj ih ako možeš…sad pomislim da i nije bilo tako loše kada su gmizali po podu i žvakali tepih…kćerka je tada izgrizla sto u dnevnoj sobi, još uvijek nosi tragove maleckih zuba…žao nam da ga mijenjamo…a sad ne možeš da se natelefoniraš, da ih prebrojiš…samo jurcaju.

Ako je ovaj post čitao neko, ko još djece nema, molim da ga odmah zaboravi, u cilju produžetka ljudske rase. Nije to baš sve tako. Šalila sam se 😉

Piše: Jelica Greganović, iz knjige: „Priči nikad kraja“ (Originalni naslov priče: „Beba“)

Izvor: blog.b92.net

Obrada: Akos.ba

Čari roditeljstva: Ne tako vesela strana podizanja djece

Donijela mi drugarica jutros da čuvam M. Beba M., kao što je red u ovo doba godine, obučen kao meče, ispod dvije kape i kapuljače viri nosić kao dugme. Spava M. kao buba. Samo zečje mrdaju cucla i nosić. Gledam M., prava reklama za dizanje nataliteta i mirnog sna…a meni na pamet pada samo to koliko godina nismo spavali zbog takvih, naših M. …spavanje je bilo privilegija, nevezana za prirodne potrebe. Spava M., a ja mislim “Šta li noću radiš, kad sad tako mirno spavaš?”

Ovo je post za sve roditelje, saborce, bratstvo bez sna…Ovo je kratka borba protiv onog čipa za zaboravljanje, jer kad bi se svega što smo proživjeli sa djecom sjećali…natalitet bi još drastičnije padao.

Prvo čari trudnoće…baš tada mi se tako spavalo na stomaku, na kome je komotno mogao da se posluži ručak za četiri osobe…nisam mogla da dohvatim pertle, izuvali i kotrljali su me okolo… spavala sam gdje god me naslone…oblačila sam se u dvosobne šatore sa kamp odjeljenja prodavnica sportske robe…Onda porođaji…vojska saborkinja u tačkastim, državnim spavaćicama, na preklop…sa mastiljavim pečatom bolnice na grudima (da neko ne mazne tu dragocjenu kreaciju slučajno, kao uspomenu na divno provedeno vrijeme, u cijenjenoj instituciji)…e to nećemo opisivati, jer tu apsolutno poštujem podsvjesnu naredbu: “Zaboravi!”…Zaboravila.

E, onda donesete kući bebu…u bolnici sve to nekako drugačije ide…kod kuće počinje prava priča.Naročito ako je to prva beba. Da voziš auto moraš da polažeš ispit, da ti daju čovjeka u ruke i da ga gajiš, ne treba ti ništa, nema teorije, samo praksa…Stavili mi tako bebu u krevetac (jastučići, ćebence na slončiće, karnerići i plišana igračka, ako tek rođena beba poželi da se poigra), zagrlili se i gledamo zaljubljeno u nasljednika…Kad je otvorio oči, pa kad je zaurlao kao vatrogasna sirena, zajapurio se kao cvekla…romantika je pukla kao balon od sapunice…Auuu…Gladan? Žedan? Piškio? Kakio? Dosadno mu? Beba urla, titla nema, a ti se snađi…

Tu negdje počinje doba nespavanja…bauljali smo kao aveti po kući, bila sam sposobna da spavam stojeći, bilo gde, bilo kada…grčevi, čajevi, zubići rastu, rastu, kao da smo ajkulu napravili, a ne čovjeka, kraja nema…I tako tri bebe, jedna za drugom…živjeli smo kao šišmiši, tako smo vjerovatno i izgledali.

Sjećate li se kupanja bebe? E, to je spektakl… Najstrašnije pojave na Balkanu su promaha, mraz, prehlada, koje su, istorijski dokazano, izazivale najveće pogrome u ovom dijelu svijeta. Shodno tome, kupanje bebe, tj. svlačenje iste i njeno kupanje, su više no rizični poduhvati. Mi smo bebu kupali u sobi…temperatura 67 stepeni, kao u švedskoj sauni…lipti znoj sa nas, sve nam igra pred očima, sudaramo se sa peškirima, mjerimo dvadeseti put temperaturu u kadici…ako dolijemo još malo tople vode, a dodamo malo zeleniša, supu možemo da skuhamo komotno…kupanje se izvodi zalivanjem i polivanjem…da šampon ne uđe u oči, da beba ne viri previše iz vode…a onda, uz dramatičnu najavu, muž širi peškir i napeto čeka…ja, olimpijskom vještinom dižem bebu iz vode i najkraćim mogućim pokretom ubacujem u naručje peškira…prolazno vrijeme odlično 0,23 sekunde…

Slična pojava su oblačenja za šetnju jesen-zima…ako obučeš prvo sebe, skuhaćeš se…ako obučeš bebu, ona se dinsta dok se ti oblačiš…ako se oblače tri mala djeteta i nas dvoje – razvod na pomolu…Kad se samo sjetim onih maleckih cipelica, ne možeš u ruku da je uhvatiš, a kamoli one pertle da vežeš, a dijete mrda li mrda…rukavice, one male…čik uguraj ruku djetinju unutra, bez težih povreda…a kad ti uspije, za par minuta i ruka i rukavica mokre u ustima vesele bebe. Sve druge bebe su imale cipelice na nogama, one lijepe plave, roza, na mašnice, kao za igračke, samo ih je moj sin stalno žvakao…prvo zajedno sa nogom, a onda sa noge visi čarapica srozana, a on mulja cipelu u ustima…doba puževa.

Poslije toga stiže vrijeme mobilnosti…tek tu počinje zabava…pet godina nisam kafu popila, ni jela ljudski…taman dignem šoljicu i…saspem je za vrat, jer neki od potomaka se upravo dovodi u smrtnu opasnost…padanje sa kauča, veranje u saksije, stoljnjak za ćoše pa vuci!…pražnjenje fioka, okretanje vazni…tada smo živjeli na visokom nivou, sve je bilo, po Kišonu, na bar dva metra iznad poda. U našem krevetu gužva…u sred noći, kada zaspiš i padne ti pozornost, ekipa počinje da se ušunjava…ujutru krevet pun kao oko, oni spavaju kao anđeli, mi se noktima držimo za rubove, podočnjaci do poda.

Kasnije dolazi vrijeme igračaka…cijela kuća se pretvara u poligon…jeste li nekada u mraku stali na lego kocku? Kakva japanska kazna? To se zove bol! Obaška što ne smiješ da drekneš, jer oni konačno spavaju…u foteljama automobilčići, u kupatilu kante, patkice i lopatice, monstrumi, njihova oprema, lutke i njihov miraz, kao u najboljih udavača, svuda okolo…Muž je tako sedmicu dana hodao cakleći se na posao…izmislili fantomi lutku, koja ima svoje šljaštice, prašinu neku svjetleću, kao ona je vila, a to čarobni prah…Odlično! Svi smo brzo bili začarani, svijetlili smo u mraku, a to čudo ni da očetkaš, ni da opereš…Jedno jutro sam se probudila sva na ćoše…cijelu noć sanjala aždahe, sve me boli…naravno, u našem krevetu neko zaboravio Betmena…sa rogovima i šiljcima na super rukavicama i narebranim plaštom…

Svako kretanje na put je bilo ravno većoj seobi naroda…kakvi stari Sloveni, oni su imali bitno manje stvari od nas…odlazak na more, kao emigracija…nosi se sve, sve je neophodno…cipela kao za stonoge, krokodili, čamci, kantice, ajkule , sve na napuhivanje što postoji…kompromisa nema, sve im treba. Zimovanja smo jeđee trošili u ta doba odrastanja…imali smo premalo ruku.

Sad smo porasli…sad jurcaju okolo, nahvataj ih ako možeš…sad pomislim da i nije bilo tako loše kada su gmizali po podu i žvakali tepih…kćerka je tada izgrizla sto u dnevnoj sobi, još uvijek nosi tragove maleckih zuba…žao nam da ga mijenjamo…a sad ne možeš da se natelefoniraš, da ih prebrojiš…samo jurcaju.

Ako je ovaj post čitao neko, ko još djece nema, molim da ga odmah zaboravi, u cilju produžetka ljudske rase. Nije to baš sve tako. Šalila sam se 😉

Piše: Jelica Greganović, iz knjige: „Priči nikad kraja“ (Originalni naslov priče: „Beba“)

blog.b92.net