„Paklena atmosfera u zmajevom gnijezdu“ ili mit koji je nekom potreban?
Mnogo puta do sada bili smo svjedoci velikih senzacionalističkih najava prije neke od mnogobrojnih „historijskih“ utakmica naše fudbalske reprezentacije. „Paklena atmosfera u zmajevom gnijezdu“, „Bilino Polje neosvojiva tvrđava“, „Nikome nije lako igrati pred zeničkom publikom“…
Ovo su samo neke od otrcanih fraza na koje ste navikli svih ovih godina prateći domaće susrete naše reprezentacije. Godinama se pokušava napraviti mit o nekoj nepobjedivosti i idealnoj atmosferi pred 10.000 navijača, a sigurno smo svi svjesni da je daleko bolje igrati pred 20-30 ili 40.000 navijača nego pred tih famoznih 10.000 koji su nam nažalost maksimalni domet svih ovih godina, ali o tome javno ne govorimo, već pravimo neki mit o paklenoj atmosferi koje budimo pošteni gotovo da i nema.
Također, svih ovih godinama čitamo naslove u kojima se ističe da je već unaprijed podijeljeno 5-6 hiljada ulaznica raznim sponzorima, partnerima, političarima i ostalim javnim ličnostima, dok se za preostalu „siću“ bori ostatak građana i jednako važnih navijača Bosne i Hercegovine. Čekanje u dugim redovima, nervoza, i na karaju velika razočarenja zbog još jedne propuštene prilike da se gleda omiljena i jedina reprezentacija dio su surove realnosti navijača naše domovine.
Da stvar bude još gora, veliki je broj onih građana koji se ne ustručavaju prenoćiti ispred prodajnih mjesta da bi došli do ulaznice, ali ne zbog toga što jedva čekaju da na djelu vide virtuoze poput Edina Džeke, Miralema Pjanića, Asmira Begovića, već da istu tu teško nabavljenu ulaznicu prodaju na crnom tržištu po nekoliko puta većoj cijeni, što je poznata činjenica na koju se već godinama unazad ukazuje. Svakako ima i onih koji se na takav potez ipak odluče iz čiste ljubavi prema svojoj domovini, međutim veoma ih je malo što nam potvrđuje veliki broj javinih oglasa u kojima se nude ulaznice nakon što se putem ovlaštenih distributera rasprodaju.
Nacionalni stadion, rješenje za sve?
Navedene činjenice samo su neki od razloga zbog čega nam je potreban veći stadion za potrebe igranja naše najbolje nacionalne selekcije. U prošlosti smo imali priliku vidjeti da daleko bolje izgleda kada naša domovina igra pred preko 30.000 navijača, jer se na taj način daje pristup široj populaciji kako bi mogli da uživaju u igrama omiljenih fudbalera. Utakmice protiv Grčke, Italije, Danske, Srbije i Francuske na Olimpijskom stadionu Asim Ferhatović Hase samo su neki od primjera koji potvrđuju tezu o kojoj govorimo. Da neko ne bi pogrešno protumačio ovaj tekst koji naravno nije uperen protiv Bilinog Polja na kojem smo se dosta puta radovali u prošlosti niti protiv Zenice, za koju sasvim možemo reći da je kao grad jedan sasvim pristojan domaćin. Naprotiv, nacionalni stadion sa više od 20.000 sjedećih mjesta nužna je potreba naše nacionalne vrste i njene krovne organizacije bilo da se on nalazi u Mostaru, Zenici, Sarajevu, Tuzli ili Bihaću.
Izgradnjom jednog takvog funkcionalnog stadiona ili preuređivanjem postojećih koje imamo u navedenim gradovima sasvim sigurno bi odlazak na utakmice reprezentacije dobio novu dimenziju. Priliku bi u tom slučaju dobilo dosta više pravih i iskrenih navijača za koje iz ovog ili onog razloga trenutno ne postoji način da dođu do najvažnijeg komada papira, čije posjedovanje omogućava praćenje utakmice. Nadamo se da će naša reprezentacija u nekom od narednih kvalifikacionih ciklusa igrati pred dosta većim brojem navijača, na obostrano zadovoljstvo. Jer definitivno igrati pred 10.000 ili 30.000 nije isto, a dokaz su mnogobrojni nacionalni stadioni širom Evrope od Londona do Moskve.
Za Akos.ba piše: Admir Lisica
