Ovako ja postavljam primjer svojoj djeci
Piše: Džošua Bejker
“Djeca nikad ne slušaju šta odrasli govore, već oponašaju šta oni rade” – Džejms Boldvin
U kalifornijskom gradu Montereju prepričava se poučna priča. Lokalni ribari svakodnevno su po povratku iz ribarenja hranili pelikane ribljim iznutricama. Pelikani su postali debeli, lenji i zadovoljni. Međutim, kako je ribarenje u gradu počelo da zamire, za pelikane su došla teška vremena. Nisu više htjeli da se potrude sami, već su čekali, postajući sve mršaviji. Neki su čak i umrli od gladi. Zbog toga što su bili hranjeni, zaboravili su da love ribu sami. Da bi se stvar riješila, uvezeni su novi pelikani sa juga, navikli da love sami. Domoroci su ubrzo počeli da ih imitiraju, i glad je okončana.
Moj sin ima 12, a ćeka 9 godina. Još neko vrijeme živećemo kao porodica, i dokle to traje imam priliku da ih pripremim za život. Htjeli mi to ili ne, naša djeca upijaju naše vrijednosti i stavove o tome kako živjeti, kako raditi i čemu težiti. Mi smo im primjer iz koga uče.
Kada biramo da živimo neopterećeni materijalnim stvarima, djeca uviđaju da stvari nisu put do sreće i da sigurnost treba da zasnivaju na svom karakteru. To su lekcije koje neće naučiti u svijetu koji obećava brza rješenja u vidu posjedovanja materijalnih bogatstava.
Evo koje lekcije sam preneo svojoj djeci pokušavajući da se u životu zadovoljavam malim stvarima i primjenjujem minimalistički moto “manje je više”:
Ne moramo kupovati stvari da bismo bili sretni. Sada kupujemo i posjedujemo mnogo manje toga nego prije nekoliko godina, i daleko smo sretniji.
Ne moramo živeti kao i svi drugi. Naša djeca potpuno razumiju da smo kao porodica donijeli odluku da živimo drugačije nego naša okolina.
Treba živjeti prema svojim mogućnostima. Djeca nas slušaju kad govorimo o dugovima – a mi često pričamo o tome koliko je važno živjeti bez njih i planiramo da se ne zadužujemo ni u budućnosti.
Kupovine treba uvek pažljivo promisliti. Uvijek se mora kupovati ponešto – igračke, školski pribor, sportski rekviziti. Ali ne stihijski i nepromišljeno. Više ne kupujemo stvari samo zato što imamo novca, već samo ako su nam zaista neophodne.
Sa drugima uvijek treba od srca dijeliti. Pošto smo počeli da živimo minimalistički dok su djeca bila vrlo mala, odrasla su gledajući nas kako doniramo mnoge naše stvari. Darežljivost im je zbog toga bliska.
Nered predstavlja ometajući faktor. Naši klinci znaju da što je više stvari, više je i nereda. Vidjela su kako minimalizam u kuću donosi red.
Pravu radost donosi vrijeme provedeno sa drugima. Zahvaljujući minimalističkom životu, umesto da vrijeme trošimo na kupovinu, čišćenje, organizovanje i sortiranje stvari, trošimo ga jedni na druge.
