Ovaj put znamo stvari koje nismo znali 1991.

Piše: Emir Suljagić

– Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige: “Etničko čišćenje: politika i nasilje – srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji” i “Razglednica iz groba”

SREBRENICA (AA) – Bosna i Hercegovina suočena je s nevoljama. Ne kao država, jer je njen pravni temelj međunarodno priznat i nastavlja se učvršćivati u godinama nakon rata. Iako je istina da su četvrt stoljeća međunarodnih napora u izgradnji države često rezultirali slabim institucijama, one su i dalje dovoljne da spriječe raspad države. Međutim, na bosanskom se horizontu spremaju nove nevolje.

Jugoslovenska kriza počela je prije tačno 30 godina. U oktobru 1991. godine Hrvatska je bila u plamenu. Trupe Jugoslovenske narodne armije, jedinice državne bezbjednosti iz Srbije koje su se maskirale u “paravojske” i Srbi regrutirani iz Srbije i Bosne i Hercegovine ravnali su zemlju, a sve je kulminiralo u istrebljivačkom masakru hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Ovčari nadomak Vukovara, nakon kraja dugotrajne opsade u novembru 1991.

Sada, trideset godina kasnije, oživljeni nacionalizam u Beogradu i njegov klonirani režim u Banjoj Luci u središtu su krize koja prijeti da razori mir, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire. Zemlja je u zastoju: zarazno nacionalistički nastrojeni Milorad Dodik – sklon čestim i vulgarnim islamofobičnim napadima – spreman je povući sve Srbe iz vojnih, pravosudnih, obavještajnih, sigurnosnih i finansijskih institucija Bosne i Hercegovine. Namjerava ih ponovo uspostaviti kao isključivo srpske institucije u entitetu Republika Srpska. Tvrdi da će ove promjene stupiti na snagu najkasnije do kraja novembra i to tako što će ih usvojiti Narodna skupština entiteta Republika Srpska.

Dodik koristi metode direktno iz knjiga Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, koji su devedesetih godina predvodili udružene zločinačke poduhvate koji su rezultirali raspadom države, zločinima protiv čovječnosti i genocidom. Dodikove konkretne prijetnje: na nedavnoj konferenciji za novinare otvoreno je i detaljno govorio o blokadi kasarni i vojnih objekata Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Gledam i slušam Milorada Dodika i reflektiram na kraj 1991. i početak 1992. godine iz perspektive protekle tri decenije. Danas je jasno da je kombinacija nevjerice i poricanja Bosanaca i Hercegovaca i međunarodnog cinizma i dvoličnosti ovdje dovela do genocida devedesetih.

Ali, ovaj put znamo stvari koje nismo znali 1991. godine.

Prvo, ako se ove prijetnje nastave i međunarodna zajednica odbije poštovati svoje obaveze prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, morat ćemo ih zamoliti da nam se sklone s puta. Nikada se više zločinci neće popeti na sarajevska brda i pucati u našu djecu. Počevši od Berlinskog kongresa, svaka kriza državnosti u Bosni i Hercegovini ili regionalnog političkog aranžmana rezultirali su ugnjetavanjem Bošnjaka: pauperizaciju, sistematsku diskriminaciju i fizičku eliminaciju. Za nas je raspad Jugoslavije značio genocid. Scenarij kojem se Dodik sada nada – scenarij u kojem uspostavlja nepriznati, de-facto entitet u kojem dominiraju Srbi, sličan Pridnjestrovlju – egzistencijalna je prijetnja.

Drugo, znamo cijenu. Takve institucije, poput onih koje gospodin Dodik planira ponovo stvoriti, bile su sredstva za genocid devedesetih godina. Policija, vojska, obavještajne i sigurnosne službe bile su u centru organiziranog i sistematskog nasilja nad nesrbima. Ove institucije su postojanje Bošnjaka smatrale egzistencijalnom prijetnjom. Ove institucije, u slučaju da ponovo budu uspostavljene, bi naše nastavljeno postojanje smatrale egzistencijalnom prijetnjom. Mi bismo bili njihovi smrtni neprijatelji.

Treće, u ovome smo na dugi rok. Bosna kao država postoji jako dugo. Devedesetih godina bila je pod opsadom kao nijedna država u modernoj istoriji, ali se ipak povratila. Vratila se sa ruba uništenja 1992. godine da bi 1995. bila lišena vojne pobjede. Sve glavne centralne institucije odlučivanja nalaze se u glavnom gradu ili se lako i sigurno mogu premjestiti u Sarajevo. Bosna i Hercegovina također ima lako odbranjivu teritoriju, s dva velika aerodroma i vojnim objektima koji će ostati čvrsto pod kontrolom Sarajeva u slučaju otvorene pobune.

Imamo i mi prijatelje. I nove i stare. I snažnije nego što su bili devedesetih.

Dakle, tu smo. To je trenutno stanje. I, što je najvažnije, ovaj put znamo još nešto: ako ne uspijemo spriječiti ove prijetnje, krajnja cijena koju ćemo platiti je još jedna Srebrenica.

(Članak je izvorno objavljen na engleskom jeziku pod naslovom “This time we know”)

*Mišljenja iznesena u tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).​​​​​​​

Akos.ba