Osvrt na roman Ivane Šojat: „Ezan“ za hodžu u Europi koja zastrašuje svojim strahom

            Riječ „ezan“ ušla je u jezik, ljudi je poznaju, a ezan opisuju atributom koji se nalazi bilo gdje na dijapazonu između „arlaukanja“ i „čarobnog duha“. Hodža (još jedna općepoznata riječ) je neodvojiv od ezana. Terminološki precizno, mujezin bi bila osoba koja uči ezan, ali širina radnih obaveza jednog hodže vrlo često uključuje i učenje ezana, pa onda postaje „dva u jedan“. Ezan je hodžin poziv na namaz (obaveznu petokratnu molitvu u toku dana i noći) i kako da postupi hodža kad se pojavi roman koji nosi naziv „Ezan“? Naravno da se mora odazvati.

Knjiga autorice Ivane Šojat na svojoj naslovnici prikazuje nemirno more kojim plovi lađa i vjernik osjeti da je ezan tu da vodi čovjeka nemirnim vodama života. Te nemirne vode živote – koliko su određene našim životnim izborima, a koliko datostima na koje ne utječemo?

Luka / Ibrahim, pripovjedač i glavni lik romana, vodi kroz priču svog života, govoreći od početka izrazima koji su sami po sebi izazov – on govori o džamijama, Damasku, jaciji namazu, Velikom Allahu, hanovima, dželatima, sunećenju… Sve to već na prvoj stranici. Govoriti ovakvim jezikom danas, u kontekstu Europe koja zastrašuje strahom koji osjeća, izazvat će reakciju. Da bi se čovjek nosio s tim reakcijama za koje je znao da će ih izazvati, potrebna je i zdrava doza inata (opet turcizam). Govoreći takvim jezikom, Luka / Ibrahim nas vodi od svojih prvih sjećanja. Ta rana sjećanja odlaska u devširme i putovanja do Stambola prošarana su jezikom i rječnikom koji prikazuju Luku koji je postao Ibrahim i vode nas kroz mirise koji su gotovo opipljivi i zvukove koji su vidljivi. Zvukovi su vidljivi jer „Bog je sve riječju stvorio“, kaže jedan lik u „Ezanu“, a „sve zapravo pjeva: i taj čelik, i ona vatra koja ga mijenja, i bat kojim ga se udara do svrhe“. Ibrahim je putovao, mijenjao se, dok je svijet ostajao isti.

Putovao je, kao mladić, gledajući očima mladog insana, čineći tako saputnike mlađima, a ti saputnici su mu govorili o graditeljima i njihovoj mudrosti, o ljepoti i gradnji ljepote, o bitkama koje se vode i vide i koje se vode, ali ne vide, o strahu koji je od Boga… Putovao je gledajući druge da bi shvatio koliko je to zamorno i da čovjek ne smije dozvoliti da život prođe, a da se nije usporedio sa samim sobom. Što god je činio, shvatio je, trebao je činiti za samog sebe, ne zbog sebičnosti, nego zato što stvari činimo onako kako vidimo sebe. Neki sebe ne vide, prate onoga koji će ih usmjeriti protiv prijetećeg neprijatelja, postaju njegova sablja, a nakon bitke,  svi ostaju ranjeni i izmijenjeni, pobjednici bili ili gubitnici. Mudrost Hatidže i Safije, skrbnica uz koje je formiran, učila ga je da sluša poeziju koju pjesnici pišu prevodeći „s jezika ptica, vjetra, vode, vatre, svega živog i neživog od Boga stvorenog“ i da gleda ljude više i dalje od „očiju mnoštva“, da mu ne promaknu mnoge dimenzije ljudi koje historija pamti samo po jednom, a oni su mnogo toga drugog. Takav slučaj je sa Sulejmanom Kanunijem, višeslojnom ličnošću koja lebdi nad romanom kao prvi nad prvima i povremeno susretne Ibrahima, ponekad i u neočekivanim trenucima. Putovao je Ibrahim i u samome sebi, rukama ubijajući i milujući, srcem mrzeći i ljubeći i glavom u ludost srljajući i mudrošću se trseći. Pričajući svome sinu, zaključio bi da to naše unutarnje putovanje i Allah zna, pa zato „strpljiv je Allah koji trpi naše tlapnje, koji nas pušta da se gubimo i pronalazimo, da se oko sitnica žestimo, a riječi trošimo kao da jednom nećemo zauvijek ušutjeti.“

            Ibrahim kroz cijeli roman ostavlja pouke svome sinu, pokazujući svoj unutarnji put kojim je hodio; šta je mislio, a šta sada zna; šta je znao, a šta sada misli. Dragog Boga Ibrahim često spominje i, kao da prati glas ezana koji ga poziva ponajprije samome sebi, uvijek bogougodno vezuje uz konkretno djelo koje čini i kopati zamke samome sebi značilo bi poništavati Božji štit. A najveća težina ostaje u spoznaji da jedno čine svi: „jedno uče u hramovima, drugo čine po licu zemlje“.

            Kako priča ide kraju, ide se u susret smrti, govori se o njoj, govori se o kruženju istih događaja u historiji za koje baš u našem vremenu mislimo da su jedinstveni. Zašto? Zato što sve gledamo samo svojim očima, podsjećamo na stara neprijateljstva da bi neprijatelj ostao čudovište, a zaboravljamo graditi jer graditi je teško, graditi je tegobno, graditi znači gospodariti sobom ne žudeći za gospodarenjem drugima. Kako gradimo, tako će nam Allah suditi.

            Ibrahim čitatelja povede na putovanje životom, vjerom, mirisima, zvukovima, više nego gradovima i carstvima; više slikama i osjećajima a manje historijskim, „veličanstvenim“ bitkama; više vodi ka ljubavi, a nikako ka dvorskoj moći; dovodi nas do ogledala u kojem svako sebe prepoznaje, ako može. Ako se može prepoznati, nevažno je od koga je i čiji je. Ovo saznanje razbija strah, otklanja zastrašivanje, daje snagu da se gradi. Ovo saznanje poziva (ezani) ka sebi i to ka sebi kojeg trebamo moći prepoznati i nakon svih susreta koji nas čekaju tijekom ovog, prolaznog života.

„Ezan“ nikako ne treba ostaviti bez odaziva.

Za Akos.ba piše: Senad Hevešević; Osijek, Hrvatska