Opasnosti ogovaranja: Koju smo moć dali organu zvani “jezik”
Svaki čovjek je sklon pronaći milion opravdanja za negativne aspekte svoga ponašanja, u tolikoj mjeri da on svojim slabašnim razumom procjenjuje veličinu nekoga grijeha minimalizirajući njegove nus pojave. Mi žene smo sklonije ogovaranju, posebno u pauzama na poslu; sa ljudima sa kojima održavamo kontakt reda radi pa tražimo neke “neutralne” teme; prilikom opisivanja situacije koja se nije odvijala na način na koji smo mi zamislile trudeći se da osobu o kojoj govorimo prikažemo u najgorem mogućem svjetlu. Svi smo mi ljudi i normalno je da griješimo, ali je još normalnije da postanemo svjesni opasnosti u koju sebe dovodimo. Ogovarajući nekoga dovodimo u pitanje svoj iman i rizikujemo da na sebe preuzmemo sva loša djela osobe koju smo ogovorili, poklanjajući joj pritom naša dobra djela koja smo cijeli svoj život vrijedno sakupljali. Zar je bilo šta na ovom dunjaluku vrijedno toga?!
Ogovaranje je predmet istraživanja različitih studija u posljednjih pedeset godina od strane psihologa, filozofa, antropologa i lingvista jeste ogovaranje i štetnost koju uzrokuje kako na pojedinca, tako i na društvo. Prelistavajući rječnike naišla sam na slijedeće definicije termina ogovoranje: prepričavati pojedinosti iz tuđega života, baviti se tuđim problemima s trećim osobama, uživati u bavljenju tuđim privatnim stvarima, i u tome da se prepričavaju pojedinosti ili preuveličavaju tuđe slabosti. Ogovaranje je ukratko verbalni oblik nasilja iz razloga što ogovarajući nekoga mi mu činimo nepravdu. U našoj savršenoj vjeri oduvijek se nalazila definicija i posljedice ogovaranja, a sve to možemo pronaći čitajući Kur’an i mnoge hadise prenešene od Poslanika s.a.w.s.: “Znate li šta je gibet? — Allah i Njegov Poslanik znaju! — odgovoriše ashabi. Kada spomeneš svoga brata po onome što mu nije drago. -A šta ako se kod moga brata nalazi ono što sam rekao? – upita neki od ashaba. -Ako ga spomeneš po nečemu što je kod njega zastupljeno, to je gibet. Ako to kod njega nije zastupljeno, onda si ga potvorio! – odgovori Božiji Poslanik.” (Muslim, 6575.)
Vjerniku nije dozvoljeno da kalja ugled drugog muslimana čak i onda kada je istina to što iznosi, jer vjernik nije onaj od čijeg jezika i ruku nisu mirni (drugi) vjernici. U časnom Kur’anu naš Gospodar nas upozorava: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. l ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga, a vama je to odvratno.” (EI-Hudžurat, 12.)
Odnosi koje trebamo graditi moraju biti zasnovani na međusobnom poštovanju, ljubavi u ime Allaha, iskrenosti i pravednosti, jer smo mi jedni drugima i oslonac i ogledalo. Neminovno je da govoreći loše o drugima, mi ustvari govorimo o sebi, jer kakvi smo mi u suštini tako vidimo i druge. Jer, vjernik je vjerniku ogledalo. Naš Gospodar je pohvalio prikrivanje tuđih slabosti, grešaka i mana, pa makar one i postojale kod ljudi. Od Poslanika s.a.w.s. se prenosi da je rekao: “O skupu onih koji su povjerovali na jeziku, a iman još nije ušao u njihovo srce, nemojte klevetati muslimane i tražiti njihove mahane, jer, ko traži mahane svoga brata – muslimana, Allah će razotkriti njegove i na Sudnjem danu ga osramotiti, makar to bilo i u njegovoj kući.” (Tirmizi)
Moramo naučiti opraštati jedni drugima, a ne se pokopavati što dublje u grijehe. Svako može pogriješiti i ogriješiti se svjesno ili nesvjesno o nekoga. Naša dužnost je da ne osuđujemo, da pronađemo 70 opravdanja za postupak svoga brata i sestre, pređemo preko toga ne osvrčući se na to apsolutno nikada više. Nekada će nas društvo smatrati budalama, naivnima i ludima, ali koga mi želimo zadovoljiti?! Ljude ili Gospodara?! Naš Gospodar pravedno sviđa račune, sve naše probleme, dileme, nepravde koje su nam nanešene trebamo prepustiti Njemu. Zar sumnjamo u Njegovu pravednost?! Zar da tražimo pravdu čineći nepravdu u isto vrijeme?!
Analizirajući svoje ponašanje i postupke zabrinuti ćemo se koju smo moć dali organu zvani jezik. Zapitajmo se ko tu koga kontroliše, i pokušajmo se ujesti svaki put za isti kada vidimo da skrećemo sa pravoga puta. Prenosi se da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Ko mi garantuje da će voditi brigu o onome što je između njegove dvije vilice (jezik) i njegove dvije noge (spolni organ), ja mu garantujem Džennet!” (Buharija, 6475)
Neka nam dragi Allah pomogne da sačuvamo svoja dobra djela, oprosti nam grijehe koje smo hotimično i nehotimično činili i sačuva nas od Džehenemske vatre. Amin!
Za Akos.ba piše: Alma Kazić
