Opasne igre: Zašto ih djeca vole i zašto su im potrebne?

Da bismo zaštitili našu djecu, moramo im dozvoliti da se igraju na načine koji se danas smatraju “opasnim.” Strah se obično smatra lošim iskustvom, koje treba izbjegavati kad god je moguće. Ipak, kao što svako ko ima dijete ili je jednom i sam bio dijete zna, djeca vole da se igraju opasno – na način koji kombinuje užitak u slobodi sa pravom mjerom straha, što zajedno stvara mješavinu koju znamo kao uzbuđenje, piše Piter Grej sa portala Psychology Today prenosi portal Detinjarije.

Šest vrsta opasne igre

Elen Sendseter, profesorica sa Univerziteta Kraljica Mod u norveškom gradu Trondhajmu, izdvojila je šest vrsta rizika koji privlače djecu prilikom igre:

1. Velike visine. Djeca şe penju na drveće i druge strukture velike visine, kako bi posmatrala svijet iz ptičje perspektive i iskusila uzbuđenje zbog uspešno obavljenog poduhvata.
2. Velike brzine. Djeca se ljuljaju na lijanama, konopcima, ljuljaškama; klizaju na klizaljkama, skijama, sankama ili toboganima; voze bicikle, skejtborde i druge sprave koje su dovoljno brze da bi proizvele uzbuđenje usljed kretanja brzinom koja je na ivici gubitka kontrole.
3. Opasni alati. U zavisnosti od kulture, djeca se igraju sa noževima, lukovima i strelama, poljoprivrednim alatkama (kada kombinuju rad i igu) i drugim potencijalno opasnim oruđima. Naravno, tu je posrijedi zadovoljstvo zbog činjenice da im je ukazano poverenje, ali tu je i uzbuđenje usljed kontrolisanja alatki koje bi, ako pogriješe, mogle da ih povrijede.
4. Opasni elementi. Djeca vole da se igraju sa vatrom i vodom, dva elementa koja mogu predstavljati opasne igračke.
5. Koškanje. Sva djeca igraju se jurenja ili hrvanja, a naročito vole da budu u poziciji onoga koji je ugrožen – koga jure druga djeca ili koji se tokom hrvanja nalazi ispod “napadača”, jer su tako u opasnijem položaju, čije prevazilaženje zahtijeva vještinu.
6. Nestajanje/gubljenje. Mala djeca, kada se igraju žmurke, uživaju u iskustvu privremene, zastrašujuće razdvojenosti od svojih drugara. Starija djeca vole da lutaju daleko od odraslih, tamo gde ih očekuju nepoznanice i izmaštane opasnosti, poput mogućnosti da se izgube.

Štetne posljedice nedostatka igre u današnjem društvu

Na osnovu istraživanja, Sendseterova je predvidjela da bi društvo sastavljeno od djece kojoj je uskraćena rizična igra tokom detinjstva, bilo društvo sa porastom neuroza i psihopatologija. Izgleda da je ta budućnost o kojoj je ona pisala već stigla.

Tokom poslednjih 60 godina, u našoj kulturi došlo je do dramatičnog smanjenja prilika za slobodnu dječiju igru, bez kontrole odraslih i mogućnosti za rizično igranje. Tokom istih ovih 60 godina, svjedoci smo stalnog porasta svih vrsta dječijih mentalnih poremećaja, posebno emocionalnih.
Osvrnimo se na listu šest vrsta opasne igre. U 50-im godinama, čak i mala djeca igrala su se na svih šest načina, a roditelji su to dozvoljavali (makar ne bili uvijek sretni zbog toga). Sada bi takve roditelje, komšije i nadležne institucije optužili za nemar.

Evo samo nekoliko primjera kako sam se ja igrao tokom 50-ih:

– Sa 5 godina, vozio sam se biciklom sa mojim šestogodišnjim drugom po cijelom selu u kome sam živio, kao i po njegovoj okolini. Roditelji bi odredili kada moramo da se vratimo, ali nisu ograničavali naše kretanje. (Naravno, nismo imali mobilne telefone da bismo mogli nekom da javimo ako se povrijedimo.)
– Od šeste godine sam, kao i svi drugi dječaci koje sam znao, nosio džepni nožić. Korisitili smo ih ne samo za rezbarenje, već i za igre koje su uključivale njihovo bacanje (nikada na drugu djecu).
– Sa osam godina, sjećam se da smo moji drugari i ja provodili školske odmore hrvući se po snijegu ili travi. Organizovali smo i turnire, i niko od odraslih nije obraćao pažnju na naše borbe, niti se u njih miješao.
– Kada sam imao 10 i 11 godina, sa drugarima sam odlazio na cjelodnevne skijaške i klizačke izlete na 5 milja dugačko zaleđeno jezero kraj našeg sela. Nosili smo šibice i povremeno zastajali na ostrvcima da se zagrijemo uz vatru, pretvarajući se da smo hrabri istraživači.
– Takođe sa 10 i 11 godina, bilo mi je dozvoljeno da upravljam velikom i opasnom štamparskom mašinom u štampariji u kojoj su radili moji roditelji. Štaviše, često sam četvrtkom izostajao iz škole kako bih štampao lokalne nedeljne novine. Nastavnici i direktor se nikada nisu žalili. Mislim da su znali da u štampariji učim vrednije lekcije od onih koje se predaju u školi.

Sve ovo je bilo uobičajeno u 50-im. Moji roditelji su možda imali malo više povjerenja u mene nego drugi u svoju decu, ali ne previše. Koliko ovih stvari bi današnji roditelji dozvolili svojoj djeci? Evo uvida u to koliko su se stvari promenile: u nedavnom istraživanju koje je obuhvatilo 1000 roditelja u Ujedinjenom Kraljevstvu, 43% roditelja je kazalo da djeca mlađa od 14 godina ne bi smjela da budu napolju bez nadzora odraslih, a pola njih čak ne bi dozvolilo djeci mlađoj od 16 godina da izađu sama napolje! Mislim da bi slične rezultate dobili i ako bi ovo istraživanje sproveli u SAD. Avanture koje su bile prihvatljive za šestogodišnjake sada nisu dozvoljene ni mnogim tinejdžerima.

Istovremeno, istraživanja su pokazala da danas imamo od 5 do 8 puta više mladih ljudi koji pate od klinički značajnih nivoa depresije i anksioznosti. Kako je postepeno opadala sloboda djece da preuzimaju rizike, tako je bilježen porast dječije psihopatologije.

Stvar je koliko ironična, toliko i tragična. Djeci uskraćujemo slobodnu, rizičnu igru, navodno da bismo ih zaštitili od opasnosti, ali ih time pripremamo za mentalne slomove. Djeca su prirodno osposobljena da sebe uče emotivnoj izdržljivosti kroz rizičnu igru. Time što ih od nje štitimo – mi ih zapravo ugrožavamo.

Da bi bila sigurna, igra ne treba da bude organizovana od strane odraslih

Istovremeno, mi ohrabrujemo djecu da se uključe u takmičarske sportove, u kojima je opasnost od povreda ozbiljna i realna. Djeca se mnogo više povređuju kada su uključena u organizovano bavljenje sportom, nego kada se slobodno igraju. Razlog tome je što odrasli ohrabruju djecu da prilikom bavljenja sportom preuzimaju rizike koje djeca sama ne bi poželjela da preuzmu. Djeca koja se igraju radi zabave ne teže specijalizaciji, već se igraju raznovrsnih igara, i kada se susretnu sa bolom, prestaju. Zbog toga što je njihov cilj zabava, neće raditi ono što ih povređuje ili povređuje druge oko njih, dok u sportu često upravo to rade, pod izgovorom takmičenja i pobjeđivanja.

Dakle, mi djecu sprečavamo da se igraju onako kako ona žele jer mislimo da je slobodna i rizična igra opasna, dok je ona zapravo vrlo korisna, a onda djecu guramo u takmičarske sportove, gde je opasnost od povrede prilično velika.

Trebalo bi da preispitamo naše prioritete.

Akos.ba