Onaj ko zanemari svoju dušu izgubio je bitku za vječnost

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”I duše i Onoga Koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 7.-10.)

U Kur’anu se ljudska duša spominje kroz tri svojstva. Jednom je opisana kao smirena: ”A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj.” (El-Fedžr, 27.-30.)

Drugi put je opisana kao ona koja je sklona zlu, odnosno kao ona koja navodi na zlo: ”Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53.)

A treći put je opisana kao duša koja sebe kori: ”Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori.” (El-Kijame, 1.-2.)

Smirena duša je ona koja se smirila uz spominjanje i veličanje Uzvišenog Allaha, koja žudi za susretom s Njim i nalazi smiraj u Njegovoj blizini. To je duša koja je smirena spoznajom da je Allah njen Stvoritelj, da se Njemu vraća i da bez Njega ne može opstati ni treptaj oka.

Duša koja je sklona zlu je suprotnost smirenoj duši. Ona svoga vlasnika navodi na udovoljavanje strastima i slijeđenje zablude. Ona je utočište svakog zla i pokvarenosti. Ako joj se čovjek pokori, odvest će ga u svako ružno i zabranjeno djelo. Tumači Kur’ana kažu da ju je zbog toga Allah opisao izrazom ”emmâretun” (ona koja uporno i snažno navodi na zlo), a ne samo ”âmiretun” (ona koja naređuje i navodi na zlo), ukazujući na pojačani oblik i učestalost njenog navođenja na zlo.

A duša koja sebe kori jeste ona koja se kaje zbog propuštenog i kori svoga vlasnika nakon učinjenog djela. Štaviše, rečeno je da kori dobročinitelja ako ne poveća svoja dobra djela, a kori grješnika ako ne ostavi grijehe.

Mejmun ibn Mihran, rekao je: ”Čovjek ne može biti istinski bogobojazan sve dok sebe ne bude obračunavao strožije nego što ortak obračunava svog ortaka.”

Također je rečeno: ”Duša je poput nepouzdanog ortaka, ako je ne budeš pozivao na obračun, upropastit će ti kapital.”

Navikni svoju dušu na istigfar

Jedan od najvećih pokazatelja brige o vlastitoj duši, njenog odgoja i čišćenja od nečistoća grijeha, jeste ustrajnost u traženju oprosta (istigfar) i obavezivanje duše na to. Griješi onaj ko misli da istigfar dolazi samo nakon grijeha i prijestupa. Naprotiv, on je neophodan i nakon pokornosti, kao izraz čovjekove zahvalnosti Uzvišenom Gospodaru.

Spominje se da je mudri Lukman govorio svome sinu: ”O sinko moj, navikni svoj jezik na istigfar, jer Allah ima trenutke u kojima ne odbija onoga ko Ga moli.”

Štaviše, nakon što hodočasnik ispuni najveći hadžski rukn – stajanje na Arefatu – trenutak u kojem mu se, Allahovom milošću, brišu grijesi i on se vraća čist kao na dan kada ga je majka rodila, kako je rekao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko obavi hadž ne čineći pri tome grijehe i prijestupe, vratit će se bez grijeha kao na dan kada ga je majka rodila” – Uzvišeni Allah tim istim hadžijama odmah potom poručuje: ”A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi. Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” (El-Bekara, 198.-199.)

Kao da ih, i u času kada su očišćeni od grijeha, uči da se ne oslone na svoje djelo, nego da put nastave sa zikrom, poniznošću i istigfarom.

Možda je najbolji pokazatelj važnosti ustrajnosti u istigfaru to što je Allah naredio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da čini istigfar na samom završetku svoje poslaničke misije, nakon 23 godine da’ve, objavivši suru En-Nasr: ”Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze – ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.” (En-Nasr, 1.-3.)

Allahu moj, sjećanje na Džehennem mi je oduzelo san

Ashabi i pobožni ljudi iz prvih generacija ummeta korili su svoje duše, prekoravali ih i obuzdavali, kako bi ih stalno vodile onome što je Allahu Uzvišenom drago. Znali su da je duša sklona zlu, pa su je korili sve dok ih ne bi dovela do smirenosti.

Prenosi se od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: Čuo sam Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu, kako razgovara sâm sa sobom i govori: ‘Omer ibnul-Hattab, vođa pravovjernih, divno, divno! Tako mi Allaha, ili ćeš se bojati Allaha, sine Hattabov, ili će te On kazniti.”

A Hasan el-Basri, tumačeći riječi Uzvišenog: ”I kunem se dušom koja sebe kori”, govorio je: To je vjernik, stalno ga vidiš kako kori svoju dušu: Šta sam htio ovim zalogajem? Šta sam htio ovim gutljajem? Odakle mi moj dirhem i dinar? A nemarni čovjek ide naprijed ne preispitujući sebe.”

Prenosi se da je Amir ibn Kajs, kada bi klanjao noćni namaz pa sjeo da se odmori, dok su mu noge oticale od dugog stajanja, govorio svojoj duši: ”O dušo, na ovo si obavezana i radi ovoga si stvorena. O dušo, umor još nije prošao. Ustani, o utočište svakog zla!” Zatim bi, grcajući u suzama, govorio: ”Allahu moj, sjećanje na džehennemsku vatru mi je oduzelo san, pa mi oprosti.”

Prekoravanje, preispitivanje i obračunavanje vlastite duše put je iskrenih vjernika, jer je u tome spas. Nasuprot tome, slijeđenje prohtjeva duše, zadovoljstvo njome i izostanak njenog suzbijanja vodi u očitu propast i gubitak.

Jedan od najjasnijih znakova gubitka jeste da čovjek svoja dobra djela vidi velikim, a svoje grijehe malim. A jedan od uzroka uspjeha i spasa jeste suprotno tome: da svoja djela smatra malim kako bi ih unapređivao i uvećavao, a svoje grijehe velikim kako bi se zbog njih kajao i stalno tražio oprost.

Imam Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Svojom rukom napisao sam dvije hiljade knjiga. A bio sam uzrok da stotinu hiljada nemarnih muslimana učini tevbu, a dvadeset hiljada nevjernika i sljedbenika Knjige prihvati islam.”

Pa ipak, uz sav taj trud u službi islama, osjećao je manjkavost. Pred smrt je savjetovao svoju braću i učenike, govoreći im: ”Ako uđete u Džennet, a mene ne nađete – misleći da će biti od stanovnika Vatre – pitajte Allaha za mene i recite: ‘Gospodaru, Tvoj rob taj i taj nas je na Tebe podsjećao.”’ Potom je zaplakao.

Prenosi se da je Bekr ibn Abdullah el-Muzeni govorio: ”Kada sam pogledao ljude na Arefatu, pomislio sam da bi im Allah svima oprostio, da ja nisam među njima.”

Jedan od pobožnjaka bi, kad god bi vidio starca, govorio: ”Ovaj je bolji od mene, jer je Allahu robovao prije mene i više od mene.” A kada bi vidio mladića, govorio bi: ”Ovaj je bolji od mene, jer sam ja griješio prije njega i više od njega.”

Ebu Jezid el-Bistami je govorio: ”Vodio sam svoju dušu ka Allahu, a ona je plakala, sve dok me nije odvela u Džennet, a ja sam se smijao.”

Uzvišeni Allah objavio je: ”I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike..” (El-A’raf, 6.) Zatim: ”Da bi On mogao pozvati na odgovornost vjerovjesnike za ono što su govorili..” (EL-Ahzab, 8.)

Ako će Uzvišeni Allah pitati one kojima su poslanici slani, i ako će pitati same poslanike, iako su oni odabrani i sačuvani od grijeha, te ako će pitati iskrene o njihovoj iskrenosti, kakav će tek položaj imati oni koji su bili nemarni, koji su poricali, koji su griješili i svjesno se od istine okretali? Kakav će odgovor dati na Dan kada se sve razotkrije i kada niko ne bude u stanju sakriti ni trun onoga što je učinio?

Tada će čovjeku postati jasno da se cijeli njegov život sveo na jedno pitanje koje se više ne može izbjeći ni odgoditi, na pitanje njegove duše i onoga što je s njom uradio.

Jer onaj ko zanemari svoju dušu, izgubio je bitku u kojoj se odlučuje sve, bitku za vječnost.

saff.ba