Od vremena na satu do vremena u nama: Povratak višim ciljevima u digitalnom dobu

Održavanje pravog puta u tehnološkom svijetu počinje malim, planiranim koracima. Naučite kako se ponovo povezati sa višim ciljevima.

Kur’anski tekst obiluje slikama sunca, mjeseca, zvijezda i podstiče na gledanje i posmatranje tih velikih Allahovih stvorenja. U suri El-Inšikak Allah daje zakletvu:

“Tako mi sumraka, i noći i onoga što ona pokriva, i mjeseca kada je pun – vi ćete sigurno prelaziti iz faze u fazu.”  (Kur’an, 84:16–19)

Poslanik ﷺ bi, prilikom pojave mladog mjeseca, učio dovu koju je završavao riječima upućenim mjesecu direktno:

“Allahu, učini da nam dođe s blagoslovom i vjerom, sigurnošću i islamom. Moj Gospodar i tvoj Gospodar je Allah.”

A u kontekstu podsjećanja na veličanstvenu blagodat ljudskog postojanja, Allah kaže:

“On vam je potčinio sve što je na nebesima i na Zemlji, kao dar od Njega. U tome su, zaista, znakovi za ljude koji razmišljaju.”  (Kur’an, 45:13)

Bilo da nas podstiče na zahvalnost ili razmišljanje, da probudi znatiželju i divljenje, ili da pokrene naš razum, kur’anski tekst nas stalno usmjerava da podignemo pogled prema čudesnim djelima stvaranja.

Kao savremeni muslimani, naš odnos prema nebeskim fenomenima je kontradiktoran. S jedne strane, oslanjamo se na kretanje sunca i mjeseca da bismo obavljali namaz i obilježavali naše mubarek dane. Otvaramo aplikacije za namaz na telefonima i gledamo vremena izlaska i zalaska sunca, zore i sumraka i slično. Ipak, rijetko podižemo pogled s trajnim zanimanjem prema nebeskim tijelima koja određuju namaze i oblikuju naš identitet. Još rjeđe gledamo dolje u sjene koje nebesa bacaju dok klize iznad zemlje.

Kroz ugovore koje smo sklopili s našim telefonima i satovima, osjećamo se sigurnima da pažljivo pratimo ove veličanstvene pokrete. U stvarnosti, odrekli smo se odgovornog rukovođenja prirodom i tehnologijama koje smo iz prirode izgradili. Kao kralj koji opušta svoj stisak, dok savjetnik kojeg smatra pouzdanim kuje svoj puč.

Stalno zaustavljanje naših aktivnosti radi obaveznih namaza je i poziv da se istakne vrijeme. Kada bismo mogli klanjati kad god poželimo, ne bismo imali ovu oštru svjesnost prolaska vremena. Kada ezan odjekne, on objavljuje da je namaz važniji od svega čime smo trenutno zauzeti.

Ali kako da spriječimo da osjećamo da je ezan ili namaz samo još jedna stvar u dugom nizu prekida koje doživljavamo tokom dana? I zar ponekad ne izgleda kao da je sve prekid – čak i ono što se prekida?

Istraživanja pokazuju da u prosjeku provjeravamo svoje telefone više od dvjesto puta dnevno i da ne uspijevamo ostati fokusirani na bilo koji zadatak duže od nekoliko minuta bez prekida. Čime smo onda zapravo zaokupljeni? Kako mjerimo značaj tih zadataka kada nijedan ne može zadržati našu pažnju duže od sljedećeg? Prioriteti se ruše pod našim nesnalaženjem da se fokusiramo, a fragmentacija postaje norma.

Moj telefon pišti da mi je stigla nova e-mail poruka, pišti ponovo da je nastupilo vrijeme podne-namaza, pišti treći put da sam dobio SMS. Digitalno vrijeme sve događaje sažima u jedno: pištanje, zvuk ili vibraciju. Ali kada bismo živjeli bez digitalnog vremena, trebali bismo druge pokazatelje da se krećemo kroz dan: kvalitet svjetlosti koja se probija kroz prozor, rastezanje i skupljanje sjena, trenutak kada nam um prelazi iz pospanosti u bistrinu, kada žuta svjetlost prelazi u narandžastu dok se približava zalazak sunca, treperenje prve zvijezde na tamnom nebu.

Vremena za namaz nekada su tekla prirodno, jer smo ih doživljavali kao skladan odgovor na ibadet svijeta – na način na koji sama priroda obožava svog Stvoritelja.

Američki psiholog Robert Levine razlikovao je kulturu “vremena sata” od kultura “vremena događaja”. Vrijeme sata je linearno, beskrajno djeljivo na jednake dijelove i fiksne jedinice. Vrijeme događaja je pretehnološko, zasnovano na kretanjima, bojama i promjenama u prirodi. Većina nas ga osjeti kada izađemo da vidimo mladi mjesec Ramazana ili sjedimo na pješčanim plažama posmatrajući zalazak sunca. Vrijeme događaja za nas je povremeno, dok vrijeme sata vlada našim životima. Kultura produktivnosti naglašava vrijeme sata kako bi iskoristila svaku minutu dana.

Ono što kultura produktivnosti (i vrijeme sata na kojem se zasniva) propušta jeste da usklađivanje s prirodnim pokazateljima također može biti duboko produktivno. Mnoge žene koje usklađuju svoje rasporede s ciklusima, na primjer, doživljavaju veću harmoniju dok održavaju produktivnost. Poljoprivrednici u pokretu regenerativne poljoprivrede otkrivaju da što nježnije tretiraju zemlju, ona više proizvodi trave za njihove životinje. Isto tako, kada počastimo ritmove duše zajedno s tijelom, otkrivamo produktivnost ukorijenjenu u cjelovitosti, a ne samo u efikasnosti.

Vrijeme na satu pokazuje svaku minutu istom. Minuta ujutro odmah nakon buđenja identična je minuti navečer kada tonemo u san. Minuta umirujuće pauze na kraju namaza izjednačena je s užurbanom minutom traženja izgubljenih ključeva u ranim satima. Iskustveno znamo da to nije tačno. Vrijeme se ne može svesti na puku količinu. Ono što nalazimo lijepim, očaravajućim, pa čak i bolnim kod vremena jeste način na koji minute mogu izgledati kao sati, sati nestati u minutama, a završeci se otegnuti ili doći naglo. Vrijeme, kako ga doživljavamo i osjećamo, divno je asimetrično. Vrijeme sata je simetrično, savršeno djeljivo i stoga od velike funkcionalne važnosti za mnoge zadatke koji imaju koristi od takve strukture. Međutim, mnogi od nas znaju da postoje dijelovi dana kada smo kreativniji. Sat proveden na kreativnom zadatku tada je produktivniji od sata provedenog na istom zadatku u vrijeme kada su kreativne sposobnosti oslabljene.

Allah govori o ovom subjektivnom iskustvu vremena. Sat tahadžuda u posljednjoj trećini noći, kada Allah kaže da je posebno blizu, nije poput drugih sati, iako je vrijeme na satu isto.

Značaj gledanja mjeseca, posmatranja zvijezda i sličnih iskustava stoga se proteže daleko izvan pukog određivanja vremena. Mi ga svodimo na to pomoću aplikacija za namaz i rasporeda, koji su korisni samo za kvantificiranje ovih fenomena. Njihovo kvalificiranje je ljudska aktivnost. To jest, samo reflektirajuće srce može dati smisao onome što oko opaža.

U suri Nuh učimo:

“Šta vam je pa se ne oduševljavate veličanstvom Allahovim, kad vas je On postepeno stvorio? Zar niste razmišljali kako je Allah stvorio sedam nebesa jedno nad drugim, postavio mjesec kao svjetlost u njima i sunce kao svjetiljku, kako vas je učinio da iz zemlje izrastete kao biljka, kako će vas u nju vratiti i ponovo izvesti, i kako je Zemlju za vas raširio da hodate po njenim prostranim stazama?” (Kur’an, 71:13–20)

Allah govori o čuđenju kao iskustvu vrijednom doživljaja. U čuđenju postoji određena nepraktičnost: ono ne rješava kako ćemo platiti račune, istovremeno brinuti o dvoje bolesne djece ili se dogovarati. Čuđenje, za razliku od drugih emocija, često nije reakcija na prolazne okolnosti našeg života. Mnogo puta naše okolina izaziva čuđenje: boje oko nas postaju življe, dječiji smijeh zaustavlja vrijeme, jedna pčela sklupčana u cvijetu može nam odjednom približiti cijeli svijet. Čuđenje o kojem govore ovi kur’anski ajeti poželjno je stanje samo po sebi. Ono je osobina srca koje je živo i otvoreno da razmišlja o nečemu većem od sebe, o Allahu.

Čuđenje je preteča znatiželje i intelektualnog otkrića. Um koji se čudi – pita se. Osoba koja se čudi može pitati zašto se stvari na nebu čine udaljene različito od Zemlje, ili kako mjesec i sunce daju svjetlost i da li to čine na isti način, ili kako je nastao čovjek. Svako pitanje postaje složenije, a ipak je ukorijenjeno u našem posmatranju svijeta. Ako nam je sunce i mjesec potrebno samo da odrede vrijeme, razvili smo dovoljno tehnologije na osnovu njihovih kretanja da ih ne pogledamo ponovo godinama. Ironično, što se više fokusiramo na vrijeme – posebno radi produktivnosti – to manje obraćamo pažnju na fenomene koji nam uopće daju “vrijeme”.

Poziv kur’anskog teksta da podignemo pogled prema čudesima stvaranja nije samo radi astronomskih podataka – već radi odgajanja srca sposobnih za čuđenje. Kada naučimo čitati suptilne promjene svjetlosti i sjena koje najavljuju namaz, a istovremeno pratimo sat, i kad dopustimo da faze mjeseca obilježe naše duhovne sezone i koristimo lunarni kalendar, mi vraćamo svoju ulogu svjesnih čuvara prirode.

Naravno, dugujemo našim predhodnicima zahvalnost na njihovim otkrićima na čijim temeljima se danas grade aplikacije za namaz. One imaju ključnu funkciju – pružaju tačne proračune širom vremenskih zona, pouzdane podsjetnike u užurbanim životima i dostupnost onima koji ne mogu direktno posmatrati nebo. Kada dvoje ljudi posmatra zalazak sunca u iščekivanju akšama, sigurno se neće složiti oko tačnog trenutka kada je sunce nestalo iza horizonta. Samim očima ne možemo pratiti gasovitu kuglu eksplozivne svjetlosti udaljenu 93 miliona milja s preciznošću. S jedne strane, tehnološki napredak je velika olakšica savremenom čovjeku, a s druge, njegova duša vapi za direktnim iskustvom s njegovim okruženjem. Uravnotežena primjena i jednog i drugog je najbolje rješenje.

Pitanje nije da li koristiti tehnologiju, već kako je koristiti a da ne izgubimo sposobnost direktnog posmatranja i divljenja Allahovom stvaranju. Ovi alati postaju opasni samo kada potpuno posreduju naš odnos s nebeskim fenomenima koje izračunavaju. Kada provjerimo aplikaciju, ali nikada ne pogledamo u nebo ili u sjene oko nas, dobijamo efikasnost, ali gubimo duhovnu formaciju koja dolazi iz svjedočenja znakova koje je Allah postavio u stvaranje radi naše koristi.

Jedna od tih koristi jeste poniznost. Kada odvojimo vrijeme da posmatramo zalazak sunca, mi se nježno predajemo Allahovim pojavama koje se odvijaju pred nama. Dolazak akšama više nije sveden na savršeno upakovanu, neprimjetnu obavijest na našem telefonu, već se doživljava kao kosmički događaj potpuno izvan naše kontrole. Možemo se nasmijati svojoj naivnosti što smo mislili da smo “uhvatili” sunce telefonima. Štaviše, podsjećamo se da su stabilnost i predvidljivost svijeta među Allahovim blagodatima, koje ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Čuvanje Allahovog vremena u tehnološkom svijetu počinje malim, planiranim praksama:

Posmatraj zalazak sunca povremeno prije akšama – ne da zamijeniš aplikaciju za namaz, već da svjedočiš onome što ona računa.

Primijeti sjene kako se skraćuju i produžuju tokom dana, kao odgovor na kretanje Zemlje oko Sunca, koje mi doživljavamo kao kretanje Sunca preko neba.

Upoznaj faze mjeseca i njegov položaj nekoliko dana prije početka novog islamskog mjeseca, kako bi dočekao mladi mjesec s iščekivanjem, a ne iznenađen.

Kao što djeca uče značenja riječi iz konteksta prije nego što potvrde razumijevanje pitajući odrasle ili gledajući u rječnik, tako i mi trebamo razvijati svoje “vještine posmatranja”, dok aplikacije i drugi resursi služe da izoštre i potvrde naše sposobnosti. Koristi tehnologiju da ti pomogne – ali ne da te zamijeni.

U prihvatanju naše velike sreće da imamo i drevnu mudrost i modernu preciznost, otkrivamo da čuvanje Allahovog vremena nije odbacivanje digitalnih alata, već osiguravanje da oni služe, a ne da zamijene našu direktnu povezanost sa znakovima koje je Allah utisnuo u stvaranje za one koji razmišljaju.

Izvor: yaqeeninstitute.org

Prevod i obrada: akos.ba