Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Od Hadžeta do Nevesinja: Komunisti/četnici sistemski uništavali bošnjačku elitu

Od Hadžeta do Nevesinja: Komunisti/četnici sistemski uništavali bošnjačku elitu

Mehonić je naglasio da je 11. februara navršeno 104 godine od rođenja Rifata Burdžovića Trše, čovjeka koji je pripadao najnaprednijoj generaciji sandžačkih i bošnjačkih političara, a on lično je i najveća ličnost među Bošnjacima u Sandžaku u vremenu prije i u toku II svjetskog rata.

Mehonić je istakao da Burdžović još kao učenik medrese Kralj Aleksandar shvata da je komunizam nadolazeća ideologija i da u okviru njega treba tražiti rješenje za Sandžak i za bošnjački narod.

– Sa ove vremenske distance možemo ustvrditi da angažovanjem i mudrošću Rifat Burdžović uspjeva reaktivirati ideju Sandžaka u komunističkom pokretu i naglasiti njegov značaj, položaj i posebnost za prostor Jugoslavije. Značaj ovoga je utoliko veći imajući u vidu da se o položaju i statusu sandžačkog prostora prije Rifata bavila zvanično i pisano još jedino bošnjačka inteligencija davne 1917. godine u Sjenici, donošenjem poznate Sjeničke rezolucije. Na tekovinama, zalaganjima i idejama Rifata Burdžovića, slobodno možemo ustvrditi, nastaje kasnije 1943. i ZAVNOS – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka – rekao je Mehonić.

Politička i vojna scena

On je naglasio da je Burdžović za ideju Sandžaka uspio pridobiti i Srbe i Crnogorce i to je najveći domet njegovog lika i djela.

– U toj činjenici leži i odgovor na pitanje o razlozima zašto se u vremenu ZAVNOS-a i II svjetskog rata najviše otišlo i promaklo u sandžačkom statusnom smislu. Burdžović je još tada shvatio da ideja Sandžaka kao etnonacionalna ideja isključivo Bošnjaka bila bi osuđena na propast. Zbog toga je život i djelo Rifata Burdžovića Trše vodilja budućim generacijama koji će se društveno, kulturno pa i politički baviti pitanjem Sandžaka. Međutim, najlakši način za obračun sa Sandžakom bilo je uklanjanje Burdžovića sa političke i vojne scene – smatra Mehonić.

Po izbijanju rata Tršo biva poslan u Sandžak kako bi podigao ustanak. Izabran je za sekretara KPJ za Sandžak. Već 5. juna 1942. godine osniva se Treća proleterska sandžačka brigada, a Tršo je imenovan za njenog političkog komesara. Već 2. oktobra 1942. Tršo je ubijen sa komandantom Vladimirom Kneževićem Volođom i Tomašom Žižićem. Prema zvaničnim informacijama ubili su ih četnici u blizini Mrkonjić Grada i bacili u Grujića jamu.

Mehonić podsjeća da su neki historičari njegovu smrt povezivali sa dogovorom određenih crnogorskih partijaša koji su bili zavidni na status i ulogu koju je Rifat imao u KP, ali i na ulogu i status Sandžaka koju bi mogao imati u novoj državi.

– O tim igrama je pisala i beogradska Politika 27. februara 1997. u tekstu ‘Ćutanjem skrivena istina’, autora Stanka Ravića. Hakija Avdić u svojoj knjiži ‘Rifat Burdžović Tršo – život i djelo’ na opširan se način bavi njegovim ubistvom i dokazuje da je Tršino ubistvo zapravo stvar dogovora između nekih partizanskih rukovodilaca i četnika. Ova istina je otkrivena pronalaskom dnevnika lokalnog pravoslavnog sveštenika koji je vjerno zapisivao sve značajne događaje iz tog kraja pa i jednu zanimljivu priču koja otkriva zajednički akciju četnika i pojedinih partizanskih rukovodilaca za ubistvo Burdžovića. Ovu tajnu je otkrio jedan od ubica Rifata, Volođe i Tomaša ispovedajući se tom svješteniku u crkvi – kaže Mehonić.

Formiranje ZAVNOS-a

– Ustvari, radi se o borbi za teritoriju. Ubistvom Trše stvara se mogućnost ukidanja Sandžaka i podjele njegove teritorije između Srbije i Crne Gore. Kada su uklonili Tršu, Muhameda Abdagića su optužili za saradnju sa Gestapom. Komunisti su dozvolili formiranje ZAVNOS-a kako bi pridobili bošnjačko stanovništvo, a onda su taj isti ZAVNOS iskoristili da sprovedu masovne likvidacije bošnjačke elite i onda ga 29. marta 1945. godine ukidaju. Imate ubijanja od novembra 1944. do februara 1945. i onda kada je završen taj posao u martu se ukida ZAVNOS – istakao je Mehonić.

Historičar Armin Džunuzović u svom obraćanju je istakao da uspostavom nove vlasti već krajem 1944. pa otprilike do početka 1946. godine uslijedit će jedan period političkog i ideološkog terora nad svim slojevima društva koji se nisu uklapali u viziju novog sistema. Otpočet će period političkih čistki, suđenja i ubistava, a ovakva dešavanja mahom će zahvatiti Bošnjake.

– Važno je naglasiti da su Bošnjaci narod koji je najviše stradao u Drugom svjetskom ratu, procentualno nestalo je 8,1 posto ukupne populacije, što kada se pretvori u brojeve iznosi oko 70.000 žrtava. Ali tu ne staje bošnjačko stradanje, nova vlast nalijepila je Bošnjacima historijsku etiketu da su u vremenu rata bili na pogrešnoj strani – prvenstveno ciljajući na samoorganizirane vojne formacije Bošnjaka u brojnim gradovima u BiH i Sandžaku gdje su osjećali nesigurnost i ugroženost, takozvane Muslimanske milicije. Zbog ovih optužbi i domobranstva u odbrani Novog Pazara od četničke najezde i noža, strijeljan je komadant odbrane Aćif efendija, zajedno sa Ahmetom Dacom. Poistovjećivajući ih sa saradnicima okupatora – kakve su bile Nedićeve trupe, na slabim dokazima; iako ove vojne formacije nikada nisu, ili nije evidentirano u dokumentima, poprimile fašističku idelogiju, nisu bile ofanzivnog, već strogo defanzivnog karaktera. Nisu napadale i ratovale nigdje van lokalnog prostora, te de facto ni uništavale nemuslimanske bogomolje ili organizovale logore, što je još jedan specifikum Bošnjaka i Drugog svjetskog rata – naglasio je Džunuzović.

On je dodao da kada se govori konkretno o ovome slučaju, treba maksimalno izbjegavati nametnute historijske recidive, odnosno kritički razumijevati položaj u kojem se Aćif Hadžiahmetović nalazio, ne kao politčka ličnost, već isključivo u jednom patriotskom okviru, uključujući okolnosti vremena i prostora.

Novi val brutalnosti

– Po istoj matrici strijeljano je još između 1.600 i 2.000 civila. Uglednih ljudi, pismenih, imućnih, bogatih. Jednom riječju, bošnjačka elita, kako bi se obezglavio eventualna nacionalna organizacija. Vjerovatno plašeći se ponavljanja slučaja sa Rifatom Burdževićem. Ova ubistva vršena su u periodu od 28. novembra 1944. godine na lokalitetu Hažet. Osim ovog stratišta u Limskoj oblasti, Bošnjaci su ubijani na još brojnim lokalitetima oko Prijepolja, Priboja, Pljevalja i Bijelog Polja, a veliki je broj i onih ubistava koja nikada neće biti registovana – naglasio je Džunuzović.

On tvrdi da je pod parolom “bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti” pod sličnim okolnostima – brzih optužnica, odvođenja, zatvaranja i premlaćivanja ubijana bošnjačka elita, trgovci te civili i u istočnoj Bosni oko Vlasenice, Foče, Prijedora ali i u Sarajevu, Doboju i Tuzli.

– Treba napomenuti i govoriti o Nevesinju. Jer kazivanje o ovome gradu znači govor o krvavim obračunima 14. februara 1945. godine. Treba kazivati o histoijski zabilježenim poznatim događajima o ubijanju hercegovačkih Bošnjaka iz okoline Nevesinja i Mostara gdje je od revolucionarnog suda ubijeno između 150 – 200 ljudi, mahom civila koji nisu bili uključeni ni u jednu vojsku. Tako je slijedom ovakvih dešavanja nova vlast pokušala da ojača svoj položaj, ne prezajući od poslijedica, a četnički element koji se polako još od 1943. godine uvlačio u redove NOP-a sada je imao priliku da iskaže novi val brutalnosti, koji opet nije mogao zaobići Bošnjake – zaključio je Džunuzović.

Na kraju skupa okupljene je pozdravio i general ARBiH u penziji Atif Dudaković koji je istakao da je potrebno da iznova osvjetljavamo neke stranice naše historije koju do novijeg vremena nismo mogli ni učiti ni čitati.

Izvor: Faktor

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top