Obrazovani i uspješni: Bošnjaci u Australiji
Piše: Admir Lisica
Bošnjaci su još za vrijeme austrougarske vladavine započeli svoju “migrantsku priču”. Tada je, zbog promjene vlasti, veliki broj Bošnjaka napustio Bosnu i Hercegovinu i naselio se u Tursku. Iseljavanje Bošnjaka u kontinuitetu je nastavljeno tokom austrougarske vladavine, ali i u kasnijem periodu Kraljevine SHS. Prvi i Drugi svjetski rat također su za posljedicu imali migraciona kretanja među Bošnjacima. Uslijed agresije na našu domovinu, od 1992. do 1995. godine, Bošnjaci su se našli pred novim izazovom. Ponovno iseljavanje našeg naroda rezultiralo je time da danas gotovo nema zemlje u svijetu u kojoj se ne nalazi neka od bošnjačkih porodica, pa tako se možemo “pohvaliti” da nas ima čak i u dalekoj Australiji. U ovoj državi, prema nezvaničnim podacima, živi više od 20.000 iseljenika iz Bosne i Hercegovine.
Iako je najveći broj doseljenika iz Bosne i Hercegovine u Australiju pristigao tokom agresije na našu domovinu, historija Bošnjaka u ovoj dalekoj zemlji počela je znatno ranije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, nastupio je period represije prema neistomišljenicima, pa su mnogi, zabrinuti za svoju sigurnost, odlučili napustiti tadašnju državu. Almedin Salčin pripada starijoj generaciji bošnjačkih doseljenika. Jedan je od najboljih poznavalaca historije Bošnjaka u Australiji.
“Prvi Bošnjaci u Australiju dolaze nakon Drugog svjetskog rata. U cijeloj Australiji u tom periodu ih nije bilo više od stotinu. Tada dolazi i nekolicina političkih emigranata koji nisu željeli ostati pod komunističkom vlašću. Tu bih istaknuo šerijatskog sudiju koji je živio u Brisbaneu i sarađivao s časopisom Bosanski pogledi, kojeg je uređivao Adil Zulfikarpašić. Izjašnjavao se kao Bošnjak i bio je veoma osviješten. Kada je 1948. godine stigla grupa Bošnjaka u Adelaide, poslije određenog vremena željeli su napraviti džamiju. Vidjeli su zapušten objekt koji im je ličio na džamiju i, kada su otišli u općinu da provjere o čemu je riječ, objašnjeno im je da to i jeste džamija i da je oni mogu, ako žele, koristiti.
Englezi su nekad davno doveli Afganistance s devama jer su u to vrijeme deve bile najbolje prijevozno sredstvo. S vremenom su se ti Afganistanci asimilirali i praktično nestali, pa su naši ljudi obnovili tu džamiju i koristili je. Prvi efendija bio je izvjesni Ahmed Skaka iz Sarajeva i ostao je tu sve do svoje smrti. Najveći broj ovih ljudi bio je antikomunistički, pa, rekao bih, i antijugoslavenski orijentiran. Sedamdesetih godina i poslije dolaze tzv. ekonomski emigranti. Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Melbourne stiže imam Azem-efendija. Džamija koju je ovaj efendija vodio bila je jedina džamija, možda u cijeloj emigraciji, koja nije bila pod kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Zato je bio u nemilosti Ambasade Jugoslavije i nekih ‘naših ljudi’ koji su radili za tajne službe. Najbolje politički organizirani Bošnjaci upravo su bili iz tog džemata, okupljeni oko ovog imama. Do devedesetih godina mislim da nije bilo više od nekoliko hiljada Bošnjaka u Australiji”, ističe Salčin.
PRVI BOŠNJAČKI RADIO U SVIJETU
Tokom agresije na našu domovinu počeli su prvi masovniji dolasci naših sugrađana u Australiju, a nastavljeni su i u poslijeratnom periodu. Nakon što su neke evropske zemlje odlučile da više ne žele pružati utočište izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, procijenivši da su po okončanju rata ispunjeni svi uvjeti za njihov povratak, mnogi su evropske adrese zamijenili onim australijskim.
“Odmah nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Australiju počinju dolaziti naše prve izbjeglice. Obično su to bili oni koji su već imali neku familiju u Australiji ili nekoga od poznanika. Od 1995. do 2000. godine Bošnjaci iz Evrope, najviše iz Njemačke, bili su prisiljeni ili da se vrate u Bosnu i Hercegovinu ili da izaberu Australiju, Kanadu i Ameriku, što je najveći broj njih u konačnici uradio. Pretpostavlja se da danas u Australiji živi više od 20.000 Bošnjaka”, naglašava Salčin.
Da su Bošnjaci u Australiji veoma organizirani, ali i nacionalno osviješteni, govori činjenica o povezanosti naše manjinske zajednice iz Australije s utjecajnim ličnostima iz bosanskohercegovačkog javnog života u periodu neposredno pred agresiju. Koliko je Bošnjake u Australiji zanimala situacija uoči rata u Bosni i Hercegovini, najbolji je dokaz osnivanje Prvog bošnjačkog radija, nekoliko godina prije zvaničnog povratka nacionalnog imena Bošnjak. Putem ovog radija održavana je veza s maticom, a slušaocima širom Australije nuđene su provjerene informacije iz domovine.
“Kada je najavljeno da će se formirati SDA u Sarajevu, doveden je u Australiju tadašnji visoki funkcioner ove stranke Hasan Čengić i formirana je prva podružnica SDA u svijetu. Početkom rata u Hrvatskoj, sa sviješću da će se rat prenijeti u Bosnu i Hercegovinu, u Melbourneu je formiran ‘Bosanski informativni centar’. Iz Sarajeva nas je svaki dan izvještavala rahmetli Mirsada Nikšić-Salčin. I danas se neki sjećaju njenih izvještaja o naoružavanju Srba. Bošnjaci Australije tada shvataju da dolaze teški dani njihovoj braći i sestrama u Bosni i Hercegovini. Nedugo nakon formiranja BIC-a 1991. godine, na lokalnoj radiostanici u Melbourneu 3ZZZ počeo je s radom Prvi bošnjački radio u svijetu.
Od početka rada bošnjačkog radija izvještavali su naši najbolji novinari tog doba. Posebno među njima treba spomenuti Fahrudina Đapu, Mahira Sokoliju, Nedima Sarača i Tihomira Lozu. Nekoliko puta javili su nam se i Senad Hadžifejzović i Senad Avdić. Tri godine u toku rata telefonske izvještaje iz Sandžaka slao nam je i Rasim Ljajić. Danas u Australiji možemo gledati sve bosanske, hrvatske i srpske TV kanale, dok u vrijeme agresije nije bilo interneta, nisu nam dolazile novine, nismo mogli slušati niti jedan radio, a o TV kanalima da ne govorimo. Kada uzmete ove činjenice u obzir, možete shvatiti šta je predstavljao Bošnjacima radio putem kojeg su jedino bili informirani. U toku rata na bošnjačkom radiju Melbourne mogli su se čuti razgovori s vodećim ljudima u Bosni i Hercegovini, kao što su Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Nijaz Duraković, Haris Silajdžić, Stjepan Kljuić, reis Cerić, Kardinal Puljić… Bošnjački radio je u toku rata organizirao dolazak u Australiju dvojici svojih saradnika: Fahrudinu Đapi i pjesniku Mili Stojiću. Drugi put doveli smo u Australiju člana Predsjedništva BiH, rahmetli Nijaza Durakovića i novinara Mahira Sokoliju.
To je bila izuzetno uspješna posjeta. Uspjeli smo, u saradnji s radijem iz Sarajeva koji je vodio Mirsad Ibrić, organizirati program Most ljubavi Sarajevo i Melbourne. Jedna anegdota tokom trajanja ovog radija desila se prije početka rata, kada sam dobio informaciju od prijatelja da je Kerim Lučarević organizator jedne grupe Bošnjaka za odbranu Bosne. Nazvao sam Kerima i ponudio mu intervju, te naglasio da će razgovor biti sniman od jugoslavenske UDBA-e te da zbog toga dobro razmisli da li će dati intervju za naš Bošnjački radio. On je malo razmislio i pristao, rekavši da ih se nimalo ne boji. Objavili smo taj intervju pod njegovim pseudonimom ‘Doktor’. Imali smo razgovor i s komandantom Armije RBiH u sarajevskoj općini Novi Grad, rahmetli Ramizom Salčinom. Početkom 1993. godine grupa Bošnjaka organizirala se i kupila objekt koji je prvi u svijetu nosio prefiks bošnjački. Bio je to Bošnjački dom. Nažalost, nakon svega osam godina postojanja i kvalitetnog rada, Bošnjački dom je zatvoren i privatiziran. U Melbourneu, pored džamije, to je bio jedini objekt u kojem su se okupljali Bošnjaci”, prisjeća se Salčin.
OBRAZOVANI I USPJEŠNI
Đemila Talić-Gabriel, počasni konzul Bosne i Hercegovine u Australiji, spada u grupu doseljenika koji su bili primorani napustiti Njemačku. Pred njom su se prije šesnaest godina nametnule dvije mogućnosti: da se vrati u rodnu Bosansku Dubicu, iz koje je početkom agresije protjerana, ili da svoj život započne u dalekoj Australiji. Pošto je povratak u Bosnu i Hercegovinu bio gotovo nemoguć, Đemila je odlučila doći u Australiju.
“Prvi susret s Australijom bio je veoma čudan. Nisam znala engleski jezik, pa je sve išlo teže. Krenula sam od nule. Međutim, ubrzo sam se uspjela snaći, a veliku zahvalu za to dugujem tadašnjem efendiji iz Sydneya Salihu Mujali, koji je bio moj učitelj i pokretač svih uspjeha. S pravom mogu reći da je on bio mentor mnogim Bošnjacima u Australiji. Osjećam dužnost prema svojoj domovini i potrebu za pomaganjem našim ljudima, te se zbog toga odazivam raznim projektima. Činjenica da sam podržavala velike projekte u organizaciji naše ambasade omogućila mi je titulu počasnog konzula, na što sam posebno ponosna. Jedan od najzaslužnijih što nosim ovu počasnu titulu jeste bivši ambasador Bakir Sadović”, kaže Talić-Gabriel.
Posebno ističe bošnjačka druženja u organizaciji naše Islamske zajednice, ali i njegovanje naše tradicije putem brojnih udruženja. Također, Bosanci i Hercegovci u Australiji veliku pažnju posvećuju učenju bosanskog jezika kroz nekoliko škola u više australijskih gradova.
“Etnička škola u Sydneyu omogućava učenje bosanskog jezika, iako smanjenim kapacitetima i na nižem nivou nego u Melbourneu, gdje je to mnogo ozbiljnije. Veliko je interesiranje za učenje bosanskog jezika kod sada već treće generacije naših doseljenika. Svoju djecu odgajamo da vole Bosnu i Hercegovinu kako bi u budućnosti oni jačali odnos sa svojom maticom. Australcima mnogo pričamo o Bosni i Hercegovini. Oni podržavaju Bosnu i Hercegovinu i njenu nezavisnost. Svjesni kroz šta je naš narod prošao uslijed agresije, suosjećaju s nama. Većina nas je ovdje dobro situirana i željni smo pomoći svojoj domovini. Posebno bih spomenula Tarika Abdulhaka, veoma uspješnog tužioca u državi Novi Južni Wales. Ono što nama posebno fali jeste izborna komisija koja bi nas posjetila kako naši glasovi ne bi kasnili i bili zanemareni kao ranijih godina tokom izbora u BiH. Bitno je iskoristiti svoje demokratsko pravo i glasati bilo gdje da se nalazimo u dijaspori”, tvrdi Talić-Gabriel.
Sarajlija Tarik Abdulhak jedan je od najboljih ambasadora naše zemlje u Australiji. Tužilačko iskustvo stjecao je na raznim slučajevima, od kojih se izdvaja odgovornost u slučaju Khieua Samphana, predsjednika Kambodže. Ovaj uspješni Sarajlija stigao je u Australiju za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.
“Rođen sam u Sarajevu, moja je majka Sarajka, a otac Sirijac, koji je studirao medicinu, postao doktor i ostao u Sarajevu. Početkom rata imao sam šesnaest godina i pohađao sam srednju školu. U Sarajevu smo ostali sve do kraja 1992. godine, kada odlazimo u Siriju, u kojoj ostajemo dvije godine. Nakon toga, 1994. godine doselili smo u Australiju. U početku sam radio razne poslove unutar naše zajednice kako bih pružio pomoć bosanskim izbjeglicama. Nakon toga sam počeo studirati, do 2002. godine. Dok sam studirao pravo, radio sam u nekoliko humanitarnih organizacija. Prvih nekoliko godina većina mojih klijenata bili su doseljenici iz naše domovine. Završio sam pravni fakultet na University of Technology Sydney kao najbolji student, što je bila dalja referenca u mojoj karijeri.
Godine 2004. dobio sam ugovor od tri mjeseca pri OHR-u, u sklopu projekta uspostave vijeća za ratne zločine Suda BiH. Kad je uspostavljen odjel za ratne zločine, postao sam rukovodilac odsjeka za sudsku upravu, a onda savjetnik predsjednici i registraru Suda BiH. Na Sudu BiH sam radio do januara 2008. godine, kada sam prešao u Extraordinary Chambers in the Courts of Cambodia, gdje sam radio pri UN‑u. Između ostalih predmeta, imao sam odgovornost za slučaj Khieua Samphana, predsjednika Kambodže u toku režima Pola Pota, koji je bio jedan od lidera ‘Crvenih Kmera’. U augustu 2014. godine vijeće je osudilo Samphana za zločine protiv čovječnosti i odredilo mu doživotnu kaznu”, prisjeća se Abdulhak.
Poslije slučaja u vezi s Kambodžom, Tarik Abdulhak radio je u Bruxellesu za Međunarodnu komisiju koja istražuje ratne zločine u Siriji: “Nakon toga sam se ponovo vratio u Australiju i počeo raditi kao barrister, baveći se uglavnom krivičnim pravom. I dalje sam radio, s vremena na vrijeme, za Međunarodnu komisiju, kao savjetnik u vezi s istragom zločina u Siriji. U februaru 2017. godine imenovan sam za tužioca u državi Novi Južni Wales. Uglavnom radim na predmetima organiziranog kriminala i ozbiljnog nasilja. S vremena na vrijeme držim predavanja iz međunarodnog krivičnog prava. Također sam član komisije za saradnju između rukovodstva policije u državi Novi Južni Wales i etničkih zajednica.”
ULAGANJE U RAZVOJ AUSTRALIJSKOG DRUŠTVA
Historičar Džavid Haverić radi na Univerzitetu Charles Sturt u Australiji, u Centru za islamske nauke i civilizaciju. Autor je devet knjiga, među kojima se izdvaja Bosanski muslimani u Australiji: historijski pregled. Ovaj značajni rad baziran je na 300 intervjua i razgovora, posjeta bošnjačkim zajednicama, islamskim centrima i klubovima, kao i relevantnoj historiografskoj građi.
“Knjiga je pisana na bosanskom jeziku i obuhvata periode naših iseljenika naročito iza Drugog svjetskog rata, zatim ekonomske migracije tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, pa do novog iseljeničkog talasa nakon 1990. godine. Ona dokumentira stogodišnju historiju bošnjačkog iseljeništva na australijskim prostorima. Knjiga naročito posvećuje pažnju historijskom razvoju bošnjačkih organizacija i aktivnosti iz vjerskih, kulturnih, sportskih i drugih oblika djelovanja. Obiluje arhivskom građom koju sam skupljao putujući širom Australije.
Značajan aspekt uključuje interakciju bosanskih muslimana s muslimanima drugih etničkih skupina, koji su se u isto ili slično vrijeme doselili u Australiju. Ona dokumentira historijski razvoj naše Islamske zajednice u Australiji. Ona demonstrira i našu prilagodljivost i uspješno uklapanje u većinsko nemuslimanskom prostoru i podršku australijskom multikulturalizmu. Knjiga pokazuje kako su Bošnjaci značajno učestvovali u ekonomskom razvoju Australije radeći na njenim nacionalno značajnim projektima. Poslužila je kao korisna referenca mnogim istraživačima, magistarskim i doktorskim disertacijama širom svijeta”, napominje Haverić.
Bošnjaci ulažu napore u jačanje svoje zajednice, ali i cijelog australijskog društva, koje se pokazalo veoma prijateljski nastrojeno prema njima.
“Stanje bošnjačke dijaspore zavređuje dužu analizu. Ona ima svoje uspjehe i dostignuća zato što naši vrijedni ljudi vole druženja i gostoprimstvo, vole našu bošnjačku tradiciju i kulturu, vole bosanski jezik, vole i zemlju u kojoj sada žive, a uz to, australijske multikulturne institucije ih podržavaju. Vrijedni Bošnjaci su u proteklim godinama, pored džamija, podigli više kulturnih centara u kojima održavaju svoje aktivnosti.Već tradicionalno održavaju nogometne turnire, kulturne i druge manifestacije. Smatram da je kolektivni doprinos važniji nego pojedinačne liderske inicijative u zajednici jer samo zajedno, timskim radom, naše organizacije bilježile su uspjehe. Imamo nekoliko relativno uspješnih organizacija, bosanskohercegovačkih i bošnjačkih. Naša dijaspora u Australiji se okuplja, uostalom, kao i velika većina drugih zajednica, na etničkoj osnovi, ali pripadnici drugih etniciteta ili religija su tradicionalno dobrodošli”, zaključuje Haverić.
