Obilježena godišnjica drugog masakra na Markalama: Sjećanje na 43 ubijenih građana Sarajeva
Građani i zvaničnici Sarajeva i BiH, rodbina i prijatelji, polaganjem cvijeća, minutom šutnje i učenjem Fatihe prisjetili su se Sarajlija koji su ubijeni na današnji dan 1995. godine, u ulici Mula Mustafe Bašeskije do broja 64, kod ulaza u Gradsku tržnicu, javlja Anadolu Agency (AA).
Okupili su se i prisjetili drugog masakra na pijaci “Markale”, u kojem je ubijeno 43 Sarajlija, dok ih je 84 lakše i teže ranjeno.
Minobacačka granata ispaljena sa agresorskih položaja iz pravca Trebevića, eksplodirala je kod sjevernog ulaza u sarajevsku Gradsku tržnicu 1995., te su srpske vojne, policijske i paravojne formacije na današnji dan prije 24 godine počinile još jedan u nizu stravičnih zločina u ratu vođenom u BiH od 1992. do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995.
Danas je položeno cvijeće i pročitana imena smrtno stradalih Sarajlija. Među prisutnima bio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, potpredsjednik FBiH Milan Dunović, kao i gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka.
Među 84 ranjene osobe tog dana bila je i Amerisa Ahmetović.
“Imala sam 16 godina. Tu sam ostala bez noge. To je bila tuga, bilo je strašno. Svaki put osjetim istu bol. To je najteže što se ikome moglo desiti. Mi, koji smo tada izgubili nekog asvog ili neki dio tijela znamo kako nam je danas živjeti”, poručila je Ahmetović.
Od države, kako je kazala, nema podršku.
“Nisam zadovoljna stanjem za sve civilne žrtve rata. Znam da nam je svima isto. Nemamo pravo na ortopedsko pomagalo dostojno čovjeka. Mi imamo proteze iz ’41. godine. Primanja koja dobijamo su minimalna i nisu nam dovoljna za život”, pojasnila je Ahmetović.
Rasim Koso je također, preživio drugi masakr na pijaci “Markale”.
“Ovdje je tog dana bilo puno naroda koji je tražio nešto od prehrane. Došao sam oko 11:15 sati. Vidio sam šta se desilo. Bilo je užasno, ruke, glave…Stajao sam kao da nisam ranjen, a moje cipele su bile pune krvi. Stavili su me u auto, bijeli caddy, ubacili su me na dvije mrtve žene”, prisjetio se Koso.
Ovo mjesto kod Tržnice, kako je kazao, treba se zvati Trg civilnih žrtava rata.
Damir Malagić jedan je od onih koji su preživjeli masakr kod Tržnice. Te 1995. godine imao je samo 15 godina.
“Izgubio sam dva druga. Radio sam u tržnici, prodavao sam svijeće. Njih dvojicu sam ispratio do vrata. Otišli su, a ja sam ostao. Obojica su poginula. I ja sam mogao poginuti, ali ostao sam na vratima. Bacila me detonacija”, ispričao je Malagić.
Slike od tog dana, poginulih i ranjenih ljudi, poručio je, proganjaju ga i dan danas.
Kako je kazao, nikada, nakon tog događaja, nije imao podršku državnih institucija.
“U posljednja četiri mjeseca gotovo da nije bilo sedmice da nismo obilježavali značajne datume i događaje koji su vezani za period 1992-1995. godina. Svaki od tih datuma ima svoju težinu. Današnji ima dvije simbolike, a to je da je ovo bio zadnji masakr koji se desio u opkoljenom Sarajevu. Ovaj masakr je bio razlog pokretanja zračnih NATO udara nakon čega je sve krenulo prema tome da je došlo do potpisivanja mirovnog sporazuma”, podsjetio je ministar za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevu Ismir Jusko.
Smatra da ne postoji satisfakcija nijednoj majci, ocu, djetetu koji su izgubili najbliže.
U masakru koji se dogodio na sjevernom ulazu u sarajevsku Gradsku tržnicu 28. augusta 1995. godine, pred sam kraj rata u BiH, smrtno su stradali: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.
Na “Markale” je 5. februara 1994. godine također pala granata sa srpskih položaja oko tada opkoljenog Sarajeva i usmrtila 68, a ranila 144 osobe.
Iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida podsjetili su danas da tužilaštva Bosne i Hercegovine nisu podigla niti jednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
“Dok tužilaštva BiH u kolonama odvode optužene Bošnjake iz tzv. zaštićenih zona UN-a: Sarajeva, Bihaća, Goražda, Srebrenice …grad Sarajevo i bh. javnost nijemo posmatraju najveću sramotu od Dejtonskog sporazuma – 24 godine niko nije optužen za najdužu svjetsku opsadu gdje je ubijeno više od deset hiljada civila i 1.600 djece”, naveli su u saopćenju.
Smatraju da “ova sramota svih nas je samo jedan od razloga zašto ne želimo podržati tzv. Revidiranu državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina koja predstavlja kontinuitet direktnih uplitanja i djelovanja Srbije i Hrvatske”.
“Danas pozivamo pravosuđe BiH i na prvom mjestu tužilaštva u BiH svih nivoa da hitno pokrenu procese i da se formira tim međunarodnih tužilaca za opsadu Sarajeva ,umjesto tima koji se i nakon odbijanja Haga, formirao u BiH za navodne zločine u Dobrovoljačkoj s ciljem optuženja rukovodstva RBiH”, dodali su iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
akos.ba
