Običan dan je blagodat koju često primijetimo prekasno

Bio je to običan dan. Ništa u njemu nije vrijedno prepričavanja. Nije bilo telefonskog poziva koji bi ti okrenuo život naglavačke. Nije bilo hitne vijesti koja bi ti iščupala dah iz pluća, a niti kakve nesreće koja bi iskočila pred tebe nagovještavajući crne dane.

Dan je prošao kao bijela stranica u školskoj svesci, na kojoj nastavnik nije povukao crvenu liniju niti napisao oštru napomenu na margini.

Obično ne volimo takve dane, ili ih, barem, smatramo dosadnim. Vidimo ih kao monotone, blijede, bez ikakvog okusa. Mir doživljavamo kao službeni sinonim dosade.

Ne obraćamo pažnju na dan koji je prošao mirno, ali zato pamtimo dan koji se okrenuo naglavačke u svim detaljima. Mirne vijesti brojimo kao prazninu, dok mislimo da život vrijedi prepričati samo ako je u njemu eksplodirala katastrofa ili se nešto slomilo.

Primijetimo pad jednog stabla, a ne primijetimo cijelu šumu koja još stoji. Pišemo stranice o oluji, dok sigurni dani prolaze kao da ih nije ni bilo.

Mir tretiramo kao podrazumijevano stanje koje ne zaslužuje zahvalnost – kao da srce ne primijeti blagodat sve dok ona ne izađe iz kuće i zatvori vrata za sobom.

Ali istina koju shvatimo kasno jeste da je upravo taj obični dan sam po sebi blagodat vrijedna zahvalnosti: da imaš cijeli dan bez iznenadnih belaja, bez gubitaka ili smrti, bez sjedenja u hladnim čekaonicama, drhteći u iščekivanju.

Da se probudiš bez iznenadnog bola koji te probada u tijelu, bez zubobolje koja te u ponoć razdire i pretvara san u daleku želju ili uspomenu iz davnih vremena.

Da započneš dan bez knedle u grlu, bez osjećaja stezanja u grudima koji ti šapće da se nešto tužno sprema ili se već desilo. Paradoks naše nervne građe jeste da ne primjećujemo tihu blagodat – jednostavno zato što ne ostavlja dramatičan, bučan trag.

Vješti smo u brojanju katastrofa, bilježenju razočarenja i pripovijedanju priča o preživljavanju, ali nikada ne zapisujemo one dane u kojima se nije desilo ništa burno, novo ili dramatično. Ne slavimo siguran prolazak kroz jedno obično podne, iako na drugoj strani planete neko svim silama priželjkuje baš tu običnost – da se odmori od tutnjave eksplozija, krika gubitka ili izjedanja gladi, a nema je.

Poenta ovdje nije poziv na pretjerivanje ili zahtjev za idealizmom koji bi nas tjerao da jutarnju šolju kafe tretiramo kao kosmičko čudo. Stvar je mnogo jednostavnija. To je pokušaj da obratimo pažnju na ono što ne pravi buku. Da damo miru njegovo pravo priznanje.

Da sjedneš na kraju dana, pogledaš u plafon svoje sobe i u sebi kažeš: “Kakav dan koji je prošao u zdravlju.” I da shvatiš da odsustvo loših vijesti samo po sebi jeste odlična vijest.

Kažu stranci: “No news is good news” – “Ako nema vijesti dobre su vijesti”. Izraz se pripisuje britanskom kralju Jamesu I početkom 17. stoljeća, kada ga je upotrijebio da umiri one koji čekaju: sve ide kako treba dok god nema loših vijesti.

Zato, prijatelju, ne potcjenjuj ovaj ugodni vakum. Ko zna, možda je upravo taj dosadni mir, te monotone sate bez događaja, sloj zaštite kojim kader obavija tvoju dušu da ti podari snagu za apsorpciju nadolazećeg udara.

Jer nostalgija se ne vraća uvijek na izuzetne dane, putovanja ili uspjehe koje su ljudi slavili, niti na trenutke ispunjene bukom. Ona se vraća na jedno jutro u kojem se nije desilo ništa. Na običan dan koji je prošao u tišini, pa smo mislili da ne zaslužuje mjesto u našim bilješkama – a onda otkrijemo da je bio najljepše poglavlje u njima.

Koliko je samo običnih dana vrijedilo da čovjek zahvali svome Gospodaru hiljadu puta, ali to nije shvatio sve dok nije okusio one neobične dane.

Prijevod i obrada: akos.ba