O vjerskim slobodama u sekularnoj Evropi

U aprilu 2010. godine, u francuskom gradiću Nantu, saobraćajna policijaje zaustavila trideset i jednogodišnju Sandrine Moulères i napisala joj kaznu uiznosu od dvadeset i dva evra za “vožnju u nelagodnim uslovima”. Naime, Sandrine jevozila noseći nikab, crni veo koji joj je sakrivao cijelo lice osim očiju.Pored toga što je ocijenio da mlada žena nema ni dobru vidljivost ni potpunu slobodu pokreta, saobraćajac je primijetio: “Ne znam kako to izgleda kod vas, ali u našoj zemlji sene vozi u ovakvim uslovima.”Sandrinemu je odgovorila, “Vaša zemlja je i moja zemlja, jer sam ja Francuskinja.”

Sve bi se to završilo bez mnogo prašine da mlada žena nije odlučila da se žali na kaznu. Snebivajući se pred tolikom drskosti, mediji su sproveli istragu i otkrili da je Sandrine sklopila vjerski brak sa čovjekom porijeklom iz Alžira koji pored nje ima još dvije druge supruge i ukupno dvanaestoro djece. Francuski građanski zakonik inače zabranjuje poligamiju, tako da je Ministar unutrašnjih poslova izjavio da će oduzeti francusko državljanstvo Sandrininom mužu,[1] koji ga je dobio sklapanjem braka sa prvom suprugom, Mirjanom. Budući da se ono uglavnom oduzima za terorizam ili veleizdaju interesa francuske nacije, ministar je dodao da će čak izglasati novi zakon o državljanstvu ukoliko u toj namjeri iz nekog razloga ne uspije.

Međutim, tada je Sandrinin suprug, Liès Hebbadj, dao izjavu za štampu u kojoj je rekao da ima samo jednu zakonitu suprugu sa kojom je sklopio građanski brak, te da su ostale dvije žene njegove ljubavnice. “Koliko ja znam, ljubavnice nisu zabranjene u Francuskoj… Kada bi ljudi gubili državljanstvo zbog toga što imaju ljubavnice, mnogi Francuzi bi ga izgubili.” [2] Pošto je Francuska pravna država, posljednju riječ je imao državni tužilac koji je ocijenio da se u ovom slučaju ne radi o poligamiji jer je sklopljen samo jedan građanski brak.

Pa ipak, ozlojeđeni što im se Liès Hebbadj otvoreno ruga, mediji i politički krugovi su smjesta organizovali neviđenu, tragikomičnu hajku na njegovu porodicu. Optuženi su za prevaru jer su od države primali socijalnu pomoć za samohrane majke i dječje dodatke, na koje nisu imali pravo jer je Liès Hebbadj imao svoj dućan i prijavljivao zajednički porez sa samo jednom od svojih žena. Tri puta je pritvaran i svaki put oslobađan, samo je jedan od zaposlenih u njegovom dućanu deportovan jer nije imao vizu za legalan boravak u Francuskoj.

Iste godine, Sandrine je napisala knjigu pod naslovom Žrtveni jarci Republike.[3] U pokušaju da se sankcioniše ova porodica izmijenjen je zakon o državljanstvu i donesen zakon da se ne smije nositi nikab na javnom mjestu, mada ga je teško primijeniti jer se kosi sa Ustavom. Policajcima je preporučeno da postupaju pedagoški sa oko dvije stotine žena koje nose nikab na francuskoj teritoriji i na svaki način izbjegnu procese pred sudom.

U decembru 2010. godine, sud je poništio kaznu za vožnju u nelagodnim uslovima na koju je osuđena Sandrine Moulères,[4] a u februaru 2012. godine, sud je odbacio optužbe za prevaru za koju su optuženi Liès Hebbadj i njegove tri supruge.[5]

Ovaj slučaj jasno pokazuje da je islam zauzeo mnogo veći medijski prostor nego što je potrebno. Zvuči nevjerovatno da je jedna velika evropska demokratska zemlja pala na tako niske grane da mijenja zakone radi samo jedne porodice, ili radi šačice žena koje nose nikab. Pa ipak, u kontekstu ozbiljne ekonomske krize, građani žive u strahu da će izgubiti poslove i plaše se imigranata koji prijete da preuzmu njihova radna mjesta, a političari podgrijevaju te strahove kako bi pridobili glasače. Onda kada se ne plaše stranaca kako im ne bi uzimali poslove, mnogi građani ih ne podnose jer smatraju da troše novac od njihovog poreza primajući socijalnu pomoć za nezaposlene. Kako se god okrene, bilo da je zaposlen ili nezaposlen, stranac je postao žrtveni jarac za sva društvena zla, a kada je pored toga još i tamne puti ili nehrišćanske vjeroispovijesti, tada dovodi u pitanje i sam nacionalni identitet. Širom Evrope, ekstremne desničarske političke partije koje koriste rasističke i islamofobične izjave privlače svake godine sve više i više birača.

Rasistički plakati na predizbornim kampanjama u Austriji, Holandiji i Švajcarskoj: “Ljubav prema domovini a ne prema marokanskim lopovima”; “Islam ili sloboda: usudite se da odaberete”; “Za bolju sigurnost [izbacite crne ovce].” 

U Evropi je posljednjih godina rasizam protiv stranaca muslimanske vjeroispovijesti toliko porastao da je zahvatio i najviše sfere državne administracije. Ranije se rasizam svodio na odbijanje nekih poslodavaca da zaposle stranca ili odbijanje vlasnika stanova da im izdaju stanove, a danas je zahvatio sve slojeve društva. Tako je nevladina organizacija Amnesty International objavila obiman izvještaj o diskriminaciji protiv muslimana u Evropi [6] u kome navodi zabrane da se nosi vjerska odjeća na javnom ili na radnom mjestu, zabrane da se izgrađuju džamije sa minaretom ili čak bez njega i poteškoće sa kojima se suočavaju muslimani kada traže zaposlenje.

U Španiji se svaki pokušaj izgradnje džamija završava protestima lokalnog stanovništva i sudskim procesima, tako da muslimani uglavnom obavljaju molitvu van grada, na parkinzima ili u industrijskim kompleksima, a u centru grada gdje je molitveni prostor veoma mali često se mole i na ulici. Opštine Salt i Lloret del Mar su uavgustu 2011. godine izglasale “moratorijum” kako bi na godinu dana blokirale muslimanske zahtjeve za izdavanje građevinske dozvole za izgradnju ili adaptaciju nekog novog molitvenog prostora.

Srećom, kao u slučaju Sandrine Moulères i njenog supruga, u pravnoj državi je uvijek moguće odbraniti svoja prava pred sudom i tako stvoriti presedan za buduće sporove. Tako je u Švajcarskoj jedna čistačica iz Makedonije dobila sudski proces protiv firme APS Reinigungen GmbH koja je odbila da je zaposli uz pismeno obrazloženje da ne zapošljava kandidate sa Balkana i da žene koje nose maramu nisu dobrodošle.[7] Dobila je i odštetu u iznosu od šest hiljada švajcarskih franaka.

Pogledajmo sada kako su međunarodne konvencije zagarantovale vjerske slobode :

· Univerzalna deklaracija prava čovjeka, član 18, nalaže: “Svako ima pravo na slobodu misli, savjestii vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijesti ili uvjerenja i slobodu da javno ispoljava svoju vjeruili uvjerenja, pojedinačno ili u zajednici sa drugima, bilo tojavno ili privatno, putem podučavanja, praktikovanja, molitvi ili obreda.” [8]

· Povelja o osnovnim pravima Evropske Unije (član 21)nalaže : “Svaka diskriminacija po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa,boja kože, etničko ili socijalno porijeklo, genetsko obilježje, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invalidnost, seksualna orijentacija i godište mora biti zabranjena.” [9]

· Konvencija o diskriminaciji (u zaposlenju izanimanju) Međunarodne organizacije rada broj 111(član 1) nalaže: “Za svrhe ove Konvencije,izraz diskriminacija obuhvata bilo kakvu razliku, isključivanje ili davanje prednosti na osnovu rase, boje kože, pola,vjere, političkog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, koja bi poništilaili ometala jednake šanse ili tretiranje na polju zapošljavanja ili zanimanja.” [10]

· Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima (ICCPR, članovi 18 i 19) nalaže: “Svako ima pravo na slobodu misli,savjesti i vjere. To pravo uključuje slobodu da ima ili da usvoji vjeru ili vjerovanje po sopstvenom izboru i slobodu da, bilo pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili vjerovanje bogosluženjem, obredima, praktikovanjem i podučavanjem. Ni nad kim se ne smije vršiti pritisak koji bi ometao njegovu slobodu da ima ili usvoji vjeruili vjerovanje po sopstvenom izboru. Sloboda ispoljavanja vjere ili uvjerenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su neizostavna kako bi se zaštitili javna sigurnost, red, zdravlje, moral ili osnovna prava i slobode drugih. Države potpisnice ovog Sporazuma se obavezujuda će poštovati slobodu roditelja ili zakonskih staratelja da osiguraju vjerski i moralni odgoj njihove djece u skladu sa sopstvenim uvjerenjima. Svako ima pravo na sopstveno mišljenje bez ičijeg ometanja. Svako ima pravo na slobodu izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu traženja, primanja i prenošenja informacija i ideja svake vrste, bez obzira na granice, bilo usmeno, pismeno ili u štampanom obliku, u vidu umjetnosti ili preko bilo kojeg medijskog izvora po svom  izboru. Ostvarivanje prava iz paragrafa 2 ovoga člana podrazumijeva posebne dužnosti i odgovornosti. Prema tome, ono se može podvrgnuti nekim ograničenjima ali ona moraju biti propisana zakonom i prijeko potrebna: (a) radi zaštite prava i ugleda drugih; (b)za zaštitu nacionalne sigurnosti ili javnog reda i mira, ili javnog zdravlja ili morala.” [11]

· Evropska konvencija o ljudskim pravima (članovi 9 i 10) nalaže: “Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i religije: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeruili uvjerenje i sloboduda, bilo pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, ispoljava svoju vjeru ili vjerovanje, bogosluženjem, podučavanjem, praktičnim vršenjem obreda i običaja. Sloboda ispoljavanja vjere ili uvjerenja imaće samo ona ograničenja koja su propisana zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u ime zaštite javnog reda, zdravljaili morala ili radi zaštite pravai sloboda drugih. Svako ima pravona slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja, primanja i širenja informacija i ideja bezmiješanja državnih organa, bez obzira na granice. Ovaj članak ne spriječava države da zahtijevaju licence za radio, televizijsku ili kinematografsku djelatnost. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da sa sobom nose dužnostii odgovornosti, može biti podvrgnuto formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i koje su nužne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javnog reda i mira, radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, za sprečavanje otkrivanja informacija primljenih u povjerenju, ili za održavanje autoriteta i nepristranosti pravosuđa.” [12]

Vidimo da su javno ispoljavanje bilo kojeg vjerovanja, izgradnja vjerskih objekata i nošenje vjerskih simbola ili specifične odjeće neka od osnovnih ljudskih prava, zagarantovanih međunarodnim konvencijama i izjednačenih sa slobodom misli i izražavanja. Nije na državi dase izjašnjava o tome da li je nošenje marame način potčinjavanja žena muškarcima, nego je na njoj da zagarantuje pravo ženama da oblače ono što same odluče, bez obzira na njihovu vjeroispovijest ili kulturno i političko opredjeljenje.

Kao što smo vidjeli, ova osnovna ljudska prava se u mnogim državama ne poštuju. U Francuskoj, koja je kroz istoriju praktikovala krstaške ratove, masakre protestanata, progone jevreja i kolonijalnu vlast nad muslimanskim narodima, sekularizam se danas smatra za svetinju onoliko koliko i sloboda, jednakost i bratstvo. Spomenut je u prvom članu Ustava: “Francuska je nedjeljiva,sekularna, demokratska i socijalna republika. Ona garantuje jednakost svih građana pred zakonom, bez obzira na njihovo porijeklo, rasu ili religiju. Ona poštuje sva uvjerenja.” [13] Pa ipak, taj sekularizam se najčešće ne tumači kao neutralnost države u ophođenju sa svojim građanima bez obzira na njihovu vjeru, ili kao odvojenost crkve od države, nego kao državni ateizam. Tako se na svako javno ispoljavanje vjerskih ubjeđenja ili obreda gleda sa najvećim podozrenjem. Opštine se protive izgrađivanju novih džamija ili evangelističkih crkava, uvođenju vegetarijanskog jelovnika u školskim menzama ili posebnih termina za žene koje žele da idu na bazen. Iako vlasti zvanično žele da izbrišu razlike između građana koji smiju ili ne smiju da jedu određenu vrstu mesa ili onih koji smiju ili ne smiju da odlože odjeću u prisustvu suprotnog pola, one time de facto onemogućavaju nehrišćansku djecu da jedu u školskoj menzi i onemogućavaju pobožne muslimanke i jevrejke da idu na plivanje.

Ovaj zvanični sekularizam inače ne spriječava državu da se miješa u vjerske poslove ili unutrašnje uređenje vjerskih zajednica. Tako se na primjer država protivi finansiranju vjerskih objekata iz inostranstva ili od strane drugih država, iako ne bi trebalo da uopšte interveniše u privatnom sektoru ili načinu finansiranja privatnih škola ili objekata. Pored toga, iako Zakon o odvajanju crkve oddržave iz 1905. godine tvrdi da “Republika ne priznaje, ne daje platu i ne subvencioniše bilo koju vjeru” (član 2),[14] katoličke crkve koje se smatraju za istorijske spomenike dobijaju subvencije od države za održavanje, dok muslimanski imigranti moraju sami da skupljaju novac i izgrađuju vjerske objekte, iako imaju najmanje finansijskih sredstava jer su se najskorije doselili u Francusku. Naravno, iako država zvanično ne daje subvencije ni jednoj vjerskoj zajednici, to je ne spriječava da od njih ubira porez, tako da muslimani moraju da plate porez na dodatu vrijednost u iznosu od 19,6% kada izgrađuju nove džamije. U principu, vjerske zajednice imaju pravo na poreske olakšice, ali veliki broj muslimanskih društava i organizacija nisu priznati kao takve i prema tome nemaju tu povlasticu.

Miješanje države u vjerska pitanja zadire i u najveću privatnost vjernika. Na primjer, šerijatsko pravo ne priznaje građanski brak i nalaže sklapanje ugovora između supružnika uz poštovanje specifičnih pravila, bez kojih je bračni život nemoguć i smatran za grijeh. Međutim, šerijat ne zabranjuje građanski brak, tako da najveći broj vjernika danas sklapa i jedan i drugi ugovor, najviše zbog toga da bi zahvaljujući građanskom braku omogućili sticanje zajedničke imovine i nasljeđivanje. Ovo važi i za pripadnike drugih vjera, koji se vjenčavaju i pred opštinskim vlastima i pred sopstvenim sveštenicima.

Kako bi se ispoštovao sekularni princip odvajanja crkve i države, trebalo bi da se ova dva ugovora sklapaju nezavisno jedan od drugog. Pa ipak, država sebi uzima za pravo da se miješa u interna pitanja vjerskih zajednica. Francuske vlasti ne priznaju vjerski brak još od 1791. godine, ali svejedno nalažu da se građanski brak obavezno sklopi prije vjerskog. Krivični zakonik čak propisuje kaznu od šest mjeseci zatvora i novčanu kaznu od 7.500€ za svakog sveštenika koji održava ceremoniju sklapanja vjerskog braka a da prethodno nije sklopljen građanski. [15]

Neke evropske države, kao štoje Španija, doduše priznaju vjerski brak ukoliko je sklopljen kod registrovanog sveštenika, rabina ili imama i upisan u matične knjige, [16]tako da se on tada smatra jednako važećim kao i građanski. Međutim, u slučaju sklapanja vjerskog braka, potrebno je da supružnici zatraže posebnu dozvolu od opštine i kasnije se u njoj registruju.

Još jedan primjer je odluka suda u Kelnu da zabrani cirkumciziju iz vjerskih razloga koja se navodno kosisa fundamentalnim pravom djeteta na integritet njegovog tijela. To je dovelo do burnih reakcija muslimanske i jevrejske zajednice, kao uostalom i njemačkog ministra za inostrane poslove koji je ocijenio da jedno tolerantno društvo mora da poštuje ovu tradiciju.[17]

Bilo kako bilo, na muslimanima je da se pred sudovima izbore za svoja vjerska i građanska prava, kako bi se napokon ispoštovale gorespomenute međunarodne konvencije. Jedno je imati nekozakonsko pravo, a sasvim je druga stvar izdejstvovati da se to pravo primjenjuje u praksi.

REFERENCE:
[1] AFP / Alain Jocard, Niqab auvolant: Hortefeux menace le mari, L’Express, 24 avril 2010, http://www.lexpress.fr/actualite/niqab-au-volant-hortefeux-menace-le-mari_887202.html
[2] AFP, Polygamie: Lies Hebbadj parle de «maîtresses», le parquetde Nantes enquête, Libération, 26 avril 2010,http://www.liberation.fr/politiques/0101632179-polygamie-les-maitresses-ne-sont-pas-interdites-se-defend-le-conjoint
[3] Sandrine Moulères, Les boucs émissaires de la république, Michalon, Paris 2010.
[4] TF1 LCI News, Port duniqab au volant : le tribunal annule le PV, 13décembre 2010,http://lci.tf1.fr/france/justice/2010-12/port-du-niqab-au-volant-le-tribunal-annule-le-pv-6184194.html
[5] AFP, Fraude: Lies Hebbadj innocenté, Le Figaro, 17 février 2012, http://www.lefigaro.fr/ flash-actu/2012/02/17/97001-20120217FILWWW00556-fraude-lies-hebbadj-innocente.php
[6] AmnestyInternational, Choice and prejudice : discrimination against Muslims inEurope, 2012, http://www.amnesty.org/fr/library/asset/EUR01/001/2012/en/85bd6054-5273-4765-9385-59e58078678e/eur010012012en.pdf
[7] Tribunal desPrud-Hommes de Zurich, 2 Abteilung, Geschäft Nr. AN 050401/U 1 of13 January 2006, http://www.humanrights.ch/upload/pdf/080804_Urteil_Rassendiskriminierung.pdf
[8] TheUniversal Declaration of Human Rights, http://www.un.org/en/documents/udhr/#atop
[9] The Charter on Fundamental Rights of theEuropean Union, http://www.europarl.europa.eu/charter/pdf/text_en.pdf
[10] The International Labour OrganizationDiscrimination (Employment and Occupation) Convention, 1958, N°111, http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/—ed_norm/—declaration/documents/publication/wcms_decl_fs_85_en.pdf
[11] International Covenant on Civil and PoliticalRights (ICCPR), http://www2.ohchr.org/ english/law/ccpr.htm
[12] The European Convention onHuman Rights, http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/D5CC24A7-DC13-4318-B457-5C9014916D7A/0/CONVENTION_ENG_WEB.pdf
[13] Constitution de la République française du 4 octobre 1958, http://www.assemblee-nationale.fr/connaissance/constitution.asp
[14] Loi du 9 décembre 1905 relative à la séparation des Églises et de l’État,http://www.assemblee-nationale.fr/histoire/eglise-etat/sommaire.asp
[15] Code pénal, Art. 433-21, http://www.legifrance.gouv.fr/affichCodeArticle.do?cidTexte= LEGITEXT000006070719&idArticle=LEGIARTI000006418591&dateTexte=20120815
[16] CódigoCivil, Artículo 60,http://noticias.juridicas.com/base_datos/Privado/cc.l1t4.html#a49
[17] Elisa Oddone, Stephen Brown, German court circumcision ban meets wave of criticism, Reuters, Thursday June 28, 2012,http://www.reuters.com/article/2012/06/28/us-germany-circumcision-idUSBRE85R1F020120628 

Piše: Nataša Jevtović

The Bosnia times