O svojatanju iz susjedstva: Safvet-beg Bašagić nije ničiji egzotični priljepak

Većina hrvatskih medija prošle godine prenijela je vijest u povodu dodjele ulice Safvet-begu Bašagiću u Zagrebu, na Žitnjaku, točnije na Pešćenici, gdje svoju ulicu dobiva i ponajveća hrvatska poetesa Vesna Parun

Piše: Sead Begović

Međutim, autori tih napisa i reportaža već u startu griješe nazivajući Safvet-bega hrvatskim književnikom i bosanskim preporoditeljem što prijeti da postane ironija koja se uspinje do paroksizma. Uostalom, u tom bi slučaju to značilo da je on ujedno i hrvatski i bošnjački i srpski i jevrejski preporoditelj.

 Safvet-beg Bašagić pripada bošnjačkoj književnosti

No, pođimo od početka. Za Safveta-bega Bašagića (Nevesinje, 1870. – Sarajevo, 1934.) se znalo reći da se u svoje vitalno stvaralačko doba nacionalno izjašnjavao kao Hrvat, a osjećao kao musliman (sa svim implikacijama koja ta riječ u sebi sažima) i pripadnikom bosanskohercegovačkog, odnosno, bošnjačkog kulturnog kruga. E sad, ne treba dvojiti o tome kako bi se Bašagić nacionalno deklarirao u naše doba. Vjerojatnost da bi se deklarirao Hrvatom je naprosto mikroskropski mala. To isto se možemo zapitati kad razmatramo nacionalnu putanju Maka Dizdara ili Alije Nametka.

Safvet-beg Bašagić naprosto nije Hrvat, on cjelinom svoga opusa pripada bošnjačkoj književnosti i orijentalno-islamskoj kulturi, što dokazuje i njegova tematsko motivska zainteresiranost i uopće prirođena mu orijentalno-islamska toniranost koja je posezala i za baladičnošću sevdalinke. Međutim, nesumljivo je “dužnik“ hrvatskoj i zapadno-europskoj kulturi jer što se tiče njegova ponajprije pjesničkog opusa, pa naposljetku, dramskog te i prevoditeljskog, podosta je participirao ono ponajbolje iz hrvatske književnosti (kao što su neki pisci muslimani to isto crpili iz srpske književnosti), posebice kada je riječ o prepoznavanju simultaniteta s Matoševskom emocionalnom dojmljivošću semantike i neodoljivo stroge metrike.

Neodrživosti nacional-romantičarskih opredjeljivanja

O tragedijama identiteta muslimanskih intelektualaca pisao je Ivan Lovrenović u knjizi “Paradigma Skender“ navodeći da “sposobnost uživljavanja u drugo, koja jest sredstvo spasa, sačuvanja života i postojanja, ali postaje i može postati nešto više – vrutkom autentična stvaralaštva“. Lovrenović je zapazio da kod muslimana pri tome ostaje trajno otvoren, kao otvorena rana, problem stvarnog i punog identiteta. Na ovu problematiku je sažeto i meritorno odgovorio književni povjesničar i antologičar prof. dr. Enes Duraković u svojoj najnovijoj knjizi pod naslovom “Obzori bošnjačke književnosti“.

Duraković je kirurški precizno pisao o neodrživosti nacional-romantičarskih opredjeljivanja i naizmjeničnih srpsko-hrvatskih prisvajanja bošnjačkih pisaca. Dokazao je da je bilo riječ o nuždi (pa se netko “opredijelio“ za hrvatsku, a netko za srpsku književnost) koja je bila znak povijesne traume jednog svijeta kojem već punih stotinu godina oduzimaju identitet.

Duraković je svoje teze argumentirao otužnim primjerima egzaltiranih “zavjeta“ i “opredjeljivanja“ čas za jednu čas za drugu nacionalnu opciju (Bašagić, Mulabdić, Nuri Hadžić, Muradbegović, Selimović, Kulenović). Tu vrst identitetarne tragedije ponajbolje ilustriraju tri nacionalne faze pjesnika Muse Ćazima Čatića, koje su vidljive u njegove tri pjesme. Godine 1899. u pjesmi “Srpski ponos“ piše: “Ja sam Srbin, srpsko d’jete, / Srpska mi je savjest čista; / Junačkih mi djeda slava / Ko sunašce žarko blista“. Nadalje, u pjesmi “Ja sam Bošnjak“ (1903.) piše: “Ja sam Bošnjak – dičan junak: / Vjeran svetom domu svome, / Vjeran slavi svojih djeda / I narodu Bosanskome!“. I na koncu u pjesmi “Bosni“ (1914.) piše: “Postojbino draga Mladena i Tvrtka! /Hrvatstvo mi Tvoje baštinstvo je sveto. / Ali neka je samrt teška i gorka, / Za spas tvoj i sreću – mog života eto.

Imena ulica su isto što i “pesje železje“

Sada je naš Safvet-beg Bašagić dobio ulicu u Zagrebu i Bošnjaci u Hrvatskoj ne mogu, a da ne budu ponosni na tu “velikodušnu“ gestu, na tu iznenadno ukazanu čast i priznanje uglednom književniku i kulturnom posleniku. Nadamo se da će Bašagićeva ulica ostati za vijeke vjekova, jer, svako novo političko vrijeme mijenja imena ulica te će protežirati imena koja su aktualna u tom trenutku “njihove“ funkcionalne povijesti. Neka se imena brišu da se nikad ne povrate poput ulica s imenima mnogih partizanskih heroja, a neka se po prvi put ističu poput ulice Safvet-bega Bašagića. Bošnjaci u Hrvatskoj tom bi novom registru nazivlja ulica rado još pridodali i značajnike poput Fadila Hadžića, Feđe Šehovića, Mersada Berbera, Omera Mujadžića i drugih koji su doprinijeli onome što danas zovemo multikulturom, interkulturom i multikonfesionalnošću, riječju, zbližavanju dvaju naroda (hrvatsko-katoličkog i bošnjačko-muslimanskog) bez zadrške.

No, čini se da u ovoj priči nije prijeporan Bašagić (u naknadnim polemikama koje su se razvile u javnosti, oko toga tko je zaslužio ulicu, a tko nije (između Komisije za imenovanje ulica, naselja i trgova i građana Zagreba i Hrvatske) već Milan Mladenović, frontman ex jugoslavenske rock grupe Ekaterina velika i gitarist novovalne grupe Šarlo akrobata, kojeg HDZ-ova vijećnica Margareta Mađerić razotkriva kao narkića koji je, kao i još neki članovi grupe, skončao u heroinskoj izmaglici, iako je važniji podatak da je pružao žestok otpor Miloševićevu režimu. Budući da su već odigrane polemike oko Trga maršala Tita, pa one oko Gojka Šuška i drugih kamičaka u tuđim cipelama, čini se da je heroin (koji edukativno, po riječima Mađerićke, negativno utječe na mlade) samo izlika da se ne bi reklo: sporno je to što je Mladenović Srbin, a mi mu dajemo ulicu. Ne zaboravimo pritom da je Mladenović rođen u Zagrebu, a odrastao je u Sarajevu i Beogradu gdje je i skončao svoj mladi život. Treba pritom primijetiti da su imena ulica isto što i “pesje železje“ (ordenje) kako je to rekao Krleža, misleći na prolaznost. Uzgred, spomenimo da se na zapadnoj obali Mostara još i danas nalazi ulica nazvana po ustaškom zločincu Juri Francetiću.

Egzotični orijentalni ukrasi na velebnoj hrvatskoj književnosti

Ako se osvrnemo na tridesete godine prošloga stoljeća, zanimat će nas kako to da je već 1932. književni povjesnik i kritičar Mate Ujević u svojoj poznatoj “Hrvatskoj književnosti“ u tu književnost svrstao muslimane od Hasana Kaimije, Osmana Aziza, Edhema Mulabdića, pa sve do Ahmeda Muradbegovića i Alije Nametka. No, dobro, ali su ti autori, što nas posebno boli, u antologijskim i inim prezentacijama svedeni na periferne likove, s tek, primjerice, nekoliko pjesama. Uostalom, Mate Ujević donosi oskudne, nedorečene i pejorativne ocjene književnika muslimana u BiH (“pjesništva jednoličnog, jadnog, sa neznatnim prizvucima književnosti… pod turskom upravom književnost nije mogla životariti, a kamoli živjeti“). Spominje kao vrijedne tek pjesništvo Hasana Kaimije i Muhameda Uskjufija, a da obojicu, kao i ostale koji su pisali na orijentalnim jezicima, nije mogao čitati jer najveći dio njihovog opusa nije bio preveden s orijentalnih jezika.

Slično je bilo i u narednom, modernijem, razdoblju kada promatramo književne sudbine kao što su Musa Ćazim Ćatić, Mak Dizdar i Salih Alić. Ako je to zaista tako, a mi znamo stvarnu težinu tih pjesnika, ispada da su oni bili i ostaju samo egzotični orijentalni ukrasi ili priljepci na velebnoj hrvatskoj književnosti. Pa ako je to odista tako, mogli bismo govoriti i o hrvatskim (ne samo srpskim) kašikama koje znaju zagrabiti u tuđu “času“. Jer, kako nas u duhu poslovice uči Bosanska sehara: “Nije ljubav dovoljno posaditi, treba je i zalivati.“

A što se tiče Bošnjaka u Hrvatskoj, oni ne moraju biti stupovi društva, dovoljno je i to što danomice dokazuju da nisu samo “šuplje glave koje se vjetrom hrane“. Umjesto o prekosavskim književnim priljepcima hajdemo govoriti o kreativnim susretima i prožimanjima, umjesto o ukrasima i cvijeću hajdemo govoriti o tome da na mjestima gdje se susreću dvije ili više različitih kultura nastaju međusobna obogaćivanja. Bašagić, ne bivajući dvorski pjesnik, zasigurno je jedan od onih koji suživot s Hrvatima katolicima nije htio pretvoriti u “prokletu avliju“ već u iskreni selam. Stoga je i zaslužio ulicu u Zagrebu.

Objavljeno: 23.9.2012.

behar.hr