O principima saradnje među pripadnicima različitih islamskih škola (mezheba)

Autor: Kutb Mustafa Sano^[1]

Prijevod: mr. Senad Ćeman

Shvatimo li samo neke od uzvišenih ciljeva, čijem ostvarenju su teži­li i još uvijek teže – različiti islamski pravci (mezhebi), ukoliko smo se prije toga upoznali sa historijskim kontekstom njihovog nastanka, te ukoliko smo detaljno izanalizirali najznačajnija programska pitanja (mes’ele) tih pravaca; neminovno ćemo prihvatiti naučne, metodološke i objektivne smjernice koje su obavezujuće za punoljetne muslimane kada razmatraju ponuđena rješenja (idžtihad) osnivače mezheba i kada su u kontaktu sa njihovim sljedbenicima, a sve s ciljem pribavljanja maksimalne koristi iz ogromnog misaonog i spoznajnog bogatstva koje u sebi baštine ovi pravci.

Pod naučnim, programskim i metodološkim smjernicama ovdje prvenstveno mislimo na manire (adab) i uvjerenja koja moraju voditi naše poglede na ponuđena rješenja utemeljitelja tih pravaca i ukazati nam na načine postupanja prema njihovim sljedbenicima, bilo da se radi o postojećim ili nepostojećim pravcima. Ovi principi, prije nego su zasnovani na općim temeljima Šerijata i specijalnim normama kojima je reguliran bratski odnos među muslimanima, sazdani su na skupu kur’ansko-sunnetskih tekstova u kojima se potencira poziv na obave- znost blagog govora, lijepog savjeta i korištenja onoga što je bolje u polemici sa oponentima u islamskom učenju općenito, a posebno u pojedinačnim šerijatskim prop’isim (fur’u).

Do ovih principa smo došli studioznim proučavanjem brojnih tek­stova Mudre Knjige i čistog Poslanikovog sunneta te izjava ashaba i tabiina o pitanjima idžtihada. Hajdemo ukazati na ono što bismo mogli nasloviti kao norme ponašanja prema islamskim akaidskim, pravnim i tesavvufskim pravcima, koje smo uredili u formi deset principa. Na samom početku priznajemo da će uvaženi čitalac svakako uočiti tijesnu povezanost među njima.

I.   Zabrana prolijevanja krvi, skrnavljenja časti i uništavanja imovine sljedbenika drugih mezheba

Zasigurno je dobro poznato neupitno načelo da islam strogo zabranjuje prolijevanje krvi nedužnih osoba, bili oni muslimani ili nemuslimani. Prolijevanje krvi je, dakle, sve do Sudnjeg dana haram i u tu trajnu za­branu može posumnjati samo licemjer ili prkosni poricatelj. Pored toga, čin dozvoljavanja prolijevanja krvi nedužnih lica počinioca izvodi iz okvira islama, bez obzira na to da li je ubijena osoba musliman ili nije. Brojni su ajeti Mudre Knjige koji potvrđuju ovo načelo:

“Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne Uni – kao daje sve ljude poubi­jao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao… ”(Al-Ma’ida, 32);

Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vašpropisuje; da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubi­jate – Mi i vas i njih hranimo – nepribližujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.” (Al-An’am, 151);

“I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva! A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast.” (Al-Isra’, 33)

Zabrana ubijanja nije ograničena samo na ubijanje drugih ljudi, ona obuhvata i zabranu samoubistva, o čemu Uzvišeni Gospodar kaže: “O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte – ali, dozvo­ljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – ijedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv.” (An-Nisa’, 29)

Uporedo sa mudrim ajetima, čiji su autentičnost i značenje neupit­ni, postoje brojni hadisi koji akcentiraju zabranu prolijevanja krvi. Ne možemo ih ovdje sve citirati, dovoljno je spomenuti poznate Poslaniko­ve, s.a.v.s., riječi sa Oprosnog hadža: “Zaista su vaša krv, vaši imeci i vaša čast jednako sveti kao ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem gradu.”

Kada je prolijevanje krvi nedvojbeno zabranjeno kur’ansko-sunnet- skim tekstovima, onda je ova zabrana još izvjesnija i snažnija po pita­nju prolijevanja muslimanske krvi, o čemu Uzvišeni Allah kaže: “Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti” (An-Nisa’, 93). Potvrda ovoj zabrani su brojni hadisi koji razotkrivaju grijehe svih zločinaca umiješanih u prolijevanje muslimanske krvi, koji svoje zločine opravdavaju netačnim i nepravednim tumačenjima koja nemaju nikakve veze sa znanjem, Šerijatom, ustrajnošću i iskrenošću. Naprotiv, nauka, dobrota i ustrajnost nemaju ništa sa njima, baš kao što vuk nije imao ništa sa Jakubovom, a.s., krvi.

Zabrani prolijevanja krvi pridodaje se i zabrana vrijeđanja musli­manske i nemuslimanske časti, zabrana uništavanja muslimanske i ne- muslimanske imovine. U Šerijatu su čast i imeci nepovredivi i nikome nije dozvoljen atak na njih. Pomenuti hadis nedvosmisleno zabranjuje činjenje ova tri djela i svrstava ih u teške smrtne grijehe, što osobu koja to dozvoljava izvodi iz islama i vodi vječnom Džehennemu na Sudnjem danu.

Shodno ovom trajnom islamskom principu možemo odmah ustvr­diti da pored toga što jasno zabranjuje prolijevanje krvi, vrijeđanje časti i uništavanje imovine nemuslimana neistomišljenika, islam još energičnije osporava i zabranjuje prolijevanje krvi, vrijeđanje časti i uništavanje imo­vine muslimana neistomišljenika. Ne postoji nijedan islamski mezheb a kamoli priznati imam mudžtehid koji je svojim sljedbenicima dopustio prolijevanje krvi neistomišljenika u teorijskim, praktičnim i odgojnim detaljima (furu). Naprotiv, cjelokupnom islamskom učenju sa svim kur’ansko-hadiskim tekstovima i jasnim konsenzusom uleme potpuno je strano bilo koje tumačenje uzeto za platformu prolijevanja krvi ne­dužnih osoba, izražavanja neprijateljstva i zastrašivanja osoba kojima je zagarantovana bezbjednost.

Prema tome ovo čemu smo svjedoci da se u mnogim islamskim krajevima organizirano i planirano ubijaju nedužni ljudi u ime akaid- skih, fikhskih ili sufijskih mezheba, sve to je gnusan napad na islamska učenja i na imame mezheba. Imami su, bez izuzetka, potpuno neokalja­ni i nevini od ovih zločina, počinjenih u njihovo ime. Otvoreni napad na čast onih koji drugačije misle, o čemu stalno slušamo, i nepravedno uzurpiranje njihove imovine, ubraja se u te zločinačke poduhvate čiji se vinovnici moraju proganjati i sankcionirati šerijatskom kaznom predvi­đenom za zlodjela te vrste.

Ubjeđenje (iman) sazdano na razboritom poimanju teoloških, praktičnih i sufijskih mezheba ne želi imati nikakve veze sa stavovima i idejama koje vode krvoproliću, vrijeđanju časti i uništenju imetaka. Ono takve stavove smatra ubačenim u mezhebe i ne vidi ama baš ni- kavu srodnost između njih i tih mezheba. Istinsko ubjeđenje (iman) u ispravnost ovog principa neminovno vodi ka reviziji svakog ponuđe­nog rješenja (idžtihada) u kojem se osjeti zadah dopuštanja prolijevanja krvi onih osoba koje na drugačiji način doživljavaju određena akaidska, praktična ili odgojna pitanja. Upravo u tome se ogleda velika pomoć mladim generacijama u prevenciji činjenja ovih teških i smrtnih grijeha.

Suština je u sljedećem: sljedbenici svih islamskih mezheba su duž­ni odbaciti bilo kakvu povezanost imama i njihovog idžtihada sa bilo kojom idejom ili stavom koji dopušta krvoproliće nedužnih, bilo da se radi o muslimanima ili nemuslimanima. Islam nikada i nikoga nije po­zvao vrijeđanju časti nemuslimana, a kamoli muslimana. Isto tako, velika obaveza svih je da ospore svaki vid povezanosti imama i njihovog idžti- hada sa javnim ili tajnim pozivima na uništavanje imovine muslimana ili nemuslimana. Allah bio zadovoljan čestitim ashabom Enesom ibn Malikom, koji ummetu sačuva veličanstvenu poslaničku obznanu, za­bilježenu u Buharijevom Sahihu: “Ko klanja naš namaz, okreće se našoj kibli i jede meso životinja koje koljemo – taj je musliman; u Allahovoj je zaštiti i zaštiti Njegovog Poslanika, pa ga ne ostavljajte bez Allahove zaštite.” Allah bio zadovoljan Abdullahom, sinom Omerovim, r.a., zbog njegove historijske izjave: “Kada nas pozovu na namaz – odazvat ćemo se, a kada nas pozovu na krvoproliće – odbit ćemo ih.”

Bilo kako bilo, nasušna potreba uzavrele islamske scene je da svi vjerski autoriteti, akademije i učene institucije u islamskom svijetu iz­daju jasan proglas u kojem će svi oni još jednom najenergičnije potvr­diti trajnost zabrane svakog oblika krvoprolića, vrijeđanja časti i uništa­vanja imovine sljedbenika postojećih islamskih mezheba.

II.   Zabrana proglašavanja nevjernicima (tekfir) imama i sljedbenika islamskih mezheba

Pored toga što je izričitim kur’ansko-hadiskim tekstovima zabranjeno prolijevanje muslimanske i nemuslimanske krvi, vrijeđanje njihove ča­sti i uništavanje njihove imovine, zabranjeno je i proglašavanja nevjer­nicima (tekfir) imama i sljedbenika postojećih islamskih mezheba, zbog toga što su oni bili imami upute i dobra, u čiju odanost Allahu, dž.š., i sačuvanost od širka sumnjaju samo ohole inadžije; o čijoj ispravnosti imana i dubini ihlasa sumnje podgrijavaju samo nemarne propalice.

Svi imami u akaidu, poput Ahmeda ibn Hanbela, Abdullaha ibn Ibada, Hasana el-Eš’arija, Ebu Mensura el-Maturidija i drugih, bili su veliki imami; svoj život su proveli u hizmetu dinu, zbog toga su bili izlo­ženi velikim neprijatnostima i za primjer drugima žestoko kažnjavani; većina ih je dugo provela u tami zatvoreničkih ćelija, ali ih sve to nije odvratilo od toga da služe i brane vjeru sve dok nisu pomrli kao musli­mani i mu’mini, sa čvrstom vjerom u Jedinog Allaha.

Imami fikha, poput Džafera es-Sadika, Džabira ibn Zejda, Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda ibn Hanbela, Davuda ez-Zahirija, Taberija i mnogih drugih, bili su, također, dobri imami, skromna dunjaluka, potpuno posvećeni islamu i podučavanju običnog svijeta. Isto su činili imami odgoja, čišćenja duša, skromnosti i bogobojaznosti, poput Muhasibija, Šazilija, Tidžanija, Sanusija i drugih. Svi oni su znali za Allaha i Njemu su se i dan i noć pokoravali.

Allah se smilovao šejhul-islamu Ibn Tejmijji kada je naglasio na­stojanja ovih imama i izrekao svoje poznate riječi o brojnim imamima kelama i polemike: "… Nema nijednog od njih a da nije dao značajan doprinos islamu. Odgovorili su na mnoge optužbe sljedbenika nevje­rovanja i novotarija, te su neizmjerno pomogli ehli-sunnetu i vjeri. Taj doprinos ne može ostati sakriven onima koji poznaju prilike u kojima su živjeli i koji o njima govore utemeljeno, iskreno, pravedno i objek­tivno… Nema nikakve sumnje da će Allah, dž.š., osobi koja traga za isti­nom i vjerom na osnovu onoga što je zabilježeno od Poslanika, s.a.v.s., i koja u tome pogriješi – oprostiti, shodno dovi koju je Uzvišeni Allah primio od Poslanika, s.a.v.s., i vjernika, kada su rekli: ‘Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo ’”.

Na osnovu spomenutog, veliki grijeh i golema nepravda je da čo­vjek, onako čisto iz inata proglasi nekoga od ovih imama nevjernikom zbog njihove omaške u razumijevanju ili greške u idžtihadu. Još veća oholost je da griješnik sudi o njihovoj odanosti Allahu i sačuvanosti od svih oblika širka.

Čisti Šerijat je svakom od njih zagarantovao nagradu na Sudnjem danu, a onima koji ispravno procijene dvostruku nagradu, te je, stoga, po osnovu razuma, onoga što nam je preneseno od islamskog učenja i onoga što je uobičajeno, potpuno neprihvatljivo da neko idući ivicom krajnosti proglasi takve imame nevjernicima i povrijedi njihovu čast, istovremeno zaboravljajući, ili ne znajući, da im je Allah, dž.š., oprostio pogreške u razumijevanju određenih šerijatskih normi, primio dovu mu’mina i oprostio im shodno Svojim riječima: ‘Allah nikoga ne optere­ćuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu koristje dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar našpa nampomozi protiv naroda koji ne vjeruje!” (Al-Baqara, 286)

Potrebno je krajnje jasno naglasiti da se zabrana proglašavanja ne­vjernicima ne odnosi samo na imame mudžtehide, teoretičare, sufije i njihove sljedbenike. Ona se prije toga odnosi na zabranu proglašavanja nevjernicima njihovih učitelja, plemenitih ashaba, Allah sa svima njima bio zadovoljan i svih muslimana koji ih slijede u dobru i dobročinstvu.

Nema sumnje da priznata ulema svih islamskih mezheba proglaša­vanje nevjernicima ashaba, radijallahu anhum, smatra većim grijehom i težim prijestupom kod Allaha od proglašavanja nevjernicima tabina i tabitabiina. Postoje brojne predaje i nedvosmisleni tekstovi u kojima se zabranjuje izgovaranje ružne riječi ili loše pomisli o njima. Kur’an je ukazao na njihovu vrijednost i pohvalio ih na više mjesta. Poslanik, s.a.v.s., je preselio sa ovoga svijeta zadovoljan njima. U jednom muteva- tir hadisu, koji bilježe Buharija i Muslim, o zabrani vrijeđanja i uznemi- ravanja ashaba, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ne vrijeđajte moje ashabe! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, kada bi neko od vas udijelio koliko brdo Uhud zlata, ne bi postigao ni koliko pregršt ili pola pregršta njihove dobrote.”

Pomenuti hadis u osnovi upućuje na zabranu vrijeđanja svih asha- ba, radijallahu anhum, a u širem kontekstu razumijevanja ovog hadisa, zabrana se odnosi i na proglašavanje ashaba nevjernicima, griješnicima i razvratnicima. Ukoliko je samo vrijeđanje zabranjeno bez obzira na to što je manje štetno od proglašavanja nekoga nevjernikom, griješnikom ili razvratnikom, onda je, vele poznavaoci metodologije šerijatskog pra­va – usula, ta zabrana jasnija u pitanju proglašavanja nekoga nevjerni­kom, griješnikom ili razvratnikom.

Zabrana proglašavanja imama nevjernicima ne obuhvata samo ima­me među ashabima, ridvanullahi alejhim. Ona se odnosi i na imame iz reda tabiina i tabitabiina. Proglasiti tabiine i tabitabine nevjernicima gore je i griješnije od proglašavanja nevjernicima imama i mudžtehida koji su živjeli poslije njih, zbog toga što se Poslanikov, s.a.v.s., opis do­bra odnosi na njih u hadisu: “Najbolja generacijaje moja generacija, zatim ona poslije nje, pa ona poslije nje.”

Na osnovu toga dolazimo do zaključka da je proglašavanje nevjer­nicima imama iz reda ashaba, tabiina i tabitabiina, kao i proglašavanje nevjernicima sljedbenika imama mezheba zasigurno haram. Zabranjuju ga oni isti tekstovi u kojima je zabranjeno prolijevanje krvi nedužnih osoba, povreda časti i uništavanje imovine. Proglašavanje muslimana nevjernicima spada u povredu časti, izgovora na koji se neuki pozivaju prilikom dopuštanja krvoprolića i nelegalnih nasrtaja na svetinje i obraz muslimana.

Imajući sve to na umu, stroga je dužnost svih sljedbenika mezheba da se distanciraju od opake bolesti savremenog doba, oličene u jednoj skupini uglavnom mladih i obrazovanih ljudi, koju ne smijemo pot- cjenjivati, a koja proglašava nevjernicima znatan broj imama iz reda ashaba, tabiina i tabitabiina. Također je stroga dužnost svih muslimana koji lica okreću kibli da vjeruju kako je zabranjeno proglašavati nevjer­nicima sljedbenike priznatih islamskih mezheba jer je to zabranjeno činiti i prema imamima tih mezheba.

Na osnovu svega toga, islamski mislioci i muslimanske vođe dužni su u svakom dijelu svijeta uputiti tu mladu generaciju koja može ola- hko prihvatiti proglašavanje nevjernicima onih sljedbenika kible koji imaju drugačije mišljenje po pitanju određenih akaidskih, fikhskih ili odgojnih pitanja. Njihova obaveza je i da toj mladoj generaciji pojasni suštinu ovih mezheba i položaj imama i uleme kod Allaha, dž.š., na Sudnjem danu i kod običnog svijeta, kojem su oni cijeloga života pojaš­njavali suštinu i propise ove uzvišene vjere.

Dužnost svih pripadnika mezheba je da osude one snage koje proglašavaju nevjernicima druge muslimane, da pokažu svu njihovu neukost i bahatost, da raskrinkaju njihov nemar i da svakog od njih upoznaju sa ogromnom štetom koju time nanose islamu. Ukoliko pri­padnici mezheba ne budu sarađivali u usmjeravanju omladine i osudi onih koji griješe, zasigurno će ih zadesiti patnja i zlo, a njihov grijeh će zahvatiti sve mezhebe. U tom slučaju će svi imami biti kafiri, zbog neznanja, zablude i potvora onih koji ih tako proglase; a svi muslimani koji slijede mezhebe postat će, neznanjem ovih neznalica i glupošću ovih maloumnika, otpadnici od milleta. Molim Allaha da nas ne kazni zbog onoga što čine maloumni, da se smiluje našim imamima i ulemi, te da sve nas obuhvati Svojim praštanjem i oprostom.

III.   Zabrana sumnje u ispravnost vjerovanja imama mezheba

Vidjeli smo zbog čega je zabranjeno prolijevanje krvi pripadnika me- zheba, vrijeđanje njihove časti, uništavanje njihove imovine i njihovo proglašavanje nevjernicima. Iz istih razloga je zabranjeno negirati i sum­njati u ispravnost vjerovanja imama mezheba. Već smo ukazali na to da časni Šerijat garantira dvije nagrade imamima čiji idžtihad bude tačan, a jednu imamima čiji idžtihad bude pogriješan. Pretpostavimo da su pogriješili u nekim svojim procjenama, njih, opet, i pored pogreške, za to čeka jedna nagrada. Otuda se nameće pitanje kako neko može ne- priznavati i sumnjati u ispravnost vjerovanja imama, kada će im Allah, dž.š., na Sudnjem danu za njihov idžtihad od Sebe dati nagradu.

Ne postoji zabrana u Šerijatu, niti je nerazumno da kasniji musli­mani prošire polje idžtihada ranijih muslimana u oblastima konstruk­tivne naučne kritike, objektivne revizije, pojmljive valorizacije i valjane metodologije. Naprotiv, obaveza mudžtehida u svakom vremenu i te­ritoriju je da iznova razmotre ranije donesena mišljenja, posebno uko­liko su utemeljena na očuvanju određene naslijeđene norme, običaja, tradicije ili zatečenog stanja. Ukoliko se ta norma promijeni, ili običaj zamijeni drugim, ili dođe do promjene stanja, obaveza mudžtehida je da iznova prouče ranije donesena rješenja po tim pitanjima. Najbo­lja potvrda takvom odnosu prema idžtihadu ranijih mudžtehida jeste sama praksa imama-mudžtehida, koji su iznova analizirali brojna rje­šenja (idžtihad) ashaba, tabiina i tabitabiina; kao i to da su ponudili rješenja koja nisu prenesena od njih. Tako su imami poput Šafije, Ibn Hanbela, Taberija, Tusija i drugih proširili polje idžtihada ranijih uče­njaka u oblasti objektivne naučne kritike i odbili postupiti po brojnim rješenjima svojih savremenika, bez obzira na činjenicu da su vrlo dobro bili upoznati sa njihovom argumentacijom ponuđenih rješenja.

Ovdje se mora insistirati na distanciranju od nepriznavanja isprav­nosti vjerovanja (akide) imama i njihove odanosti Allahu, Kur’anu i Poslaniku; njihove sačuvanosti od širka, nevjerovanja, negiranja i ne­poslušnosti Allahu. Pa i ukoliko se desi da neki musliman uoči grešku u idžtihadu imama po određenom akaidskom ili odgojnom pitanju, nije ispravno da taj stav uzme kao osnov po kojem će dotičnog imama- mudžtehida optužiti za neispravno vjerovanje ili posumnjati u njegovu odanost i sačuvanost.

Sumnjičenje u ispravnost vjerovanja imama je bolest sa lošim i opasnim posljedicama. To se, zapravo, smatra uvodom u proglašavanje imama novotarima, zatim grješnicima a onda i nevjernicima. To se, ta­kođer, smatra prolazom kroz koji se provlače bolesnici koji narušavaju dignitet uleme i oduzimaju im legalno pravo na idžtihad u onome u čemu je Allah, dž.š., dozvolio idžtihad. Takva sumnja se jezikom onih koji se bave čišćenjem duše naziva srčanom bolešću čiji je uzrok loša pomisao, špijuniranje, skrbništvo i tutorstvo nad vjerovanjem ljudi. Strašnu opomenu za ovu razarajuću pojavu i srčanu bolest nalazimo u riječima Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnji­čenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Al- Hudžurat, 12)

Shodno tome, sumnjičavost u ma kojem obliku ili formi se smatra lošom mišlju, a loše mišljenje o drugima je haram i strogo zabranjeno u tekstovima Kur’ana Mudrog i čistog sunneta. Neka je Allahova milost na imama Jahjaa bin Seida, kada je rekao: “Ljudi neprestano daju fetve. Jedni nešto smatraju dozvoljenim, dok drugi to isto smatraju zabranje­nim. Osoba koja nešto zabrani ne može vidjeti propast osobe koja todozvoli; niti osoba koja nešto dozvoli može vidjeti propast osobe koja to zabrani."

Da rezimiramo, obaveza svih pripadnika mezheba je da odbace sva­ki vid skrivenog ili pojavnog, otvorenog ili pritajenog sumnjičenja u ispravnost vjerovanja imama-ashaba, tabiina i onih koji su živjeli poslije njih, onih za koje smatramo da su gajili iskrene namjere prema Alla- hu i da su cjelokupnu svoju energiju nesebično usmjerili isključivo ka hizmetu vjeri. Obaveza svih pripadnika mezheba je i da se boje Allaha dok govore o imamima koji su okončali svoj ovozemaljski život i otišli za onim što su uradili, a Allah im je dovoljan i On će im dati ono što je za njih kod Njega pripremljeno na Sudnjem danu. Poznato nam je da je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao: “… vaše umrle spominjitepo dobru, jer su oni otišli za onim što su uradili“. Davno je imam El-Mubarek Abdullah ibn el-Mubarek rekao: "Meso uleme je otrovno a mi kažemo da je meso imama otrovnije i opasnije za one koji ga dotaknu."^[2]

IV.   Izbjegavanje favoriziranja mezheba i imama

Princip kojeg se moramo pridržavati kada govorimo o mezhebima je izbjegavanje davanja prednosti jednim imamima mezheba nad drugi­ma, kao i davanja prednosti jednim mezhebima nad drugima. Ovaj princip počiva na tome da su mezhebi u osnovi interpretacija idžtihada koji je imao za cilj služiti vjeri, običan svijet podučiti propisima vjere i precizirati krajnje namjere Šerijata u određenim teološkim, praktičnim i odgojnim pitanjima.

Kada je već općeprihvaćeno da samo Allah zna ko je bogobojazniji, učeniji i pošteniji, onda je krajnje pogrešno da čovjek sam sebe tjera u potragu za Bogu najodabranijim imamom. Sasvim je neprihvatljivo po slovu Šerijata i mjerilima razuma da bilo koji musliman tvrdi ili vjeruje da je samo njegov mezheb u vjerovanju, razumijevanju ili prakticiranju islama ispravan i primljen kod Allaha, dž.š. Tvrdnja poput ove može samo odvesti u zabranjenu tvrdnju da čovjek poznaje gajb (nevidljivo), kada je dobro znano da nijedan čovjek tako nešto za sebe ne smije tvr­diti.

Zbog toga je obaveza sljedbenika svih mezheba da izbjegavaju ne­potrebno davanje prednosti određenim imamima mezheba. Obaveza je ponositi se svim imamima islama, sve ih poštovati, uvažavati i nastojati za sebe uzeti ono što je korisno u njihovom učenju. Imami vjerovanja, razumijevanja i prakticiranja islama zaslužuju svako poštovanje, uvaža­vanje i počasti za sav veličanstveni trud koji su dali za vjeru. Pored svega toga, oni polažu pravo na to da ih se svi muslimani sjete u dovama zbog toga što su im olakšali puteve znanja, spoznaje i razumijevanja vjere. Otuda nema potrebe ni za kakvim nepotrebnim poređenjem imama, zato što su svi oni imami upute, svjetiljke istine i velikani koji su svoj život zavjetovali služenju, podučavanju i pojašnjavanju vjere.

Ovaj princip obavezuje sljedbenike svih mezheba na saradnju u sputavanju onih mladića koji ružno govore ili vrijeđaju imame kod ko­jih nađu pogrešnu procjenu (idžtihad) u oblasti vjerovanja, razumijeva­nja ili prakticiranja vjere. Ovaj princip također obavezuje na upozore­nje da se zlo naneseno bilo kojem priznatom imamu ima smatrati zlom nanesenim svim imamima. Tako je onaj koji ne ukaže dužno poštovanje imamu Džafer Es-Sadiku jednak onome ko ne bi ukazao takvo pošto­vanje imamima Šafiji i Maliku; a onaj koji ne ukaže dužno poštovanje imamu Ebu Hasenu El-Eš’ariju jednak je onome ko ne bi ukazao takvo poštovanje imamu Ebu Abdullahu Ahmedu ibn Hanbelu. Isti je slučaj i sa onima koji omalovaže i ne cijene neke imame zuhda i odgoja (terbi- je), poput imama Šazilija, Tidžanija, Senusija i drugih.

Izbjegavanje davanja prednosti mezhebima i imamima mora obu­hvatiti i izbjegavanje besmislenog poređenja među ashabima, zato što ih je Uzvišeni Allah pohvalio u brojnim ajetima: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh“. (At-Tawba, 100);

“Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, – oni su, zbilja, pravi vjernici – njih čeka oprost i obilje plemenito. ”(Al-Anfal, 74);

“Muhammedje Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tlepadaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, – na licima su im znaci, tragovi odpadanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžlu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, – da bi Ons vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (Al-Fath, 29)

Pored toga, u brojnim hadisima stoji jasna zabrana vrijeđanja i po­vrede prava ashaba u pogledu obaveznog iskazivanja poštovanja, uva­žavanja i divljenja prema njima. U jednom od tih hadisa, koji bilježe Buharija i Muslim, kaže se: "Ne vrijeđajte moje ashabe! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, kada bi neko od vas udijelio koliko brdo Uhud zlata, ne bi postigao ni koliko pregršt ili pola pregršta njihove dobrote.” Poslanik, s.a.v.s., je preselio sa ovog svijeta zadovoljan njima. Sto­ga, obaveza pripadnika ummeta je da se ugledaju na Poslanika, a.s., i da budu zadovoljni njima. Obaveza i ispravan put je i da u potpu­nosti – općenito i pojedinačno – izbjegavaju iznošenje ličnog suda

O  onima koji su pogriješili ili su ispravno postupili u tom strašnom iskušenju (fitni) nastalom nakon ubistva dvojice halifa, Osmana ibn Affana i Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhuma. Dobro je znano svim učenim da plemeniti Šerijat nikoga ni prije ni poslije nas nije obavezao da sudi ili presuđuje o tom bolnom iskušenju, a kamoli da okrivljuje bilo koga od tih odabranika koje Milostivi učini savremenicima Najodabranijeg stvorenja, s.a.v.s. Zbog toga je Šerijatom i razu­mom zabranjeno vrijeđati ih, proglašavati griješnicima, razvratnicima ili nedoraslim. Oni zaslužuju svako poštovanje, divljenje i uvažavanje zbog svega što su dali za ovaj din, za uslugu koju do Sudnjeg dana ne mogu vratiti svi ljudi zajedno. Allah se smilovao pravednom, učenom i  neumornom halifi Omeru ibn Abdulazizu, kada je odgovarajući na pitanje o nesporazumu među ashabima, čiji je epilog bilo krvoproliće, rekao: “To je krv kojom je Allah očistio naše ruke, pa zar da njome uprljamo svoje jezike.“^[3]

Ukratko rečeno, svi pripadnici mezheba su obavezni poštovati sve ashabe – bez izuzetka – kao što su obavezni predati rahmet (riječima rahmetullahi alejhi) svim tabiinima i tabitabiinima. Obavezni su upo­znati se sa počastima koje su date ovim imamima i obavezni su cijeniti njihov trud i doprinos. Dalje, dužni su za sve njih u dovama moliti da im trud bude primljen i da im bude oprošteno onoga dana kada sinovi i imeci od koristi neće biti i kada će samo onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.

Principu izbjegavanja davanja prednosti imamima nužno je prido­dati i princip izbjegavanja davanja prednosti bilo kojem akaidskom, fikhskom ili sufijskom pravcu, zbog toga što takvo favoriziranje uglav­nom ima za posljedicu slijepu gorljivost za određenim mezhebom i umanjenje doprinosa imama koji su osnovali druge mezhebe. Kada se zna da je općeprihvaćeno mišljenje islamskih učenjaka da su svi me- zhebi utemeljeni na uputi i dobru, jer svi teže postizanju istih ciljeva i istovjetnih namjera, te zbog jednakosti u pripadnosti plemenitom Šeri- jatu; onda se favoriziranje – bez nepobitnog dokaza – smatra izlaskom sa kolosijeka i atak na ono što je Allah, dž.š., isključivo za Sebe zadržao, a to je poznavanje tačnijeg, pravednijeg i boljeg kod Allaha na Sudnjem danu. Uz to, favoriziranjem se oduzima raznovrsnost razumijevanja i spoznaje kojom je Allah, dž.š., ovaj umet učinio jedinstvenim. Allah se smilovao imamu Sujutiju koji je upozorio na opasnost favoriziranja mezheba i imama, ubrajajući ga u oduzimanje Allahove blagodati lju­dima, rekavši: “…Znaj da je različitost mezheba u ovom ummetu velika blagodat i vrijednost. U tome se krije predivna tajna koju otkriše učeni, a neznalice je ne vide. Čak sam čuo neke džahile kad kažu: ‘Poslanik, a.s., je došao sa jednim Šerijatom, pa otkud onda četiri mezheba?’ Čud­no je i to da onaj koji daje prednost nekom mezhebu time umanjuje i ruši ugled onoga sa kime ga poredi, to će možda dovesti do svađe među maloumnim, i izazvati fanatizam i džahilijjetsku ratobornost. A ulema nema ama baš ništa s tim… Neslaganje u parcijalnim pitanjima dogodilo se među ashabima, pa niko se ni s kim nije svađao, niko zbog toga nije ispoljio neprijateljstvo prema dugome, niti su jedni drugima rekli da su pogriješili ili da su nešto ružno učinili. Na taj način je posta­lo jasno da je raznolikost mezheba u ovom ummetu posebno vrijedna odlika tog ummeta i davanje širine plemenitom i lahkom Šerijatu… "^[4]

Najbolje mišljenje po ovom pitanju je ono po kojem se traži pot­puno, direktno i indirektno, izbjegavanje svakog oblika poređenja i fa­voriziranja imama mezheba sa jedne i samih mezheba sa druge strane. Umjesto toga, dužnost je poštivati sve imame, svima im rahmet preda­vati i nastojati se okoristiti njima kad god nam se za to ukaže prilika. Mezhebe treba da posmatramo tako da svi oni zajedno čine islam, a da nijedan mezheb, ma o kojem mezhebu bila riječ, sam nikad ne može predstavljati cjelokupni islam.

V.   Neproglasavati sljedbenike drugih mezheba grijesnicima i novotarima

Općeprihvaćeno pravilo kok uleme koja se bavi izučavanjem usul-i fi- kha (metodologije šerijatskog prava) je da onaj ko pogriješi u parcijal­nim akaidskim, praktičnim ili metodološkim pitanjima nije griješan i da mu se to ne uzima za zlo, shodno Poslanikovim, s.a.v.s., riječima u sahih-hadisu: "Mom ummetu je oprošteno ono što se učini greškom, iz zaborava ili pod prisilom."

Ako kažemo da su mezhebi nastali usljed razmatranja pitanja ka­tegoriziranih kao pitanja idžtihada, parcijalna pitanja, preovladavajuća mišljenja (maznunat) ili manje jasna pitanja (mutešabihat); onda se oso­ba koja pogriješi u preciziranju krajnjeg cilja Šerijata po tom pitanju ne ubraja u one koji čine grijeh, nego u one koji su jednostavno pogriješili u procjeni. A ogromna je razlika između osobe koja pogriješi i osobe koja učini grijeh. Osoba koja čini grijeh zaslužuje kaznu na Sudnjem danu, a osobi koja pogriješi – kao što se vidi iz navedenog hadisa -opro­šteno je i to joj se ne uzima za zlo.

Na osnovu toga, nije razborito niti je Šerijatom dopušteno smatra­ti sljedbenike islamskih mezheba griješnicima, zato što njihovi imami, koji su griješili u ponuđenim rješenjima, nisu kod Allaha griješni, nego ih kod Allaha čeka nagrada za njihov idžtihad, kako to jasno stoji u sahih-hadisu koji smo ranije citirali.

Kada znamo da osoba koja pogriješi u ponuđenom rješenju po odre­đenom parcijalnom pitanju nije kod Allaha griješna za to, nego je, in ša’a- llah, nagrađena za to; onda niko nema pravo smatrati griješnim onoga koga je Allah od toga sačuvao, kao što niko ko vjeruje u Allaha, Njegovog Poslanika i Sudnji dan nema pravo smatrati nevaljalim alima koji se – iskreno i Allaha radi – bavio idžtihadom u određenom parcijalnom pita­nju, pa nije imao potpuni uspjeh u tome. Zaista je nedolično ponašanje razumom obdarene osobe koja proglašava novotarom onoga čiji se idžti- had ne slaže sa njegovim mišljenjem u određenim parcijalnim akaidskim, fikhskim ili programskim pitanjima. Na osnovu toga, smatrati griješnim imama-mudžtehida, čija je pogreška u idžtihadu moguća, može imati za posljedicu suprotno mišljenje, tako da bi griješni mudžtehid imao pra­vo smatrati griješnim onoga ko njega smatra griješnim. Isto bi se moglo odnositi i na onoga ko mudžtehida smatra razvratnim ili novotarom, a u svemu tome je tako očita krajnost i pretjerivanje.

Pored ovog principa koji odobravaju Šerijat i razum, sve upućuje na nemogućnost ljudske nepogriješivosti u idžtihadu. Nepogriješivost ni prije ni poslije Kur ana i hadisa neće biti zastupljena kao rezultat ljudskog nastojanja. Kada se zna da je ljudska nepogriješivost nemogu­ća, otkuda onda pravo nekome da ljude sa drugačijim idžtihadom, u svojim sumnjivim nastojanjima, zamišljenom fanatizmu i zajažljivom pretjerivanju smatra griješnicima, razvratnicima i novotarima.

Zbog toga razilaženja sljedbenika mezheba po određenim akaid- skim, fikhskim ili programskim pitanjima ne moraju nužno biti grijesi i ružna djela koja se moraju osporiti i negirati. Zna se da se nešto ne može proglasiti haramom ukoliko za to ne postoji jasan i nedvosmislen dokaz. Iz svega navedenog može se zaključiti da su pripadnici svih me- zheba obavezni sva svoja razilaženja podložna idžtihadu i višeznačnosti izvesti iz zone grijeha, razvrata, novotarstva i rušenja; jer se svaka od tih pojava treba smatrati jasnim odstupanjem od pravog puta, otvorenom potvorom plemenitog Šerijata i bespravnim tutorstvom i dušebrižniš- tvom nad ljudima.

VI.    Izbjegavati svaki oblik negiranja sljedbenika mezheba

Zna li se da je proglašavanje drugih novotarima, griješnicima i razvrat­nicima praksa suprotna tekstovima Šerijata i njegovim nepromjenljivim normama; zna li se da je svako optuživanje drugih i stavljanje u obave­zu onoga što Allah nije učinio obaveznim takođe suprotno tekstovima Šerijata i njegovim nepromjenljivim normama, onda se negiranje prava sljedbenika mezheba da izaberu određena mišljenja i idžtihad u pojedi­nim parcijalnim pitanjima treba ubrojati u izlaženje iz okvira onoga što je islamska ulema usaglasila i prihvatila. To se onda treba smatrati otvo­renim oduzimanjem i negiranjem poznatog šerijatskog pravila da “pita­nja iz oblasti idžtihada ne podliježu negaciji i osporavanju¹. Ovo pravilo su potencirali mnogi imami akaida, fikha i odgoja. Sve to jača dogovor islamskih učenjaka o obaveznosti postupanja po njemu i pozivanju na njega u procesu saradnje sa neistomišljenicima po određenim parcijalnim pitanjima iz vjerovanja, prakse i odgoja. Jedan od imama koji je pozi­vao sljedbenike akaidskih, praktičnih i odgojnih mezheba na poštivanje ovog pravila bio je i pravedni halifa Omer ibn Abdulaziz, koji je govorio: “Ne bih volio da su svi ashabi Allahovog Poslanika isto mislili, jer bi to ljudima samo otežalo vjeru. Oni su bili imami koje treba slijediti. Kada jedan čovjek postupi po jednom, a drugi po drugom mišljenju, onda je to zaigurno lakši put.”^[5] Ovaj princip je imam Medine Malik ibn Enes, r.a., halifi Harunu Er-Rešidu, koji htjede imamovo djelo El-Muvetta’ proglasiti ustavom Abasijske države, iskazao riječima: "Vladaru pravo­vjernih, zaista je razilaženje uleme milost za ovaj ummet, jer svi slijede ono što pouzdano znaju, svi su na uputi i svi to rade Allaha radi."^[6]

Poznati šerijatski pravnik Iraka Sufjan es-Sevri je govorio: "Kada vidiš nekog da u pitanjima oko kojih se ulema razišla postupa suprotno onome što ti smatraš ispravnim, nemoj mu to osporavati…"^[7] Imam hadisa i fikha, Ahmed ibn Hanbel je odobrio ovaj princip riječima: "Ne treba šerijatski pravnik obavezivati ljude da postupaju po njegovom mezhebu, još manje ih treba na to prisiljavati."^[8]

Analogno tome, ne treba govornik da navraća ljude na svoj mezheb, niti da ih na to prisiljava. Isti slučaj je i sa sljedbenikom tesavvufa, ne treba ljude navraćati na svoj mezheb niti ih treba na to prisiljavati. Imam Zerkeši je po ovom pitanju bio veoma jasan i precizan, kada je re­kao: "Osporavanje (inkar) se koristi onda kada se zaniječe ono oko čega je islamska ulema postigla jednoglasan stav (idžma), a što se tiče onih pitanja za koja ne postoji dogovor, za njih se ne kori. Jer svaki mudž- tehid može ponuditi tačno rješenje, a može se desiti da samo jedan od njih ponudi tačno rješenje. Mi to ne znamo. Prvi muslimani su imali različite stavove u pojedinačnim pitanjima, ali niko od njih nije osporio suprotno mišljenje. Negirali bi samo ono što je bilo suprotno Tekstu, konsenzusu (idžma’u) ili očitoj analogiji (kijasu)“.ⁱⁿ

Šejhul-islam Ibn Tejmijje je pojasnio ovaj princip riječima: "Ne može se osporiti i negirati stav onoga ko se u pitanjima iz oblasti idžtihada pozove na mišljenje nekog islamskog učenjaka, niti se to može učiniti onome ko postupa po jednoj od dvije predaje zabilježene od islamskih učenjaka. U slučaju da o jednom pitanju postoje dva različita rješenja, a jedno od njih se učini ispravnijim, postupit će po njemu; a ukoliko nije sposoban procijeniti ispravnost, slijedit će ulemu u odabi­ru pretežnijeg rješenja.^[9]

Na drugom mjestu u Fetvamakaže: “Pitanja poput ovih se ne spre­čavaju silom, niti iko ima pravo nametati ih drugima. Argumentacija mora biti zasnovana na naučnim činjenicama. Onaj kome se jedno mi­šljenje pokaže ispravnijim, postupit će po njemu; a onome ko bude sli­jedio one koji preferiraju drugačije mišljenje, to se ne smije osporiti.“ (Isti izvor, 3: 79-80.)

Učenjak Arapskog poluotoka Muhammed bin Abdulvehhab je oti­šao korak dalje pa je zabranio da se pripadnicima tesavvufa ospori pravo na tevessul (spominjanje u dovama zaslužnih umrlih muslimana), re­kavši: “Zbog toga što su neki učenjaci tevessulsmatrali dopuštenim i za neke posebno zaslužne muslimane, dok su ga drugi smatrali isključivo Poslanikovim, a.s., pravom, te na osnovu toga to pravo osporavali dru­gima ili to smatrali pokuđenim djelom, ovo pitanje smatramo jednim od šerijatskih pitanja. Iako mišljenje većine uleme, koja kaže da je to mekruh, smatramo ispravnim, pravo da to čine ne osporavamo onima koji drugačije misle, jer ‘pitanja iz oblasti idžtihada ne podliježu nega­ciji i osporavanju’“. (Ibn Abdulvehhab, Muellefatu šejh Muhammed ibn Abdilvehhab,III dio, Fetava,69.)

Da rezimiramo, svaki oblik negiranja, osporavanja i zabranjivanja u parcijalnim pitanjima iz sfere vjerovanja, prakse ili odgoja treba sma­trati otvorenim kršenjem ovog čvrstog principa usvojenog od strane cje­lokupno priznate islamske uleme. Skrivenim negiranjem treba smatrati svaki današnji napad na pojedina mišljenja mudžtehida, vrijeđanje istih i sklanjanje njihovih knjiga od ruku običnog svijeta, kako bi se na taj način zaštitio od utjecaja i njihovih ideja. A istina je da takav postupak može biti samo jedna vrsta negacije koja je potpuno suprotna praksi prvih muslimana; zato što su prvi muslimani jedan argument suprot­stavljali drugom i što su pogrešna mišljenja i netačan idžtihad ispravljali na način da time ne bi povrijedili dignitet onoga ko je pogriješio.

Na osnovu svega navedenog, pripadnici mezheba moraju pošto­vati ovaj princip i držati ga se kada se susretnu sa idžtihadom koji je u suprotnosti sa njihovim mezhebom, bez obzira da li se ta rješenja od­nose na pitanja iz oblasti vjerovanja, propisa ili odgoja. Ovdje se mora primijeniti standard prema kojem je u našem Šerijatu dozvoljeno nešto zabraniti ili negirati samo onda kada se radi o onome što je Tekstom zabranjeno, što se smatra neposluhom prema Allahu i grijehom. A što se tiče pitanja u kojima postoji razilaženje uleme, njihovu negaciju ne odobrava niko od priznate uleme. Razlog tome je činjenica da je dopu­šteno zabranjivati samo ono što je grijeh i što bi u tome bilo otvoreno neprijateljstvo prema pravu na idžtihad; a što je Šerijat dozvolio svim muslimanima kvalificiranim za to, garantirajući svakom mudžtehidu dvije nagrade za tačno rješenje, a jednu za netačno. Uzvišeni Allah je pomogao svome siromašnom robu – piscu ovih redova – da napiše skro­mno djelo o šerijatskom pravilu Pitanja iz oblasti idžtihada ne podliježu negaciji i osporavanju,koje je izdavačka kuća Daru Ibn Hazm objavila ove godine. (Vidi dijelove u ovoj publikaciji – urednik).

VII.    Obaveza traženja opravdanja za počinjene greške imama-mudžtehida

Zna li se da je proglašavanje nevjernicima uleme i njihovih sljedbenika strogo zabranjeno (haram)u Kur’anui hadisu, te da je smatrati ih no- votarima, razvratnicima i griješnicima sasvim suprotno praksi učenja­ka akaida, fikha, usula i terbije, nameće se pitanje alternative takvom pristupu u slučajevima kada se kod uleme ili njihovih sljedbenika uoči greška u pitanjima formalnog karaktera iz oblasti vjerovanja, prakticiranja ili odgoja.

Smatramo da je iznalaženje opravdanja za grešku imama ispravan odgovor na tu dilemu, prava alternativa i velika obaveza prema njima. Najveća obaveza prema imamima se sastoji u iznalaženju opravdanja za njihove greške. Želimo pronaći opravdanje i za one imame koji su u svom idžtihadu očito pogriješili, u dovama molimo za njih riječima Uzvišenog: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i  braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’” (Al-Hašr, 10).

Iznalaženje opravdanja za greške imama i onih koji slijede njihova rješenja u određenim parcijalnim pitanjima traži čisto i plemenito srce u kojem nema mjesta za prezir niti za ispoljavanje duhovnog ili fizičkog neprijateljstva prema njima. Potrebno je distancirati se od stava da ih treba smatrati griješnim zbog grešaka. Treba čvrsto vjerovati da im je Allah garantirao nagradu za uloženi trud u idžtihadu. Uz to traženje opravdanja podrazumijeva se da su nam poznata mnoga pitanja na koja su imami ponudili tačna rješenja. Ovu veličanstvenu islamsku praksu nam je naglasio imam Ez-Zehebi koji se nije slagao u nekim pravnim rješenjima sa imamom Ibn Abdulberrom, ali mu to nije smetalo da u biografiji ovog imama napiše sljedeće: “Onome ko prouči njegova djela, bit će jasno koliko je učen bio, kako je jasno razumijevao stvari i koliko je oštrouman bio“. Riječi svakog čovjeka su manjkave, osim Poslanikovih, s.a.v.s., riječi. Treba znati da kada imam pogriješi, to ne znači da odmah moramo zaboraviti sve njegove zasluge; nego da smo dužni moliti za njegov oprost i tražiti opravdanje za učinjenu grešku.

Žalosno je da se neki naši savremenici koriste greškama imama u idžtihadu pojedinih pitanja o vjerovanju, propisima ili odgoju da ih uvrijede, iskažu sumnjičavost u ispravnost njihovog vjerovanja, umanje njihov doprinos i položaj koji im pripada i pokopaju sve njihove zasluge i dobro koje su za sobom ostavili. Uistinu je bolno gledati kako znatan broj obrazovane omladine traga za propustima i previdima uleme, da bi kasnije pisali pozamašna djela o tome, misleći – iz inata – da time čine grandiozna djela.

Ovo nije pojava samo savremenog doba. Istoj nepravdi su davno prije bili izloženi mnogi islamski učenjaci, zbog čega je prašina prekrila njihove tragove i zasluge, a ljudi su ih se sa nelagodom sjećali, nisu se okoristili njihovim znanjem niti su došli u dodir sa njihovim pisanim djelima i knjigama.

Jedan od alima kojima je učinjena historijska nepravda zbog pro­pusta koji su iskoristili neprijatelji i zlikovci bio je poznati hanbelijski učenjak Nedžmuddin Et-Tufi. Njegovi oponenti su iskoristili pogrešni mu idžtihad u davanju prednosti općoj koristi nad šerijatskim tekstom, zbog čega su ga optužili i opisali najlošijim osobinama. Međutim, ovi neprijatelji i pakosnici su zanemarili svijetle primjere ispravnog idžtiha- da i nesumnjive zasluge koje pripadaju ovom imamu. Nevješto su pre­šutjeli njegove trajne historijske usluge koje je činio islamu i učenicima toga vremana. Njegovo znamenito djelo Muhtesaru ‘r-revdaje najbolji pokazatelj da je ovaj imam bio obdaren neobičnom snagom ispravne percepcije, zrelog promišljanja i dubokog sagledavanja prilika. U njemu je pojasnio kako se iza zadovoljstva krije prikrivanje poteškoća, a iza nezadovoljstva razotkrivanje sramota.

Naša savremena historija bilježi mnoge primjere kidisanja obrazo­vanih laika na vjerovanje islamskih velikana i alima, zasnovanih na nji­hovim previdima, omaškama i posrtajima. Optužuju ih za sve i svašta. Neuka i obrazovana svjetina ispoljava svoju sumnjičavost u ispravnost njihovog vjerovanja, predanost Allahu i sačuvanost od širka. Sve to obi­čan svijet dezorijentira i frustrira, a islamski saf čini nejedinsvenim, raz­bijenim i posvađanim.

Najkraće kazano, sljedbenici priznatih mezheba moraju princip traženja opravdanja za greške mudžtehida uzeti kao platformu i praksu u doživljavanju pogrešaka koje u sebi nose različiti islamski mezhebi. Traženje opravdanja je najdjelotvorniji metod u popunjavanju puko­tina, formiranju saveza, postizanju dogovora, jedinstvu safa i rada na onim poljima koja su međusobno usaglašena. Nema potrebe ni za ka­kvim akaidskim, fikhskim ili programskim neslaganjima, kako ona ne bi postala “prepreka u saradnji i uzajamnoj ljubavi“. Svi treba da budu obuhvaćeni onim što islam nosi u svome značenju. I ashabi su dava­li različite fetve o istom pitanju. Da li je to rezultiralo razilaženjem u njihovim srcima? Je li to uticalo na njihovo jedinstvo. Ili je to možda ugrozilo njihovu međusobnu povezanost? Nije, tako mi Allaha! Hadis o ikindija-namazu u Benu Kurejzi nam nije nepoznat. Ako su se razišli oni koji su bili najbliži poslanstvu i poznavanju suštine propisa, zašto se mi bijemo zbog nebitnih neslaganja od kojih ne prijeti nikakva stvarna opa­snost. Ako su se imami, koji su najbolje poznavali Kur’ani sunnet, razišli i o određenim pitanjima vodili polemiku, zašto onda mi ne bismo imali širinu koju su oni imali? Ako su se razilaženja desila u najpoznatijim i najjasnijim šerijatskim propisima vezanim za ezan, kojim se muslimani pet puta na dan pozivaju na namaz i o čemu postoje brojne predaje, zašto onda to isto ne bi bilo moguće u pitanjima utemeljenim na argu­mentaciji mišljenja i zaključivanja."^[10]

VIII.    Ne treba se zadovoljiti samo slijeđenjem imama

Islamski učenjaci su jednoglasni u ocjeni da u svakom mezhebu ima neprihvatljivih rješenja. Objektivnost ukazuje na zaključak da u svim mezhebima ima pogrešnih i netačnih idžtihada. Kao rezultat svega toga imamo to da su nepogrešivost i svetost nespojivi sa ljudskim idžtihadom. Svaki imam-mudžtehid može promašiti ili pogoditi, samim tim što je kao i drugi ljudi podložan zaboravu, previdu i grešci; bilo da se radi o sagle­davanju zadatog problema, njegovom razumijevanju ili načinu primjene.

Zbog toga se danas osjeća jaka potreba za tim da se svi dobronamjer­ni i svjesni sljedbenici islamskih mezheba obavežu na kritičku naučnou- temeljenu analizu idžtihada njihovih imama. Da tokom zrele valorizacije, jasne ocjene, ciljanog progresa i ispravljanja pogrešnog prošire brojna po­lja njihovog idžtihada i fetve. Obaveza pripadnika mezheba je da slijede onaj isti put kojim su hodili njihovi imami kada su se vraćali istini nakon što bi im se ona učinila jasnom i kada bi se potpuno predavali vjerodo­stojnim dokazima. Pripadnici mezheba se definitivno moraju distancirati od svih oblika pasivnosti i apatije prema naslijeđenim idžtihadima i fetva- ma, za koje je kasnije dokazano da su bili neprikladni i pogrešni.

Allah se smilovao imamu Ebu Hanifi koji je svoja predavanja zavr­šavao riječima: "Ovo je naš stav o tom pitanju i mi nikoga na njega ne obavezujemo, niti kažemo da ga bilo ko protiv svoje volje mora prihva­titi. Ukoliko neko ima bolje rješenje, neka nam ga slobodno ponudi."^[11]

Allah se smilovao i imamu Šafiji koji je izrekao svoje na daleko poznate riječi: “Ako u mojoj knjizi nađete bilo šta što je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, s.a.v.s., recite da je ispravno onako kako je u sunnetu, a zanemarite ono što sam ja rekao“, kao i riječi: “Ako sazna­te za sahih-hadis od Poslanika, s.a.v.s., ovo što sam ja rekao bacite od zid“.^[12]

Možemo sa sigurnošću reći da imami mezheba nisu bili ravnodušni prema stavovima imama koji su živjeli prije njih. Da su bili pasivni, ne bi ponudili sopstvena rješenja kojima se danas radujemo i poziva­mo da se ne podlegne pasivizmu. Bili su veoma brzi u odustajanju od sopstvenih stavova i idžtihada za koje bi shvatili da su neproduktivni i pogrešni. Možda je najbolja ilustracija za to odustajanje imama Eš’arija od mu’tezilijskog učenja (i’tizal)i pozivanja u novi mezheb. Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i drugi su odustali od svojih brojnih sta­vova i idžtihada. Svi oni su nedvojbeno ukazali na neprihvatanje pasi- vizma i gledanja na njihov idžtihad ili idžtihad drugih imama kao na neku vrstu svetinje. Allah se smilovao imamu Karafiju, koji je jasno afirmirao ovaj princip, rekavši: “Ma kako se promijenilo običajno pravo ( uf),prihvati ga; a ukoliko postane neproduktivno, zamijeni ga dru­gim. Nemoj se cijelog života zadovoljiti onim što je zapisano u knjiga­ma. Ako ti dođe čovjek iz druge pokrajine i upita o određenom vjer­skom pitanju, nemoj ga vezati za običaje tvoje pokrajine, nego ga pitaj za njihove običaje. Na osnovu njihovih, a ne tvojih običaja, i na osnovu onoga što je u tvojim knjigama izdaj mu fetvu. To je istina jasna. Svaki pasivizam ima za posljedicu lutanje u vjeri i nepoznavanje onoga čemu su ulema i prvi muslimani težili.“^[13]Allah se smilovao i imamu Ibnul Kajjimu kada je rekao: “Ko ljudima izda fetvu na osnovu onoga što piše u knjigama, pri tome ne vodeći računa o njihovim običajima, tradiciji, vremenu, mjestu, stanju i okolnostima u kojima žive; takva osoba je za­lutala i druge može odvesti samo u zabludu. Vjeri je nanio veću štetu od doktora koji bi svim ljudima, bez obzira na različitost bolesti, uvijek isti lijek iz knjige propisivao. Takav neuki doktor i neuki muftija bi takvim svojim postupkom nanijeli samo veću štetu vjeri i zdravlju ljudi. Da nas Allah sačuva takvih."^[14]

Na osnovu toga možemo zaključiti da je obaveza svih pripadnika priznatih islamskih mezheba uporediti jasne kur’ansko-hadiske teksto­ve sa idžtihadom imama u pitanjima vjerovanja, šerijatskih normi i od­goja; i odustati od svih rješenja (idžtihada) koja su suprotna jasnim Tek­stovima, nastalih kao posljedica propusta, greške ili zaborava. Potreba za ovim principom je izraženija kod onog seta rješenja koja se odnose na odgojnu metodologiju zabilježenu od imama zuhda i tesavvufa. Nema ničega lošeg u tome da se od značajnog dijela ponuđenih rješenja odu­stane, zbog toga što su u mnogim primjerima ponuđena rješenja sasvim oprečna jasnim i nedvosmislenim (muhkemat) kur’ansko-hadiskim tek­stovima. Ovo se odnosi prvenstveno na idžtihad koji poziva izolaciji i osamljivanju od ljudi, asketizmu (zuhdu),monaštvu, preuveličavanju malih a omalovažavanju velikih grijeha i drugih rješenja koja su upu­ćenima u učenje o tesavvufu poznata kao unesena i ubačena u ispravni sunnijski tesavvuf.

Naravno, odustajanje od ovih i sličnih rješenja ni u kom slučaju ne znači umanjivanje doprinosa idžtihadu od strane imama tesavvufa u raznim odgojnim pitanjima. Naprotiv, potrebno je čvrsto podržati sva ona rješenja u kojima nalazimo postizanje krajnjih namjera Šerijata u formalnim odgojnim pitanjima.

Bilo kako bilo, treba, također, odustati od brojnih filozofskih idž- tihada zaglavljenih u apstrakciji, kompliciranosti i otežavanju, nasta- lih kao posljedica vidljivog utjecaja fiktivnog i formalnog zaključiva­nja (logike). Pod pretpostavkom da je takva vrsta idžtihada bila valjana argumentacija u raspravama vođenim sa prvacima hereze i filozofije, danas nema potrebe za takvom vrstom idžtihada jer su heretici izumrli, a njihovo mjesto zauzela generacija sklona eksperimentu i otvorenom (trenutnom) promišljanju. Neka onda za njih bude prilagođena ona vrsta idžtihada koja islamsko vjerovanje (akidu) pojašnjava na priro­dan način; lahak za spoznaju i primjenu u stvarnom životu, dalek od kompliciranih filozofskih izraza iz nekih davnih vremena, koji trezveno gledano ne mogu ponuditi valjanu uslugu plemenitom islamu.

Što se tiče idžtihada u šerijatskom pravu (fikhu), treba odustati od velikog dijela te vrste idžtihada i nipošto ne pristati na učahurenost ponuđenih rješenja, posebno u onoj vrsti idžtihada koji regulira pita­nja međumuslimanskih odnosa, većinu pravnih pitanja vezanih za mje­sto i ulogu muslimanke u društvu, kao i većinu pitanja iz oblasti koju imenujemo kao šerijatska politika i međunarodni odnosi. Primjetne su brojne vremenske distance i programski propusti u toj vrsti idžtihada, zbog čega se od njih mora odustati i iznaći odgovarajuća alternativa.

Distanciranje od krutosti i nepopustljivosti u idžtihadima imama u kojima se nalazi očita greška ili slabost ne treba se odnositi samo na jasne tekstove iz Kur’anaili sunneta. Nužno bi bilo analizirati koliko su krajnji ciljevi Šerijata zastupljeni u brojnim rješenjima imama. Zna­čajan dio tog idžtihada je nastao u određenim idejnim, društvenim, političkim i ekonomskim prilikama koje u većini slučajeva više nisu aktuelne. Sve to sa pozicije autentičnih islamskih predaja i razuma oba­vezuje na novo promišljanje o istim pitanjima, shodno novonastalim idejnim, društvenim, političkim i ekonomskim prilikama.

Nije razumno uporno se pozivati na idžtihad imama i zanemarivati da su se idejne, društvene, političke i ekonomske prilike promijenile, a upravo njima su se rukovodili imami kada su ponudili preciznija i pretežnija rješenja o određenim pitanjima. Najveća obaveza svih pri­padnika mezheba se ogleda u nužnosti otpočinjanja slijeđenja one pro­gramske orijentacije koju su slijedili imami mezheba u nuđenju rješenja za određena teološka, praktična i odgojna pitanja. Svi oni su, nudeći ponuđena rješenja, poštovali opća pravila, oslanjali se na opće smjernice Šerijata, vrlo oprezno i uspješno vodeći računa o tragovima koje će osta­viti njihov idžtihad. Zbog toga je njihov idžtihad bio sposoban da kana- liše životne inovacije i uskladi učenje vjere sa svim segmentima društva.

Uobičajeno je da se svi sljedbenici mezheba slažu u tome da je za­branjeno idžtihad imama smatrati svetinjom, ali je žalosno to da ga ogromna većina pripadnika mezheba tako doživljava. Mnogi od njih nikako ne mogu prihvatiti dobronamjernu kritiku onog dijela idžtihada nastalog kao posljedica očitog ideološkog utjecaja ili tada važe­ćih političko-društvenih prilika. To neprihvatanje se smatra davanjem određene forme svetosti idžtihadu imama, bez obzira da li se to odnosi na vjerovanje, propise ili odgoj, što ih onda sputava da selektivno revi­diraju određene stavove.

Potpuno smo uvjereni da bi sami imami, kad bi danas živjeli sa nama, ponudili potpuno različita rješenja za ista pitanja u potpuno pro­mijenjenim okolnostima. Najbolji argument za to su bagdadska rješe­nja (idžtihad) imama Šafije, koja se uveliko razlikuju od rješenja ponu­đenih u Kairu. Strašno je to što većina sljedbenika mezheba ne može ni čuti za bilo kakav novi idžtihad, umišljajući da će potonji idžtihad samo ukazati na manjkavost i neispravnost onog ranijeg. Međutim, suština je sljedeća; neslaganje novijeg sa ranijim idžtihadom je moguće podvesti pod ono što poznavaoci metodologije i samog šerijatskog prava naziva­ju "promjenom vremena, a nikako promjenom dokaza i argumenata".

Najvažnije u svemu ovome je postojanje opravdane nade da će u prsima sljedbenika mezheba biti one potrebne širine za prihvatanje re­vizije jednog dijela idžtihada nastalog pod utjecajem zamršenih poli­tičkih, društvenih, ekonomskih i odgojnih okolnosti, značajnih za pe­riod rane kodifikacije islamskih pravaca (mezheba) u sferi vjerovanja, propisa i odgoja. Smatramo da značajan dio tih rješenja nije usaglašen sa političkim okolnostima, niti sa socijalnim, ekonomskim i odgojnim ambijentom u kojem egzistira ummet danas. To obavezuje na ponovnu analizu zadate upitanosti. Neophodno je odreći se onoga čega je mo­guće odreći se, poboljšati ono što dopušta progres i ugraditi određene inovacije u savremeni idžtihad. Idžtihad klasičnih šerijatskih pravnika

o  pitanjima koja se danas najčešće definiraju kao šerijatska politika, međunarodni odnosi, uloga muslimanke u različitim političkim, druš­tvenim, ekonomskim, pravnim i odgojnim procesima, islamsko prisu­stvo u nemuslimanskim sredinama; samo su neka pitanja koja vjerno ukazuju na takvu potrebu. Na to ukazuju i brojni naučni instrumenti, logički i racionalni argumenti kojima su se služili učenjaci mu’tezilijske, eš’arijske ili maturidijske škole kelama tokom uvjeravanja neobrazova­nog i obrazovanog svijeta u ispravnost temeljnih načela islama. Potreba za ovakvim pristupom je veća u idžtihadu do kojeg su došli učenjaci zuhda i onoga što nazivamo čišćenjem duše, ustezanjem od uživanja u dozvoljenim užicima, osamljivanjem, stalnim razmišljanjem o Ahiretu; o čemu je imam Muhasebi napisao znamenito djelo Et-Tevehhum,što bi se moglo prevesti kao “Fantazija“.

Spomenuta i slična pitanja je potrebno još jednom preispitati i us­porediti sa trenutnim društvenim, političkim i ekonomskim prilikama. Neophodno je napustiti određena rješenja namijenjena davno prošlom vremenu, usporediti ih sa Objavom i povezati nepromjenljivost nebeske Objave sa promjenljivom zemaljskom zbiljom.

Općenito gledajući, izvjesno je da postoji nada da će svi sljedbe­nici mezheba odustati od insistiranja na jalovim, štetnim i vremenski uslovljenim mezhebskim razlikama, koje predstavljaju tamni dio naše bogate historije. Još veću nadu polažemo u to da će se oni odreći svih akaidskih, fikhskih i odgojnih rješenja koja su vodila, i još uvijek, vode bolnom cijepanju islamskog safa i danonoćnom kidanju očekivanih struna islamskog jedinstva. Takva vrsta idžtihada upropaštava svaku priliku toliko očekivane islamske solidarnosti. Upravo takav pristup je omogućavao, i još uvijek omogućava, svakolikim neprijateljima um- meta da nametnu svoje intelektualno tutorstvo, kulturnu superiornost, političku nestabilnost i ekonomski diktat.

IX.   Neminovnost revizije

MEZHEBSKIH RJEŠENJA

Polazeći od toga da je osoba koja se bavi idžtihadom (mudžtehid) dio okoline, vremena, uvjeta i prilika u kojima živi; imajući na umu direk­tan i indirektan utjecaj vremena, mjesta i prilika na njegov idžtihad i mišljenja proizišla na osnovu različitih hipotetičkih ili parcijalnih tek­stova; neminovno je da pripadnici mezheba izanaliziraju jedan dio idžtihada imama. Pomenuta analiza treba biti naučno utemeljena, uskla­đena sa trenutnim svjetskim gibanjima, posljednjim idejnim promjena­ma, društvenim progresom i najnovijim socijalno-političkim prilikama. Revizija treba biti urađena tako da uvaži sve novonastale okolnosti i savremene prilike. Ona treba odabrati ona značenja koja odgovaraju novim okolnostima i koja svojim usmjerenjem, tačnošću i zrelošću jača ono što je Allah tim propisom želio da se postigne. Cilj revizije treba biti da se ojača ona vrsta idžtihada koju je potrebno ojačati, a da se odu­stane od one vrste idžtihada koja je neprilagodliva realnosti vremena u kojem živimo.

Ovaj princip počiva na pozivu upućenom sljedbenicima mezheba da idžtihad imama mezheba doživljavaju kao jedan, a ne kao više me- zheba. To je moguće ostvariti ukoliko se uvaže rješenja imama najpri­kladnija našem realnom stanju i ukoliko se među tim brojnim i različi­tim rješenjima odaberu ona koja su najusklađenija sa stanjem ljudi ovog vremena. Cjelokupni islam je širi od svih fikhskih, akaidskih i sufijskih mezheba zajedno. Sigurno je i sveobuhvatniji od toga da ga bilo koji akaidski, fikhski ili odgojni pravac može objediniti u sebi. Nemoguće je da bilo koji mezheb, uvažavajući sav njegov doprinos u idžtihadu, može adekvatno odgovoriti svim zahtjevima vremena i prostora; niti je u stanju ponuditi ljekoviti mehlem za bolesti svakog vremena, mjesta ili stanja. Zbog toga se moraju krajnje iskoristiti sva rješenja islamskih mezheba ranijih, sadašnjih i budućih imama. Sve to mora biti u cilju buđenja sveobuhvatnog islama i njegovog trezvenog uključivanja u ži­votne tokove i progres ljudi.

Pored navedenog, ovaj princip počiva na sigurnom odustajanju od svih filozofskih, fikhskih i sufijskih rješenja nastalih na temeljima odre­đenih političkih i historijskih prilika koje su u crno zavile intelektualnu, političku i društvenu zbilju. Posljedica toga je ogromna rascjepkanost ummeta. Zbog toga su pripadnici mezheba dužni osloboditi se naslaga tih bolnih političkih prilika. Intelektualno, akaidsko, fikhsko i sufijsko naslijeđe takve vrste idžtihada treba pohraniti u stranicama gorke histo­rije. Potrebno je na lijep način okrenuti se od osoba koje su ponudile takvu vrstu idžtihada, postupajući po kur’anskim riječima: “Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili“. (Al-Baqara, 141)

Nema nikakve sumnje da je neizlaganje idžtihada imama objek­tivnoj reviziji zapravo umanjenje naučnog značaja i realne programske vrijednosti ponuđenih rješenja. Suprotstaviti ih rješavanju kriza ili savremenih kataklizmi, zapravo bi značilo opteretiti ih onim što ne mogu iznijeti. Očito je da bi time bila nanesena velika šteta programskoj, na­učnoj i spoznajnoj vrijednosti tih idžtihada.

Umjesto toga potrebno je graditi stavove na onom dijelu idžtihada koji je prihvatljiv i odgovarajući. Potrebno je koristiti onu programsku platformu idžtihada koja je plodonosna i djelotvorna. Prije toga je po­trebno oživjeti onu metodologiju koja ima za cilj pametno iskoristiti način razmišljanja do koga se došlo u današnje vrijeme.

Veoma je važno ne podleći pritisku onih koji sugeriraju da je zabra­njeno proučavati pitanja o kojima su imami dali svoj sud. Oni misle da se o onome što je bilo nema šta novo reći. A sve upućuje na to da za to postoje tolike mogućnosti i da se danas, jednostavno, moraju ponuditi bolja rješenja nego ranije. Instrumenti idžtihada su danas bolji nego u davna vremena. Provjera autentičnosti hadisa, upoznavanje sa pitanji­ma oko kojih je ulema postigla konsenzus, iščitavanje principa kojima su se rukovodili imami idžtihada u argumentaciji i zaključivanju danas su dostupniji. Sve to je bilo teško dostupno onima koji su se tada bavili idžtihadom, a danas je takva blagodat dostupna ljudima.

Prema tome, ne postoji nikakva šerijatska ili racionalna zabrana da se ponovo razmotre ona pitanja o kojima je ranija ulema ponudila odre­đena rješenja. Naravno, pod uvjetom da je takva osoba osposobljena da može upotrijebiti sve instrumente potrebne za idžtihad, vodeći računa o krajnjim ciljevima Šerijata i realnom stanju društva.

Velika je nepravda to što ostaci pobornika slijepog slijeđenja mezheba vrijeđaju svojim jezicima mnoge ranije i sadašnje mudžtehide; sumnjaju u njih, a zatim ih proglašavaju nevjernicima! To čine samo zato što su pro­našli neka njihova mišljenja koja se razlikuju od stavova klasične uleme.

Proglašavanje nevjernikom bilo koje osobe sposobne da se bavi idžtihadom smatra se skretanjem sa puta i otvorenim neprijateljstvom prema jasnim Tekstovima koji zabranjuju klanjača proglašavati nevjer­nikom. Svima umiješanim u ovaj gnusni zločin u tim tekstovima je nagoviještena očita propast i loš završetak.

Da rezimiramo. Sljedbenici svih islamskih mezheba su dužni čvr­sto vjerovati u prihvatljivost revizije velikog broja ponuđenih idžtihada imama. Ta revizija mora biti objektivna i naučno utemeljena, a ponu­đena rješenja će biti korekcija, izmjena, poboljšanje ili dodatak ranijem idžtihadu. Ona će biti odgovor na stalne misaone promjene, neprestane društveno-političke izazove i nadolazeće odgojno-ekonomske promjene.

Takve procese mogu kanalisti i usmjeravati samo one osobe koje su sposobne baviti se idžtihadom u svakom vremenu i prostoru. Obnova idžtihada u svom punom značenju i namjeri podrazumijeva oprezan hod po putu ranijih imama. Ona znači odgovorno oživljavanje otvorenosti koja je krasila imame prema svemu onome što je novo i razumno. Prila- gođavanje svemu novome kroz primjenu i podršku u sebi nosi postupa­nje po principu koji potencira na tome da je učenje islama prihvatljivo za svako vrijeme i mjesto. Najbolja argumentacija za to se nalazi u otvorenoj obnovi idžtihada, što opet znači da su svaki idžtihad i obnova posebno važni za svako vrijeme i mjesto. To dvoje jednostavno mora biti prisutno, primjenljivo i afirmativno za svako vrijeme i svako mjesto.

X.  Nužnost saradnje na implementaciji rješenja oko kojih postoji saglasnost ili se podrazumijevajuu islamu

Postoji saglasnost o tome da se islam sastoji od glavnih i sporednih ele­menata, nepromjenljivih i promjenljivih dijelova, preciznih i dvosmisle­nih tekstova, krajnjih ciljeva i određenih metoda za njihovo ostvarenje. Postoji saglasnost, kako običnog svijeta tako i uleme, da se ono što je po svojoj suštini nepromjenljivo ne može mijenjati ili zamijeniti nečim što je posljedica promjene vremena, prostora, stanja, običaja, tradicije i trenutne situacije. Postoji saglasnost mezhebskih grupacija i o odre­đenim propisima u vjerovanju, primjeni i odgoju. Kada sve to postoji, onda je potrebno da sljedbenici mezheba, a na to sve ukazuje, ozvaniče i zabilježe sve ono oko čega su saglasni u vjerovanju, prakticiranju i odgoju.

Ono oko čega se mezhebi slažu zauzima ogroman prostor. Nemo­guće ga je valorizirati, prakticirati, primijeniti nitii mu dati značaj koji mu pripada ako se tome ne posveti cijeli ummet. Popunjavanje tog prostora, u osnovi, počiva na nužnom distanciranju od zaokupljenosti i pridavanja velikog značaja sporednim akaidskim, fikhskim ili odgojnim pitanjima kada se shvatanja i razmišljanja ljudi o njihovim značenji­ma i krajnjim ciljevima razlikuju. Ovu dimenziju potvrđuje znameniti islamski učenjak Jusuf Kardavi kada kaže: “Zajedničko polje našeg rada nas obavezuje na ogroman trud, velika materijalna izdvajanja, pozitivnu energiju i stalno zalaganje. Obavezuje nas na mobiliziranje cjelokupnog materijalnog, mentalnog i duhovnog potencijala, kako bismo odgovo­rili izazovima, savladali prepreke i time realizirali postavljene ciljeve. Ono oko čega su islamski učenjaci postigli konsenzus nije malo, niti je beznačajno. To je nešto veliko, značajno i opasno. Tome ne pridajemo ni deseti dio energije koju ulažemo u ono oko čega se ne slažemo, u nebitne bitke i pitanja oko kojih se razišla klasična, savremena i buduća ulema; i o kojima se nikada dogovoriti neće. Ovdje je važno naglasiti da se mi danas slažemo po mnogim pitanjima, što nas obavezuje na mobilizaciju, dodatni napor i oslobađanje od učahurenosti i statičnosti. Islam će, kao što reče poznati islamski mislilac Šekib Arslan, izgubiti samo onaj koji je nezainteresiran i statičan“.^[15]

Nikome ne treba posebno pojašnjavati značaj i nužnost međusobne saradnje u onome oko čega se svi slažemo. Budućnost ummeta je za­log stepena ostvarenog jedinstva njegovih sinova, solidarnosti njegovih naroda i saradnje njegovih grupacija u primjeni vjerskih, praktičnih i odgojnih propisa oko kojih postoji saglasnost.

Saradnja na onome oko čega se slažemo znači iznaći opravdanje za svoga brata za ono oko čega se ne slažemo. Znači distancirati se i ne teretiti ga za njegov idžtihad i drugačiji način razmišljanja. Znači učiniti sopstvena prsa dovoljno prostranim da prihvate dugačije mi­šljenja brata muslimana o onome što je valjano protumačiti i na drugi način.

Sasvim je normalno da mi ne negiramo to da su neka mišljenja i po­nuđena rješenja imama posljedica njihovog previda i omaške. Dužnost je svakog muslimana koji se upozna sa takvom vrstom idžtihada da po­savjetuje svoga brata i pomogne mu da se distancira od slijeđenja onih rješenja koja su posljedica previda i posrnuća. U tome se treba pomoći oprobanom kur’anskom metodologijom, pozivajući na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom i na najljepši način raspravljajući!

Sve u svemu, ne postoji alternativa mudroj saradnji, snažnom pot­pomaganju, iskrenoj solidarnosti, čvrstoj i otvorenoj povezanosti islam­skih grupacija. Islamski ummet danas treba jedinstvo u različitosti i različitost u jedinstvu. Jedinstvo u različitosti se ogleda u maksimalnom angažiranju nacionalne i jezičke šarolikosti na putu jačanja saradnje i potpomaganja među islamskim narodima.

A različitost u jedinstvu se ogleda u uzimanju koristi iz svakog mogućeg oblika jedinstva, polazeći od političkog jedinstva zasnova­nog na iskrenom prihvatanju pozitivne različitosti, preko ekonomskog jedinstva islamskih naroda, zasnovanog na ekonomskoj solidarnosti i usaglašenoj strategiji, penjući se ka idejnom jedinstvu, zasnovanom na jedinstvu vizija u rješavanju sudbonosnih pitanja ummeta, završavajući sa jedinstvom kulture i odgoja, zasnovanim na islamskoj kulturi, koje će zatim postati okvir za sve oblike kulture u islamskom svijetu.

Ostvarenje tog priželjkivanog i mogućeg jedinstva svi islamski mi­slioci smatraju dogovorenim stavom među muslimanima i onim što nam vjera i razum nalažu. Međutim, još uvijek smo previše koncentri­rani na bacanje žutog i crvenog svjetla na sopstvena akaidska, fikhska i odgojna neslaganja; što samo produbljuje idejna, grupacijska i mezhebska trvenja među sinovima ummeta.

Bilo kako bilo, sa ovim principom smo stigli do posljednjeg od deset principa, koje smatramo obavezujućim prilikom saradnje sa razli­čitim islamskim mezhebima. Njihovom primjenom će se postići jedan civilizacijski nivo i pozitivna klima među islamskim grupacijama. Pri­mjenom navedenih principa okončat će se primitivni frakcijski okrša­ji u islamskom svijetu. Njihovom primjenom će se ublažiti misaona i metodološka stagnacija, koja je kao posljedica poremećenih vrijednosti zahvatila veliki dio ummeta.

Očekujemo da će ovi principi naći put do njihove praktične pri­mjene, da će jednog dana nestati mentalnih, socijalnih, kulturoloških i pedagoških barijera među islamskim grupacijama. To Allahu, dž.š., nije teško, jer On sve može, ali većina ljudi to ne zna.

Zaključne misli i najznačajniji rezultati studije

Uz Allahovu pomoć, stigosmo do posljednje stanice ove studije. Obu­zima me osjećaj gotovo izvjesne nade da ću se jednog dana vratiti ovoj vrijednoj temi, proširiti je, dograditi, ispraviti i poboljšati. Koristeći se praksom ozbiljnih akademskih radnika, koji svoje studije završavaju rezimeom najznačajnijih rezultata studije, navest ću one rezultate do kojih sam došao istražujući ovu temu, u sljedećim tačkama:

Prvo: Očuvanje bogate islamske baštine ne postiže se tako što ćemo je proglasiti svetom. Ona se čuva razvijanjem njenih riznica i ek­sploatacijom bogatstva plemenitih komponenti iz vjerovanja, propisa i odgoja. Naravno, nemoguće je postići stalni progres i profit ukoliko nema duboke svijesti o bogatstvu baštinjenom u naučnim riznicama, spoznajnom bogatstvu i informacijskoj prisutnosti. To je nemoguće po­stići ako se islamska baština čvrsto uokviri u određeni iščezli ili aktuelni dogmatski, pravni i odgojni okvir. Suština je u tome da islamska baština prevazilazi svaki mezheb, bez obzira na njegovu težinu, značaj i mjesto koje zauzima u životu svojih sljedbenika.

Drugo: Treba napraviti jasnu razliku između kritike i kritiziranja baštine. Kritika baštine je, prema mišljenju većine islamskih učenja­ka, zapravo davanje savjeta i ona je kao takva jasno naređena u ha- disu: "‘Vjera je iskren odnos i savjet!’ ‘Prema kome?’, rekosmo. ‘Allahu, Njegovom Poslaniku, Njegovoj Knjizi, vođama i svim muslimanima’". Krajnja namjera kritike je provedba idejne, programske i realne analize mišljenja i idžtihada nastalog kod imama idžtihada. Ona je način snaž­nijeg pozicioniranja onog dijela idžtihada koji je zasnovan na isprav­nom rasuđivanju. Kritika je put ka odustajanju od iznuđenog i promje­nama podložnog idžtihada, uz krajnje distanciranje od bilo kojeg oblika povrede digniteta imama.

Kritiziranje je emotivna i neobjektivna kritika samih imama, a ne njihovih mišljenja i idžtihada. Takav pristup se smatra zabranjenim, ne­primjerenim i neprijateljskim prema imamima i njihovom ugledu koji uživaju kod ljudi. Glavna karakteristika kritiziranja je želja da se umanji ugled imama i satanizira njihov neuspjeli idžtihad. Kritika ne kida vezu idžtihada sa imamima i usmjerena je ka mišljenju, a ne integritetu ima­ma. Prema tome, kritičko promatranje islamskog naslijeđa je šerijatska obaveza pred kojom islamska ulema ne bi smjela uzmicati. Na taj način će se sačuvati naslijeđe i dati novi pravac usmjeravanju, upućivanju i na­pretku muslimana. Što se, pak, tiče kritiziranja, ono je zabranjeno i de­struktivno, te bi se na svaki način trebalo distancirati od takvog pristupa.

Treće: Bogato intelektualno naslijeđe treba podjednako iskoristiti kao i baštinu ashaba, tabiina i tabitabiina. Nije pametno intelektualnu baštinu omeđiti samo jednim akaidskim, fikhskim ili odgojnim prav­cem, svejedno da li se radilo o napuštenom ili aktuelnom mezhebu. Neophodno je u potpunosti iskoristiti ostavštinu naših očeva i djedova ukoliko se u tome krije dio sigurne ostavštine ummeta. Idžtihad asha- ba, tabiina i tabitabiina je sazdan na ispravnom poimanju i svijetlim idejama, kojima se ummet mora okoristiti jednako kao što se okoristio idžtihadom generacije imama koji su živjeli poslije tabiina.

Četvrto: Termin mezheb se upotrebljava u dva značenja. Prvo označava skupinu međusobno povezanih mišljenja i teorija. Drugo označava skupinu rješenja (idžtihada) i fetvi izdatih od strane priznatog imama o pitanjima označenim kao formalna i podložna promjenama. Ovo drugo zanačenje je danas u masovnoj upotrebi, zbog postojanja raznolikosti poimanja, idžtihada i mišljenja nastalih kao odgovor na određena sekundarna pitanja. Samo postojanje više mezheba podrazu­mijeva postojanje više mišljenja i idžtihada. Polje islamske misli je po­znato po nastanku brojnih akaidskih, fikhskih i odgojnih pravaca, te je vrlo neizvjesno kakvi će se pravci pojaviti u budućnosti, s obzirom da su idžtihad i obnova dva validna osnova bez kojih se ne može, bude li ummet želio vratiti lidersku poziciju u civilizacijskom napretku, ili uče­stvovati u kanalisanju realnog življenja i usklađenosti života sa učenjima plemenitog Šerijata.

Peto: Studija je prije svega pokazala šerijatsku utemeljenost posto­janja akaidskih, fikhskih i sufijskih mezheb, počevši od programskog poimanja i objektivnog promišljanja o poznatoj poslaničkoj obznani o postojanju tri osnovne komponente od kojih je sačinjena ova plemenita vjera; islama, imana i ihsana. Ta obznana je pojasnila pet stubova isla­ma, detaljno razjasnila temelje vjerovanja i suštinu ihsana. Na temelju te obznane nastali su mezhebi, danas poznati kao fikhski mezhebi, pu­tem kojih se željelo odgovoriti na pitanja vezana za prvi temelj, za islam. Zatim su nastali različiti akaidski mezhebi, putem kojih se željelo od­govoriti na pitanja vezana za drugi temelj, za iman. Što se tiče odgojnih (sufijskih) mezheba, oni su nastali kao želja da se putem njih odgovori na pitanja vezana za treći temelj, za ihsan.

Svijest o ovom moćnom šerijatskom principu nastanka fikhskih, akaidskih i sufijskih mezheba ima za cilj distanciranje od upućivanja optužbi na račun iskrenog idžtihada za koji slijedi nagrada – kojima se željelo podučiti običan svijet ovim trima temeljima. Plemeniti Šerijat je ostavio dovoljno prostora u svakom vremenu i na svakom mjestu za idžtihad u svim pitanjima vezanim za ova tri principa, uvjetujući da idžtihad ostane u granicama onoga što islamska ulema naziva pitanjima idžtihada. Ova pitanja – kao što je poznato kod islamskih učenjaka – obuhvataju polje vjerovanja, propisa i odgoja. Naravno, ovo je potpuno suprotno shvatanju mnogih neukih muslimana da se pitanja iz oblasti vjerovanja ne ubrajaju u pitanja idžtihada. Istina je da kako god pitanja iz oblasti propisa (fikha) potpadaju pod idžtihad, u istoj ravni moramo posmatrati akaidska i odgojna pitanja. Idžtihad se u svojoj konačnoj formi smatra zrelim naučnim istraživanjem o odgovarajućim šerijatskim propisima, koji u Objavi nisu detaljno, jasno i nedvosmisleno pojašnjeni. Poznato je da se značajan broj akaidskih i odgojnih pitanja ubraja u pitanja utemeljena na promjenljivim (zanni) tekstovima, ili pak nisu nikako utemeljena na tekstovima, što podrazumijeva provođe­nje idžtihada u dijelu podložnom promjenama unutar Tekstova.

Naučni standardi nalažu da islamska ulema odgovori izazovu pro­gramskog definiranja šerijatske zadaće mezheba, posebno odgojnog (su- fijskog) mezheba. Jasno isticanje prihvatljivog šerijatskog osnova ovih mezheba naslonjenog na tekstove Mudre Knjige i čistog sunneta ima za cilj povećati saglasnost i jedinstvo stavova među sljedbenicima me- zheba. Time se želi odustati od velikog broja pogrešnih utisaka i propisa koje je običan svijet izrekao o mezhebima i pripadnosti njima, misleći da su mezhebi krajnji cilj; a istina je da su oni samo sredstvo za razumi­jevanje ciljeva Šerijata i pitanja vezanih za tri temelja.

Šesto: Studija je pojasnila da su idejne promjene, političke i socijalne prilike jasno utjecale na nastanak akaidskih, fikhskih i odgojnih mezheba, kao i na značajan dio idžtihada imama. Poznato je da su idejni ambijent, političke i društvene prilike imale, i još uvijek imaju, utjecaj na shvatanja, mišljenja i idžtihad nastao oko sporednih akaidskih, fikhskih i odgojnih pitanja, jednostavno zato što je mudžtehid dio sopstvenog okruženja, vre­mena, prostora, uvjeta i prilika. Svi pobrojani faktori i stanja se reflekti­raju u njegovom poimanju i idžtihadu. S druge strane i sam mudžtehid nastoji utjecati na njih svojim idžtihadom osmišljenim da prilike uskladi sa Šerijatom, a islamsko učenje učini korektorom tih prilika.

Zbog toga se čini prikladnim da sve razumne osobe imaju na umu ovu dimenziju idžtihada imama, umjesto da ga zaogrću plaštom stalnosti, neupitnosti, svetosti i nepogrešivosti; što može biti odlika samo sveobu­hvatne Božanske objave. Utjecaj vremena, prostora, prilika i stanja na idžtihad imama znači otvorenost idžtihada – bez obzira na njegovu nauč­nu, spoznajnu, prostornu i vremensku vrijednost – za promjene, izmjene i prilagođavanje uvijek kada se promijeni vrijeme, prostor, uvjeti i stanje.

Sedmo: Korijeni nastanka akaidskih, fikhskih i odgojnih mezheba sežu do historijskog momenta kada je Poslanik, a.s., preselio na Bolji svi­jet. Taj momenat je ponudio prvu klicu idejnog postanka mezheba. Oni se javljaju nakon pojave brojnih komentara kur’anskih tekstova, posebno onih poznatih kao hipotetički (zannijjat). To je ujedno bio početak po­većanog broja idžtihada izrečenog o tim tekstovima, nakon čega se više nije moglo govoriti o samo jednom mogućem značenju tih tekstova u Šerijatu. Svijest o programskoj dimenziji i snazi argumentacije ovog mo­menta može pobuditi čvrsto ubjeđenje u legitimnost nastanka i brojnosti mezheba. Takva svijest može pomoći da se nadvlada razmišljanje prema kojem postojanje mezheba treba ograničiti samo na one koji su nastali u predvečerje straha od brojnosti idžtihadskih mezheba. Ona će pomoći da prevlada ono razmišljanje koje vjeruje da samo pjena nestaje, a da ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Pouka (ibret) nikada nije bila, niti će ikada biti u brojnosti; bila je i bit će u vrsti.

Osmo: Krajnjim ciljevima koje su mezhebi htjeli postići svojim nastankom smatra se hizmet vjeri, podučavanje običnog svijeta islamu i dolazak do odabira najispravnijeg značenja. Islamski mezhebi među­sobno dijele ove uzvišene ciljeve. Zbog toga je grjehota optuživati te mezhebe i njihove pripadnike, sumnjati u njihovu odanost Allahu i sačuvanost od činjenja širka. Prava je nepravda dovoditi u pitanje iskre­nost nijjeta ovih velikana, koje je samo iskrena želja da pomognu vjeru pokretala ka osnivanju mezheba. Nadali su se da će na taj način pomoći običnom svijetu da shvati suštinu islamskog učenja, te da će na osnovu toga njihovi postupci biti lijepi i ispravni.

Ovo je stalno potrebno imati na umu kako bismo našli opravdanje za određena posrnuća, omaške i greške imama i sljedbenika. Na taj na­čin ćemo biti u prilici da činimo dove za ove imame, da ih poštujemo i cijenimo zbog njihovih plemenitih namjera koje čvrsto stoje iza njiho­vog idžtihada.

Deveto: Pojedini islamski učenjaci su prihvatili koncept razlikova­nja pitanja u kojima je dopušteno izričito oponašanje stava uleme (taklid) od pitanja u kojima to nije dopušteno. Većina islamskih učenjaka smatra da taklid nije dozvoljen u pitanjima vezanim za vjerovanje, a da je to dozvoljeno u detaljnim propisima vjere (furu). Ova studija je pokazala da je polje taklida omeđeno preciznošću i objektivnošću, zbog toga što pitanje dozvoljenosti ili zabrane taklida ne treba počivati na tome da li je neko pitanje iz oblasti vjerovanja (akaida) ili propisa (fikha). Potrebno je voditi računa o samoj prirodi tekstova, odnosno da li su oni konačni (kat’i) ili hipotetički (zanni); bez obzira na to da li su ta pitanja akaidska, fikhska ili odgojna. Suština je u prirodi tekstova nave­denih u pitanjima. Ukoliko su oni hipotetički (zanni), taklid je moguć, bez obzira na to jesu li ta pitanja iz oblasti vjerovanja, propisa ili odgoja.

Potrebno je vidjeti koje pitanje može biti predmet taklida, jer je ta­klid moguć samo u pitanjima nastalim kao rezultat idžtihada. Taklidom se označava mišljenje preuzeto od imama o onim pitanjima u kojima se do rezultata dolazi isključivo idžtihadom. Ukoliko to nije slučaj, ta­klid je nemoguće sprovesti. Jednostavno nije moguće da jedan priznati islamski učenjak ponudi sopstveno rješenje na upitanost o onome o čemu postoji direktan Tekst. Pretpostaviti mogućnost taklida o upitanosti o kojoj imamo direktan Tekst, samo je teorijska i nju je nemoguće sprovesti u stvarnosti.

Kada je to već tako, neophodno je prevazići podjelu na pitanja u kojima je moguć i pitanja u kojima nije moguć taklid. Što se tiče dileme da li je sa stanovišta Šerijata taklid dopušten ili nije; ova studija je poja­snila da se radi o istovjetnom principu pet obavezujućih propisa (el-ah- kamu ‘t-teklifijje hamse). To znači da teklif može biti obaveza (vadžib), ali i da može biti zabranjem (mahzur). Obavezan je svim osobama ne­moćnim da samostalno spoznaju cilj Šerijata u određenom šerijatskom pitanju. Zabranjen je svim osobama koje samostalno mogu doći do tog značenja. Tako je i sa ostalim obavezujućim propisima.

Prema tome, stav Šerijata o taklidu je uvjetovan sposobnošću ili nesposobnošću muslimana da samostalno dođe do onoga što Šerijat želi postići određenim idžtihadskim pitanjem. Dopuštena granica izričitog oponašanja stava uleme (taklid) zavisi od moći razumijevanja ciljeva Šerijata u pitanjima fleksibilne prirode. Od jačine ili slabosti te moći zavisi dopuštenost upotrebe taklida.

Deseto: Ova studija je osvijetlila i stavove učenjaka o eklekticiz­mu, odnosno pozajmljivanju iz različitih mezheba (telfik). Došlo se do zaključka da je ovo pitanje jednako pitanju taklida. Osoba koja je spo­sobna samostalno i uz pomoć jasnih programskih instrumenata kom­parirati snagu tih dokaza, obavezna je to činiti. Osobi koja to nije spo­sobna činiti zabranjeno je da se time bavi, kako se ne bi poigravalo sa propisima Šerijata i poremetilo postupanje po njima.

Kada je riječ o korištenju olakšica (ruhas),ova studija se dotakla i tog pitanja. Došlo se do zaključka da nije zabranjeno koristiti se olak­šicama ukoliko se njima želi postići lakše, jednostavnije, prikladnije i prihvatljivije rješenje u ponuđenom idžtihadu, zbog toga što se olakša­vanje i otklanjanje poteškoće ubrajaju u originalne islamske principe od kojih nije dozvoljeno odstupiti da bi se postupilo suprotno. Međutim, ukoliko se pod olakšicama misli na posrnuća, omaške i greške uleme, tada muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da se njima koristi, zbog toga što takve olakšice u sebi nose statičnost prema predajama, a dobro je poznato da je u statičnosti zabluda u vjeri i nepo­znavanje namjera uleme i prvih muslimana.

Jedanaesto: Ova studija je pokazala da je dopušteno slijediti jedan određeni mezheb, bilo da je riječ o akaidskom, fikhskom ili odgojnom mezhebu, te da u tome nema valjane šerijatske niti racionalne zabrane, zbog toga što se mezhebi u svojoj biti smatraju pomoćnim sredstvima za postizanje krajnje namjere Šerijata u određenim idžtihadskim pita­njima, kao i zbog toga što se smatraju sažetim nastojanjem islamskih velikana da svojim pažljivim rješenjima poduče običan svijet propisima, krajnjim namjerama i tajnama Šerijata.

Zato bi bilo neobjektivno i nerealno pozivati običan svijet i ulemu da ne slijede nijedan mezheb. Svima je poznato da običan svijet nije spo­soban samostalno doći do značenja koja Šerijat želi postići u određenom idžtihadskom pitanju. Treba im neko ko će im u tome pomoći. Neće naći bolje i prikladnije pomoći od mezheba i kroz historiju islama iz- brušenog idžtihada o pitanjima vjerovanja, propisa i odgoja.

Pozivati nepriznavanju mezheba znači pozivati u novi mezheb, koji se u osnovi ne pomaže rješenjima ranijih mezheba, nego se direktno upućuje na Kur’ani sunnet. U suštini se radi o novom zahirijskom pristupu. Zahirije su bili poznati islamski mezheb, tako da se ovaj novi poziv može smatrati hodom po stazama drevnih zahirija, poznatih po tome da su odbacivali i da nisu prihvatali mezhebe prije njih.

Bilo kako bilo, ne postoji kur’ansko-hadiski tekst, analogija ili preda­ja koji zabranjuju običnom svijetu da slijedi određeni akaidski, fikhski ili odgojni mezheb, sve dok je taj mezheb u islamu priznat i dok ne negira ono što u islamu ima karakter nepromjenljivog. Ne postoji ništa što bi zabranilo islamskim učenjacima da se onoliko koliko mogu okoriste bo­gatom baštinom mezheba, polazeći od načela važnosti uzimanja koristi od naučne i spoznajne ostavštine ranijih generacija muslimana.

Dvanaesto: Postizanje civilizacijskog prilagođavanja i pozitivnog optimizma sa izumrlim i aktuelnim islamskim mezhebima, prema re­zultatima ove studije zavisi od toga kako će biti prihvaćena skupina idej­nih, naučnih i programskih principa, ponašanja i prakse koja se mora naći kod svake osobe zainteresirane za saradnju i proučavanje akaidskih, fikhskih i odgojnih islamskih mezheba. Te idejno-programske principe moguće je sažeti u sljedećih deset principa: čvrsto ubjeđenje o zabrani prolijevanja krvi sljedbenika drugih mezheba, vrijeđanja njihove časti i uništavanja imetka; zbog toga što su svi oni muslimani, obuhvaćeni Poslanikovim, a.s., hadisom: "Zaista su vaša krv, imeci i čast jednako sveti kao ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem gradu". Potom dolazi princip zabrane proglašavanja nevjernicima (tekfira)imama me- zheba, njihovih imama među ashabima, tabiinima i tabitabiinima i svih sljedbenika islamskih mezheba.

Treći princip je zabrana nepriznavanja i sumnjičavosti u ispravnost vjerovanja imama mezheba. Četvrti princip se sastoji u izbjegavanje fa­voriziranja među mezhebima i imamima. Peti princip znači izbjegavanje smatranja sljedbenika mezheba griješnicima i novotarima. Šesti princip se ogleda u udaljavanju od svih oblika negacije sljedbenika mezheba. Sedmi princip ukazuje na obavezu traženja opravdanja za počinjene greške imama-mudžtehida. Osmi princip govori o udaljavanju od pa­sivnosti i ravnodušnosti prema idžtihadu imama mezheba. Deveti prin­cip potencira neminovnost obnove idžtihada mezheba. I deseti princip ukazuje na nužnost saradnje oko pitanja oko kojih postoji saglasnost ili se podrazumijevaju u islamu.

To je deset principa koje bi trebalo stalno imati na umu kao najvažni­je pomoćne metode u lijepom ophođenju prema islamskim mezhebima. Oni će nam pomoći da među sljedbenicima islamskih mezheba povra­timo prisnost i dobronamjernost, shodno Poslanikovim, a.s., riječima, zabilježenim u Buharijevom Sahihu:“Primjer vjernika u njihovoj me­đusobnoj ljubavi, samilosti i emotivnosti je jednak primjeru tijela; kada oboli samo jedan njegov organ, cijelo tijelo osjeća malaksalost i bol“.

Na kraju smatramo prikladnim završiti ovo poglavlje sa historij­skom rezolucijom Međunarodne akademije šerijatskog prava o pitanju islamskih mezheba, kao potvrdu da su svi principi i stavovi koje smo naveli zajednički i mi ih dijelimo sa većinom uleme. Rezolucija je naj­bolja potvrda tome, s obzirom da ju je donijela najznačajnija naučna akademija svjetskog renomea, koja okuplja najeminentnije islamske učenjake i mislioce.

Molimo Uzvišenog Allaha da se ljudi okoriste ovim tekstom, jer On zaista sve može.