O pokolju u Kulen Vakufu 1941. godine: A što kada partizani počine genocid?

Tko su bili ti Turci? Te 1941. godine prošlo je 63 godine otkako je Osmansko carstvo otišlo iz Bosne. Muslimani Ljutočke doline, etnički Bošnjaci, poznavali su samo jednog cara, austrijskog, za kojeg su i ratovali u 1. svjetskom ratu. Muškarci su ratovali u Drugoj bošnjačkoj regimenti, postrojbi najodlikovanijoj za hrabrost u cijeloj austro-ugarskoj vojsci.

Piše: Tarik Kulenović, Behar br. 122

Ne znam koliko je Muslimana pobijeno. Niko to ne zna.
Niko nije nikada sačinio listu, niko nije samostalno ili s drugima
prikupio takve informacije, niko ne preuveličava niti umanjuje,
sasvim jednostavno, ljudi šute. (Živojin Gavrilović, 1991.)

 Zločin je zločin. I ne zastarijeva bez obzira tko ga je počinio. No, što sa zločinima koje su počinili dobri dečki? Kada naši kurvini sinovi bivaju prepoznati kao obični zločinci? Je li režim koji ih štiti i sam zločinački?

U slučaju koji obrađujemo ubojice su za svoja nedjela nagrađeni činovima, funkcijama, a kasnije i mirovinama, preživjele su žrtve šutjele i poslije rata, sretni što su preživjeli. Neki su robijali, valjda za kaznu što su ostali živi, neki su emigrirali iz države, neki su nastavili živjeti svoje živote, neki jednostavno nisu izdržali život poslije zločina koji su pretrpili. Naselja, vjerski objekti i groblja su uništeni u naletu divljačkog bijesa valjda da se protivnicima, kao po narodnoj kletvi, zatre sjeme. To nije bilo dovoljno. Nakon svih užasa, pokolja, izbjeglištva, uništenja kuća, cijelih naselja i grobalja, žrtvama je pravno ukradena zemlja, konfiscirana ili proglašena napuštenom, a onda dodijeljena na korištenje ubojicama i njihovim obiteljima.

Je li riječ o genocidu? Nema druge adekvatne riječi za učinjeno nedjelo. Namjera, izvršenje, temeljitost u izvršenju, sveobuhvatnost zločina… No, pravno je zločin genocida definiran tek poslije 2. svjetskog rata, a ubojice su se našle na pobjedničkoj strani. Pobjednici nisu željeli suditi svojim vojnicima, također pobjednicima, za klanje oko dvije i pol tisuće civila, pljačku i palež. Osim toga, zločin se dogodio na početku rata u kojem su ubijene desetine miliona ljudi. Još su ubijeni bili muslimani. Koga briga za nekoliko tisuća ubijenih muslimana?

No, što kad su zločinci partizani? Što kad se zločin koji su počinili jedino ispravno može okarakterizirati kao genocid? Upravo se to desilo 6-8. rujna 1941. godine u Kulen Vakufu u BiH kada su gerilci i narodne mase nošene pravednim gnjevom provalili u napušteni grad, temeljito ga opljačkali, uništili i spalili. Narodne sumase, mrtve pijane od rakije opljačkane iz mjesnih gostionica, teturale pokraj spaljenih kuća oboružane ukradenim predmetima, koje su često koristili i kao instrumente ubijanja. Parola ustanika: Ubi Turčina, štedi metak, u Kulenvakufskoj je tragediji ostvarena u punom opsegu.

Tko su bili ti Turci? Te 1941. godine prošlo je 63 godine otkako je Osmansko carstvo otišlo iz Bosne. Muslimani Ljutočke doline, etnički Bošnjaci, poznavali su samo jednog cara, austrijskog, za kojeg su i ratovali u 1. svjetskom ratu. Muškarci su ratovali u Drugoj bošnjačkoj regimenti, postrojbi najodlikovanijoj za hrabrost u cijeloj austro-ugarskoj vojsci. U užasnoj klanici fronte na Soči, baš su Bošnjaci Ljutočke doline 8. 6. 1917. osvojili vrh Monte Melletu u Alpama, ostvarivši time najsjajniju austrijsku pobjedu u 1. svjetskom ratu. Prema zapisima austrijskih časnika Bošnjake je odlikovala hrabrost, požrtvovnost i plemenitost. Izgleda kako je to bio samo razlog više za mržnju. Ona je eksplodirala u scenama kao sa Braudelovih slika pakla, potpuno u neskladu s ideologiziranom antifašističkom utopijom socijalističke Jugoslavije. U partizanima se strijeljalo za ukradenu jabuku[1], učili su nas u školi.

U Kulen Vakufu ne samo da su partizani krali jabuke, opljačkan je i spaljen cijeli grad. No zbog toga nitko nije strijeljan. Dapače, nakon rata, kada je bilo više vremena za sudske istrage, nitko nije uhapšen niti procesuiran zbog okrutnog ubojstva oko 2,3 tisuće civila. Kako je to bilo moguće? Usred Europe?

Na prvi pogled nemoguće. No, dogodilo se. I bilo je nevjerovatno okrutno. Imala je pravo majka kad je rekla svom 10-godišnjem sinu da zapiše što im se dogodilo. Inače, nitko im neće vjerovati kako se takav užas stvarno dogodio.

– Tko živi tamo? – pitao sam rođaka Vakufčanina, pokazujući preko brda, u pravcu Drvara, Livna i Duvna.

– Zli ljudi. – glasio je njegov odgovor. Bez osude vjere, nacije ili političke pripadnosti. Jednostavno zli ljudi.

Razni su ratni, ali i poslijeratni događaji doveli do začudnog razvitka situacije. Zločin 1941. godine bio je užasan. Zarobljeni su civili zaklani ili su na smrt zatučeni raznim hladnim oruđima, muškarci i žene, bez obzira na starosnu dob. Žene su silovane i klane poslije toga. Naročito morbidno, majke su silovane i klane pred djecom koju su nasilnici poslije takođe ubijali. Seksualnog nasilja nisu bile pošteđene ni djevojčice predpubertetske dobi, starosti 5 do 8 godina. Uz nasilje nad civilima, gerilci, kasniji partizani i četnici, temeljito su opljačkali i spalili. Da bi destrukcija bila potpuna, uništeno je i lokalno groblje, nadgrobni su spomenici razbijeni, mramorne su ploče što pokrivaju grobove izudarane teškim čekićima. Promatrač ne može ne pitati se kakva je to intenzivna mržnja gonila zlotvore koji su porazbijali mramorne nadgrobne ploče debele desetak centimetara? Je li i u tom slučaju rakija bila jedino pogonsko gorivo revolucionarnih narodnih masa? Jesu li to bile preteče sotonista koji danas izvrću križeve po grobljima?

Komunist, koji je gerilcima zamjerio užas koji su počinili, govoreći kako ih to čini istim kakve su ustaše, Marko Oreškovič Krndija, sekretar Komunističke Partije Jugoslavije za Liku, ubrzo nakon zločina u Kulen Vakufu ubijen je iz zasjede. Navodno su ga ubili četnici. Pjesma govori: Drug je Marko hrvatskog roda, al’ je majka srpskoga naroda. No, tu je majku ubio srpski metak. Možda ga je ispalio baš Srbin čiju je porodicu zaštitio? Dr. Mladen Stojanović, drugi ikonografski lik partizanske borbe, protestirao je u ustaničkom štabu u Drvaru zbog zločina nad Kulen Vakufom. I njega su, navodno, ubili četnici. Previše da bi bilo slučajno?

Gojko Polovina, komunista i partizanski zapovjednik, iako se osobno istakao u spašavanju i zaštiti preživjelih vakufskih civila, izjavio je da nikada neće reći imena odgovornih za zločin u Kulen Vakufu. Obećanje je i održao. Umro je, ali imena nije rekao.

Omerta, zakon šutnje specifičan za kriminalne organizacije poput sicilijanske i korzikanske Mafije, važio je i ovdje. Šutnja kao obilježje organiziranog zločinačkog poduhvata prati i počinitelje zločina u Kulen Vakufu.

 Kako je sve počelo?

Slavko Kvaternik je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. travnja 1941. godine u Zagrebu. Bio je to završni čin Travanjskog rata sila Osovine protiv Kraljevine Jugoslavije. Kratki je rat završio potpunim vojnim slomom i raspadom Kraljevine Jugoslavije. Osnovane su nove države Hrvatska i Srbija, a ostatak je pripao zemljama pobjednicama u tom ratu; Madžarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji i Njemačkoj. Kraljevina je Jugoslavija prsnula kao zrela lubenica pod napadom sila Osovine raspavši se na sastavne dijelove. Kad je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu[2] računalo se kako je ostvaren mir za duže razdoblje. No skupina oficira Kraljevske jugoslavenske vojske, inspirirana od strane britanske obavještajne službe i vođena generalom zrakoplovstva Dušanom Simovićem, izvela je 27.03.1941. vojni udar u kojim je smijenjena cjelokupna jugoslavenska politička vlast i odbačen Trojni pakt.

Nova je vlast bila kratkog vijeka. Već 6. travnja 1941. godine Jugoslaviju su napale države članice Trojnog pakta, osvojile je i podijelile među sobom.

Novoosnovana NDH predstavljala je ostvarenje pravaškog nacionalnog sna – Hrvatska od Sutle do Drine. No, ostvareni je san imao cijenu. Fašistička je Italija anektirala Istru i velike dijelove Dalmacije, nastavljajući politiku talijanizacije domaćeg stanovništva, Hrvata. Nova država NDH imala je oko trećine pravoslavnog stanovništva. Hrvati katolici su s muslimanskim Bošnjacima činili dvotrećinsku većinu stanovništva kao hrvatski državni narod.

Novoosnovana država Srbija obuhvaćala je teritorij Srbije prije Balkanskih ratova dok je Makedonija, koju je Srbija osvojila i okupirala u 1. balkanskom ratu 1912. godine, pripojena Bugarskoj. Iskustva okupacije Srbije 1915. godine doprinijela su brutalnosti njemačke vojske spram civilnog stanovništva. Tu se naročito izdvaja strijeljanje 5 000 učenika u Kragujevcu kao odmazde zbog ubojstava njemačkih vojnika u Srbiji.

Obje su države prihvatile i provodile tzv. rasnu politiku svojih zaštitnika, njemačkog Trećeg Reicha i fašističke Kraljevine Italije. Uz progone Židova i Roma, kao nižih rasa, na čemu je insistirala njemačka strana, Srbi i Hrvati postali su istovremeno i više i niže rase, ovisno u kojoj su okupacionoj zoni živjeli.

Fašistička je Italija protežirala srpsko stanovništvo u NDH. Strategijska zamisao pripajanja istočnog Jadrana Italiji u Hrvatima je vidjela prirodne neprijatelje, a u Srbima saveznike. Talijanska mržnja prema muslimanima iz kolonijalnog razdoblja, iskazana u brutalnim postupcima prema arapskom stanovništvu u Libiji, prenijeta je i na Bošnjake.

Nacistička je Njemačka, pak, u Hrvatima i Srbima vidjela saveznike, a ne neprijatelje. Strategijski, njemačka je politika bila da osvojenim područjima upravljaju lokalne populacije, a njemačke se postrojbe usmjeravaju na najvažnija ratišta. Na području Kraljevine Jugoslavije, Njemačkoj je bilo najvažnije neometano funkcioniranje pruge do Soluna. Oni su taj cilj i ostvarili. Iako je povremeno bila cilj partizanskih diverzija, pruga je funkcionirala tijekom cijelog rata, a njome se 1945.godine povlačila i Grupa armija E, pod zapovjedništvom feldmaršala A. Von Loehra. Tko se i zašto ubija po brdima u unutrašnjosti, daleko od pruge, Nijemcima nije bilo toliko važno.

No, postojao je neprijatelj oko čijeg su se uništenja svi slagali. Bili su to komunisti. Osnovana 1920. na Kongresu u Vukovaru, zabranjena iste godine prvo zakonom Obznanom kojom je zabranjena komunistička propaganda, potom i Zakonom o zaštiti države 1921. godine kojim je zabranjena svaka komunistička akivnost. KPJ je bila malobrojna, ilegalna stranka, koja je 2. svjetski rat dočekala s oko 5000 članova u cijeloj Jugoslaviji koja je tada brojala oko 17 miliona stanovnika. Današnjim rječnikom govoreći, KPJ je bila smatrana terorističkom organizacijom, a vlasti su se prema njoj tako i odnosile.

Komunisti su djelovali uglavnom prema radnicima koji su gravitirali prema industrijskim središtima i intelektualcima u velikim gradovima. Većinom su poticali sa sela, no u seoskim sredinama nisu imali jača uporišta. Tu su dominantni bili srpski nacionalisti koji su se okupljali u raznim udruženjima. Udruženja četnika bila su dobro umrežena i formirana gdje god je bilo Srba, naročito u Bosni i Hrvatskoj. Njima je bila namijenjena uloga prethodnice u skladu s tradicijom martologa naslijeđenom iz osmanskih vremena.

Martologe su Turci regrutirali iz vlaških[3] stočarskih plemena koje su naseljavali na svoje granice. Njihova pokretljivost, uvjetovana traženjem ispaše za stoku, dobro je poslužila za vojne potrebe, osmanske i druge. Martolozi su činili prvi val prodora koji je okrutnim nasiljem poticao domicilno stanovništvo na bjegstvo u sigurnije krajeve. Današnji gradišćanski (Austrija) i moluški (Italija) Hrvati potomci su izbjeglica iz Bosne i Hercegovine iz osmanskih vremena. Potomke izbjeglica možemo naći i na Dugom otoku, od hrvatske obale najudaljenijem naseljenom otoku, u okolici Samobora i u Istri. Nakon martologa uslijedile bi akindžije (laka konjica) koji su prodirali u neprijateljsku pozadinu, pljačkale i odvodile roblje. I za hrvatsku povijest tragična Krbavska bitka 1493. godine bila je tek pogranični sukob bosanskih akindžija na povlačenju sa pohoda u Štajerskoj i hrvatskih vitezova.

No, to je bila daleka prošlost. Turbulentna zbivanja na osmansko-austrijskoj granici od 15. do 18. stoljeća okončana su bošnjačkom pobjedom u bitci pod Banjalukom 1737. godine. Taj pokušaj Austrijskog carstva da osvoji Bosnu neslavno je propao, pa Austrija do 1878. godine više nije pokušavala ostvariti svoj naum. Kad je to ostvarila 1878. godine bilo je to s mandatom Berlinskog kongresa. Iako planirana kao šetnja do Sarajeva, okupacija se pretvorila u krvavu višemjesečnu kampanju, gdje je moralo biti angažirano oko 300 tisuća austrougarskih vojnika na nešto manje od milion stanovnika BiH. Malo je poznat podatak da je Austro-ugarski generalštab okupaciju Bosne izučavao kao jedan od velikih ratova 19. stoljeća. Još je manje poznat podatak da su Bošnjaci sami otjerali tursku upravu i proglasili neovisnost 5. srpnja 1878. godine. Kratkotrajna nezavisnost Bosne uništena je austrijskim osvajanjem. Iako kratkotrajna, nezavisnost je trajala kao i Pariška komuna, a mnogo duže od Seljačke bune Matije Gupca, bune Matije Ivanića na Hvaru ili Ilindenski ustanak u Makedoniji. Ipak, bosanska je neovisnost i borba protiv austrijske okupacije 1878. godine za trajanja SFRJ sustavno izbjegavana i omalovažavana.

Zločin

Kulen Vakuf je malo mjesto u sjeverozapadnoj Bosni, smješteno na zavoju rijeke Une u njenom gornjem toku. Tragovi života ukazuju na ilirsko pleme Japoda koji su živjeli uz rijeku Unu. U 12. stoljeću na brdu Ostrovica iznad mjesta grade Frankopani istoimenu tvrđavu. Nju 1521. zauzimaju Turci. Mjesto ispod tvrđave nazivaju Džisri Kebir, što na turskom jeziku znači Dugi most. Kao mjesto Lika spominje ga još Evlija Ćelebija u svomPutopisu. Nakon propasti osmanske opsade Beča 1683. godine dolazi do austrijskog protuudara u kojem austrijska vojska osvaja Madžarsku, Slavoniju, Liku i Dalmaciju. Muslimansko stanovništvo Like, (Lovinac, Udbina[4], Gospić, Korenica i druga mjesta) migrira na novu osmansko-austrijsku granicu koja uglavnom slijedi tok rijeke Une. Oni naseljavaju Ljutočku dolinu obnavljajući stare i gradeći nove utvrde na novoj granici. Granica je svoju stabilnost potvrdila trajanjem od preko tri stotine godina, a i danas je državna granica između BiH i Hrvatske.

Iako prostorno mala; Ljutočka je dolina, znana i kao Epska krajina, zavičaj legendarnih bošnjačkih epskih heroja Tala Oraščanina, Muje Hrnjice i Kulin kapetana. Na njima se nije zaustavio niz ratnika i četovođa. Najodlikovanija postrojba austro-ugarske vojske u 1. svjetskom ratu, Bosnien Herzegovinen Infanterie Regiment 2, BeHa Cvaj ili Druga bošnjačka imala je mobilizacijsko područje upravo u Ljutočkoj dolini.

No, 1941. godine Kulen Vakuf je bio tek mala provincijska kasaba s oko 2 100 stanovnika, većinom Bošnjaka, 125 Srba i nekoliko Hrvata. Grad je teško stradao u požaru 1903. godine kada je u potpunosti izgorio. U tom požaru i paljevini 1941. godine uništene su sve građevine, tako da nekadašnju arhitekturu Kulen Vakufa možemo vidjeti samo na starim grafikama i fotografijama. Ostala je sačuvana samo urbanistička organizacija mjesta. Popis stanovništva iz 1931. godine govori nam kako je u cijeloj Ljutočkoj dolini živjelo nešto preko 5 tisuća stanovnika, uglavnom muslimana, nešto katolika i pravoslavaca. Politički, većina je stanovništva glasala za Spahu, a komunisti i njihovi simpatizeri su idejno djelovali prema mladima.

Raspad Kraljevine Jugoslavije i uspostava NDH u Ljutočkoj je dolini dočekana suzdržano. Glavni su pobjednici Jugoslavenske kraljevske vojske bili Nijemci, njemački vojnici i Vakufljani su govorili: Doš’o Švabo, bit’ će reda i rada, sjećajući se razdoblja vladavine Austro-Ugarske. No, u pitanju su bili neki drugi Nijemci. Ljutočka dolina i Kulen Vakuf potpali su u talijansku okupacionu zonu. Talijani su došli i prošli kroz Kulen Vakuf. Crni, malehni, više nalik na čergu nego vojsku. Uspostava nove države dočekana je pozitivno u Hrvatskoj i Bosni. Prethodna država, Kraljevina Jugoslavija, tokom 23 godine svog postojanja nije ostvarila očekivanja svojih tvoraca. Iako je trebala biti zajednica ravnopravnih naroda, Srbi su je u praksi doživljavali kao ratni plijen, srpska teritorijalna osvajanja u 1. svjetskom ratu. Samo ujedinjenje proteklo je burno, o čemu svjedoči oružani sukob 5. prosinca 1918. godine, u Zagrebu, poznat kao Prosinačke žrtve. Grga Angjelinović, tadašnji šef zagrebačke policije, kasnije je izjavio: Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.

Kako je počelo, tako se i nastavilo. Preteče četnika, komite, ohrabreni prisustvom srpske vojske, i poslije rata su ubijali civile, te pljačkali i palili njihovu imovinu. Već 1918. godine, nakon agrarne reforme kojom je legalizirana krađa bošnjačke zemlje, Srbi su došli u Kulen Vakuf s namjerom da kolju Turke. U tome su ih spriječili upravo Srbi Kulen Vakufa braneći svoje komšije. Iako su Kulen Vakuf i Ljutočka dolina uspjeli sačuvati međuvjerski mir i dobrosusjedski život, drugi dijelovi Bosne nisu bili takve sreće. Komite su i godinama poslije rata napadali, pljačkali, ubijali ipalili bošnjačka naselja i sve stanovnike u njima[5]. Srpski pogromi Bošnjaka uzeli su maha u godinama poslije 1. svjetskog rata. Upravo je zaštita Bošnjaka od srpskih pogroma bila jedan od razloga osnivanja Jugoslavenske Muslimanske Organizacije (JMO) 1919. godine, središnje bošnjačke političke stranke u Kraljevini Jugoslaviji. Nažalost, zločini su se i dalje događali.

Najokrutniji zločin dogodio se u Šahovićima 1924. godine na Sandžaku, u dijelu koji je crnogorska vojska okupirala 1912. godine. Povod zločinu bilo je ubojstvo Boška Boškovića, crnogorskog oficira, lokalnog funkcionera srpske vlasti. Godinama kasnije doznalo se da su Boškovića ubili komite Radoš i Drago Bulatović, po nalogu rođaka Dimitrija Bulatovića. Boškovićevo je ubojstvo bilo čin krvne osvete za njegovo sudjelovanje i okrutno ponašanje u srpskom gušenju crnogorske pobune u Rovcima. Pobuna je ugušena u krvi, a istrebljeno je skoro cijelo pleme Bulatovića.

Bošković je ubijen 7. 11. 1924. Na Boškovićevoj je sahrani, dva dana kasnije, sve frcalo od vatrenih govora u kojima su za ubojstvo okrivljavani Bošnjaci i zazivana osveta nad Turcima. Mještanima Šahovića je nakon ubojstva naređeno da predaju oružje što su oni, ne sluteći ništa, i učinili. Odmah poslije sahrane to je oružje podijeljeno pravoslavnim Crnogorcima koji su na sprovod došli već dobro naoružani. Raspomamljena je masa od oko 2 000 Crnogoraca sa sahrane navalila na Šahoviće da se sveti Turcima. U toj osveti ubijeno je između 600 i 700 nedužnih ljudi. Ubojice su predvodili časnici nekadašnje crnogorske vojske, oružje su im dali državni službenici koji su ga trebali čuvati, u pomoć su im upućene policijske i vojne postrojbe. Osim ljudi oba spola i svih dobnih skupina ubijanih na izrazito okrutne načine, uništavane su kuće i groblja koji su svjedočili o prošlosti Šahovića. Zločin se nije zaustavio na tome. Nakon pokolja ljudi, uništenja mjesta, vjerskih objekata i grobalja, Šahovićima je promijenjeno i ime u Tomaševo.

Srpski[6] pokolj Bošnjaka u Šahovićima 1924. predstavlja obrazac djelovanja srpskog fašizma kakav možemo vidjeti u ranijim i kasnijm srpskim masakrima, pa i u onom u Kulen Vakufu, kao da su pripremani i izvođeni prema istom priručniku.

Do 1941. godine Kulen Vakuf je mirno živio životom provincijskog mjesta. Raspadom Kraljevine Jugoslavije, došli su i novi vladari. Službenici nekadašnje države promijenili su oznake i nastavili sa službom. U mjesto je došla domobranska satnija (oko 120 ljudi) pod zapovjedništvom satnika Blagomira Vebera.

Miroslav Matijević, došljak koji je pred rat otvorio gostionu na Vakufskom buku (vodopadu), izvan mjesta, pristupio je ustašama, te je, s činom logornika, okupljao oko sebe istomišljenike[7].

U Kulen Vakufu su bili aktivni i komunisti, kao i članovi i simpatizeri SKOJ-a. Pobornika lijeve i desne ideologije bilo je stotinjak na preko 6 tisuća stanovnika Ljutočke doline i Kulen Vakufa. Sljedbenici obe ekstremističke ideologije činili su oko 1% stanovništva koje je većinom podržavalo JMO ili središnje parlamentarne stranke drugih nacionalnosti, no pretežno je bilo zaokupljeno svakodnevnim životnim problemima. No, kovitlac događaja u ljeto 1941. usmjerio je budućnost u neželjenom pravcu.

Ustaše su počele provoditi svoje ekstremističke namjere na cijelom teritoriju novoproglašene NDH. Ubojstva Srba počela su u lipnju, po istočnoj Hercegovini i središnjoj Hrvatskoj. Dok su ustaše proganjale srpske i židovske civile, kao i protivnike režima svih nacionalnosti u njemačkoj okupacionoj zoni, u susjednoj, talijanskoj okupacionoj zoni, četnici su proganjali i ubijali hrvatske i bošnjačke civile. Opće krvoproliće zahvatilo je novostvorenu državu. Hrvati i Bošnjaci su s radošću dočekali raspad Kraljevine Jugoslavije. Termin tamnica naroda za Kraljevinu Jugoslaviju nije bio samo politička fraza. Politički brak austrougarskih Slavena i Kraljevine Srbije neslavno je propao nakon 23 godine i nikome nije bilo pretjerano žao zbog toga. Parlamentarne stranke Kraljevine Jugoslavije iz Hrvatske i Bosne, HSS i JMO prihvatile su novu vlast. Kakva je bila njezina suština pokazati će se kroz rat.

Po talijanskoj su okupacionoj zoni stvari malo drukčije tekle. Nakon prolaska talijanske okupacione vojske, po mjestima skoro da i nije bilo predstavnika vlasti. U Bosanskoj krajini i Lici ustaše su u lipnju 1941. počele zatvarati prvo viđenije, a potom i sve muškarce srpske nacionalnosti koje su mogli uhapsiti. Neke su internirali u Kulen Vakufu, u zgradi mjesne škole. Zatočenike su ubijali i bacali u jarak pored pravoslavnog zvonika na brežuljku iznad mjesta. Kako je stratište bilo na ulazu u mjesto, pored puta ustaše su internirce počeli voditi i ubijati u jami pored sela Borićevac, udaljenog oko 8 km od Kulen Vakufa.

U međuvremenu je izbio ustanak protiv ustaške i okupacijskih vlasti. On je bio dvojak. Komunistički, pretežno urban, otpočeo je 22. lipnja 1941. godine. Simbolički u znak podrške Sovjetskom Savezu kojeg su sile Osovine istog dana napale. U stvarnosti, rat je otvorio Pandorinu kutiju međuetničkih sukoba. Dominantna su snaga ustanka bili četnici, srpska poluvojna organizacija, sa svojim paravojnim postrojbama. Četnički pokret bio je srpska varijanta ekstremnih nacionalističkih pokreta kakve nalazimo u gotovo svim današnjim nacijama kroz njihovu povijest. Poznat po okrutnosti prema nesrpskim civilima, krađama, pljački i okrutnom ubijanju, četnički je pokret u Bosanskoj krajini u sebi ujedinio nekadašnje komite i hajduke. Vlasti Kraljevine Jugoslavije podržavale su Četnički pokret, omogućile njegovu registraciju i pomagale osnivanje lokalnih ogranaka. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, pokret otpora poznat kao Kraljevska vojska u Otadžbini pod zapovjedništvom pukovnika Draže Mihajlovića pokreće otpor okupacijskoj vlasti.

Komunisti su dolaskom rata jednu ilegalu zamjenili drugom. Dvije različite skupine, srpski nacionalisti i komunisti, kasniji četnici i partizani, imali su nekoliko zajedničkih ciljeva. Uspješan osovinski napad na Kraljevinu Jugoslaviju, i okupacija, pokrenuli su srpske nacionaliste, rojaliste koji su Jugoslaviju smatrali svojom, srpskom državom, te su se borili za njenu ponovnu uspostavu. Osovinski napad na SSSR bio je drugi razlog suradnje komunista i srpskih nacionalista. Jugoslavenski su komunisti njemački napad na SSSR doživjeli kao napad na sebe i odmah su se svrstali na stranu prve zemlje socijalizma. Nisu znali da je sovjetska obrana kolabirala pred njemačkim napadom, te da se Staljin, iako etnički Gruzijac, okrenuo prošlosti i zazivao duh heroja ruskog velikodržavlja ne bi li se odbranio od naizgled nezaustavljivog njemačkog prodora.

Treći i najrealniji razlog pobuni svih ugroženih bio je otpor ustaškom nasilju i provođenju tzv. rasnih zakona. Najugroženiji su bili Židovi[8], čiji su progon vodili Nijemci. Broj Židova, nosilaca prvoboračkog ordena Spomenica 1941., nesrazmjerno je velik u odnosu na njihov udio u stanovništvu Kraljevine Jugoslavije. Broj partizana 1941. godine bio je nesrazmjerno mali, oko 20 tisuća na kraju godine. Broj srpskih nacionalista četnika bio je mnogo veći.

U tom je metežu Kulen Vakuf početkom ljeta živio prividnim mirom. Prvi su glasnici zla ratnog vremena bili bihaćki Židovi, koje su ustaše internirale u zgradi škole u Kulen Vakufu. Nakon njih su uslijedili Srbi, prvo muškarci, a potom žene i djeca koji su internirani u školu. Mještani Kulen Vakufa nosili su im hranu, a ubrzo su počeli i sa samoorganiziranjem, stvarajući obrambene snage za zaštitu civila.

Ustaški je dužnosnik Matijević pokušao angažirati mještane u ustaškim postrojbama sa svrhom progona Srba i komunista, no oni su to odbili. Na sastanku u jednoj gostionici skoro je došlo do fizičkog obračuna mještana i Matijevića koji ih je htio angažirati. Mještani su odbili progoniti svoje sumještane druge vjere, a Matijević se nije usudio dalje navaljivati. Nije htio napadati ni simpatizere komunista. Djeca uglednih mještana bila su među simpatizerima SKOJ-a i KPJ. Svjesni mogućih opasnosti, mještani su ih štitili, spremni i na oružani sukob u slučaju pokušaja njihovog hapšenja.

Oružana se pobuna prvo razbuktala u Lici, prelazeći i u Bosnu. Noću se sve češće čula pucnjava oko Kulen Vakufa, sa ličke strane. Iako je Osmanbeg Kulenović, kao predstavnik JMO čiji je predsjednik bio njegov brat Džaferbeg, pristupio prvoj vladi NDH i bio njen potpredsjednik, on na tom mjestu nije dugo ostao. Nepuna dva mjeseca kasnije podnio je ostavku, zbog ustaških zločina nad srpskim, židovskim i romskim civilima. Njegov brat, Džaferbeg Kulenović, prihvatio je dužnost potpredsjednika vlade NDH u studenom 1941. godine[9].

Srpske su pripreme za ustanak odmakle u ljetnim mjesecima 1941. Pobuna je u lipnju počela u istočnoj Hercegovini zbog ustaškog nasilja nad srpskim civilima. Istovremeno, srpski su pobunjenici na isti način ubijali i uništavali bošnjačka i hrvatska naselja. Dok su se ustaše na svoj način, ubijajući srpske civile, svetili za srpski teror nad Hrvatima u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, četnici su, buneći se protiv hrvatske vlasti, ubijali hrvatske i bošnjačke civile, sveteći se Turcima za poraz na Kosovu 1389. godine. U oba slučaja, stradali su civili[10].
Katolička su sela okruživala naselja u Ljutočkoj dolini i Kulen Vakuf. Ta su naselja na bosanskoj i ličkoj strani Une – Vrtoče, Krnjeuša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bili napadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941. U napadima naselja su spaljena do temelja, te je svaki Hrvat kojeg su pobunjenici uspjeli naći bio masakriran, bez obzira na spol i dob. Napadi su pokazali da su srpske oružane snage sposobne za napade i masovna ubojstva civila jednako kao i ustaše. U tim napadima, kao i u napadu na vojno pojačanje upućeno u Kulen Vakuf, pobunjenici su stekli samopoouzdanje i došli do određene količine naoružanja.

Samoorganizirana obrambena milicija u Kulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana. Njeni su pripadnici posjedovali nešto lovačkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, od kojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskog rata. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružje završio je neuspjehom. Delegacija upućena s tom misijom vratila se praznih ruku.

Mještani Kulen Vakufa surađivali su s domobranskom satnijom satnika Vebera držeći straže oko mjesta. Zajedno su izveli poduhvat oslobađanja srpskih civila iz internacije u mjesnoj školi. Veberovi su domobrani, zajedno s mjesnom samozaštitom, formirali kordon od škole, preko mosta prema Gečetu koji je smatran pobunjeničkim teritorijem te su kroz njega proveli žene i djecu oslobođene iz internacije u Kulenvakufskoj školi[11]. Sporadični napadi po okolini mjesta tijekom srpnja i kolovoza prerasli su u rujnu u otvoreni napad na Kulen Vakuf. Napad su kombinirano izvele gerilske postrojbe iz Bosne i Hrvatske. Iz pravca Drvara djelovao je 2. drvarski gerilski odred Sloboda, dok su iz Like djelovale ustaničke postrojbe predvođene Gojkom Polovinom i Đokom Jovanićem.Postrojbe iz Like napale su sela Klišević, Ćukove i Orašac. Kako u memoarima navodi Gojko Polovina, znali su da stanovnici tih muslimanskih sela nisu ustaše i pozivali su ih na predaju govoreći da im neće ništa. Mještani su odgovarali da se nikada nikome nisu predali pa neće ni njima. To je dovelo do oružanog sukoba. Polovina navodi kako je otpor bio tako žestok da su morali paliti kuće iz kojih je pružan. No, branitelji su se premještali u nezapaljene kuće i nastavljali s otporom.

Za to vrijeme, mještani su se povlačili prema Kulen Vakufu. Priliv izbjeglica u Kulen Vakuf naglo je povećao populaciju. Uz oko 2 000 stanovnika Kulen Vakufa, u gradu su bile i izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije uništenih ličkih naselja (Boričevac ). To je broj ljudi u Kulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća, Uz takav priliv civila, procjenjujući da nije moguće izvesti uspješnu odbranu Kulen Vakufa, satnik Veber donosi odluku o evakuaciji prema Bihaću. U tu svrhu formira zbijeg na čijem se čelu nalaze naoružani domobrani i mještani, a za njima je slijedilo stanovništvo po naseljima. Iza domobrana išli su stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili posebnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone. Iako se i danas među Srbima njeguje fama o Kulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanom ustaškom gnijezdu zauzetom tek poslije teških borbi, činjenice govore protiv njih. Kao organizirana formacija ustaše u Kulen Vakufu nisu djelovali. Matijevićevi pokušaji angažiranja mjesnog stanovništva završili su neuspjehom. Muslimani su štitili svoje pravoslavne susjede, kao i članove svojih obitelji ljevičarskih uvjerenja.

Kad su gerilci ušli u grad 6. rujna, on je bio prazan. Nitko nije pružao otpor, dapače u njemu uopće nije bilo stanovnika[12]. Ostala su tri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji su uzeli komad crvenog platna i objesili na minaret gradske džamije želeći s crvenom zastavom dočekati ustanike. No, prvi su gerilci došli u Kulen Vakuf s jasnom namjerom da kolju Turke. Tri mladića ljevičara za njih su bili Turci koje treba likvidirati. Samo je dolazak ličkih partizana i njihova prijetnja oružjem spriječila ubojstvo tih mladića[13].
Gerilci su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Glavnina gerilskih snaga krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni, desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, djeca, a putem su se punila i ranjenicima. Na Ćovki gerilci su iskopali jarak na šumskom putu tako onemogućavajući prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice, naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz ustanički obruč i preko Ripča doći do Bihaća[14]. Drugi je dio zbjega zastao na Prkosima, a nada je probuđena glasinom da tu trebaju čekati kamione koji su po njih poslati iz Bihaća da ih odvedu u sigurnost. No, umjesto prijevoza došli su gerilci koji su ponovno zatvorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag u Kulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku[15], a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje su im lički gerilci pokušali pružiti bar nekakvu zaštitu s polovičnim uspjehom[16].
Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa gerilci vezane sproveli u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.[17] Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić. Obojica su kasnije prešli u četničke postrojbe, u kojima su i poginuli.

Iživljavanje nad Kulen Vakufom trajalo je desetak dana da bi se gerilci nakon toga povukli u planine. Tijekom cijelog rata u Kulen Vakuf se nije vratio život. Tek poslije rata stanovnici su počeli dolaziti natrag i raditi na obnovi. Gradska džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1980. godine, punih 39 godina nakon zločina. Nažalost, nije bila dugog vijeka. Već 1992. ponovo je uništena, ovaj put minirana, kamenje srušene bogomolje odnešeno je iz Kulen Vakufa, a na njenom mjestu je napravljeno parkiralište[18].

Posljedice

Dvije knjige o Bošnjacima u 2. svjetskom ratu, 13 SS divizija i muslimansko autonomaštvo E. Redžića i Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945. N. Kisić Kolanović, različitih provenijencija autora, pisanih s vremenskim razmakom od preko 20 godina, između ostalog, zaključuju istu stvar: Muslimani (Bošnjaci) su oklijevali s priključivanjem NOB-u i masovnije su se počeli priključivati tek u drugom dijelu rata. Sjećam se priča o rođacima ilegalcima, partizanima, komunistima… Jesu li oni oklijevali? O čemu je riječ? Dvoje autora koje razdvajaju ideološki nazori, desetljeća između izdavanja djela i jedan rat zaključuju isto o Bošnjacima. Zašto?

Povjerljivom direktivom Predsjedništva SUBNOR-a BiH iz 1983. godine zatraženo je od općinskih odbora da osiguraju odgovore na tri pitanja:

• Koliko je žrtava fašističkog terora ubijeno u svakoj općini?
• Koje su nacionalnosti bile žrtve?
• Jesu li mjesta ubojstava označena spomen obilježjima?

Prikupljanje podataka dovršeno je 1986. godine. Od ukupno identificiranih 1014 mjesta masovnih pogubljenja, oko jedne trećine bilo je označeno spomen obilježjima. U mnogim slučajevima bilo je teško, pa i nemoguće odrediti nacionalnost žrtve, no bio je očigledan trend da mjesta na kojima su ubijeni civili muslimanske nacionalnosti imaju najmanje obilježja. U područjima Bosanske Krajine, Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svako mjesto ostalo neoznačeno. Izvještaj SUBNOR-a zaključio je kako ljudi šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti i 40 godina po okončanju rata. Još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kaže da smo u prvim danima rata izgubili desetine hiljada Muslimana.[19] Istina je došla u obliku rata. U prvim mjesecima rata 1992. godine u Bosni ubijeno je, zatvoreno i protjerano iz svojih domova desetine tisuća civila. Opet su žrtve pretežno bili bošnjački civili. Bio je to nastavak prošlog rata, ovaj put bez partizana. Srpski je nacionalizam otvoreno pokazao svoje pretenzije na dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu. Svi koji su bili smetnja ostvarenju tog nauma trebali su biti uklonjeni. Ponavlja se 1941., govorili su stariji.

O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilo u SFRJ[20]. Osnovni je razlog što su počinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata pristupili partizanima, te ostvarili činove i funkcije. Javno iznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali.
Više je razloga za to.

Ubojice su se, nakon uništenja Kulen Vakufa priključili četničkoj Dinarskoj diviziji, raspopa i četničkog vojvode Momčila Đujića. On je svoju postrojbu podveo pod zapovjedništvo fašističke Kraljevine Italije gdje je ostao do njene kapitulacije 1943. godine

Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvu hrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je to groteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovi potomci slave okupljanje fašista kao Dan antifašističke borbe. Tko je tu lud?

Ustanak naroda Like i Korduna današnji je naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se 1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika i šezdesetak komunista. Kao početak ustanka slavi se napad ustanika na vlak i pogubljenje nenaoružanih hodočasnika katolika u njemu[21]. U normalnim bi se zemljama sudionici takvog obilježavanja uhapsili i kaznili zbog poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju. No, je li današnja Hrvatska, iako članica NATO pakta i Europske Unije, normalna zemlja?

Naime, nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine Đujićevi su se, kao i drugi lički i dalmatinski četnici, pridružili narastajućoj antifašističkoj vojsci, većinom postrojbama 6. ličke divizije partizanske vojske. Kao njeni pripadnici sudjelovali su u vjerovatno osobno najdramatičnijoj ratnoj epizodi partizanskog vođe Josipa Broza Tita – Desantu na Drvar 1944.godine.

Poduhvat spašavanja partizanskog vođe uspješno je ostvaren, Ličani su dobili i spomen pjesmu: Šesta lička spasila Maršala, a Tito je, kao pravi poglavica, od Ličana dobio i djevojku, Jovanku Budisavljević, na dar[22]. Međusobni zavjet krvi srpskih Ličana i Tita potvrđen je i tijekom likvidacije zarobljenih vojnika NDH i drugih pripadnika neprijateljskih formacija u tzv. bleiburškom kompleksu ili Križnom putu tijekom kojeg je, od predaje na Bleiburškom polju u Austriji 1945. godine do njegovog okončanja u Srbiji, poubijano više desetina tisuća zarobljenika. Procjene broja ubijenih kreću se od 60 do 80 tisuća ubijenih. Uz dvije stvarne sramote za Hrvatsku i Jugoslaviju, ubijanja zatvorenika u logoru Jasenovac, te ubijanja vojnika i civila zarobljenih na Bleiburgu, rođena su i dva mita, jasenovački i bleiburški. Usprkos službenim podacima o oko 82 tisuće ljudi ubijenih u Jasenovcu, u srpskom nacionalističkom mitu broj je ubijenih narastao na 800 tisuća Srba, a zahvaljujući Miloradu Dodiku, predsjedniku srpskog bantustana u Bosni, taj broj i dalje raste. Njegova posljednja izjava u vezi Jasenovca glasi kako je tamo ubijeno 900 hiljada Srba. U hrvatskom nacionalnom mitu, nešto skromnijem, na Bleiburškom je polju u Austriji ubijeno do 200 tisuća Hrvata.

Brojku od oko 82 tisuće identificiranih žrtava ubojstava u Jasenovcu jugoslavenske su vlasti i srpski nacionalisti višestruko napuhivali. Razlozi su bili prozaični. Jugoslavenske su vlasti, prijavljujući višestruko uvećan broj žrtava, željele dobiti veću ratnu odštetu od Njemačke. Istovremeno, kod Hrvata se željelo stvoriti kompleks krivice. Srpski je nacionalizam spremno sudjelovao u tome pretvarajući sve žrtve posthumno u Srbe, također želeći tako prikriti stvarne žrtve srpskih nacionalističkih divljanja tijekom rata[23].
Hrvatski nacionalistički mit mnogo manje napuhuje brojku ubijenih, no želi ostvariti koncentraciju žrtava na samom Bleiburškom polju gdje broj ubijenih raste i do 200 tisuća. Činjenica je da je tijekom križnog putaubijen veliki broj nenaoružanih ljudi, no oni nisu ubijani na samom Bleiburškom polju u Austriji, nego kad su prešli jugoslavensku granicu, od granice do Srbije. Masovne grobnice, od kojih je najpoznatije stratište Kočevski rog i danas se pronalaze duž križnog puta, a kosturi govore o jednom mnogo krvavijem razdobljusocijalizma s ljudskim licem kojeg je propagirala Titova Jugoslavija. Masovne grobnice, poput one u rudniku pored Maribora (prve sondaže govore o oko 5 tisuća ubijenih) i grobnica ubijenih ranjenika i bolesnika iz zagrebačkih bolnica na Kustošiji, nijeme govore o tom razdoblju[24].

Što se ustvari desilo? Nije upitno da su Srbi sačinjavali većinu pripadnika NOV i PO Jugoslavije. Činili su i većinu stanovništva Kraljevine Jugoslavije, no srpska politička vlast bila je nevoljena kod većine nesrpskog stanovništva. Raspadom Kraljevine Jugoslavije brojni su Srbi postali državljani drugih država, poglavito novonastale NDH. Odnos vladajućih struktura prema nehrvatskim manjinama, kao i prema svim protivnicima režima opravdavao je pobunu. No, to je bila samo jedna strana priče.

Službena verzija tijekom trajanja SFRJ glasila je kako je narod, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije, podigao ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika. Svi navedeni elementi stoje. No, jesu li navedeni svi elementi?

Komunistička je partija Jugoslavije 1941. godine bila već 20 godina u ilegali. Imala je oko 5 000 članova, a sa članovima SKOJ-a i simpatizerima možemo okvirno govoriti o oko 20 000 ideoloških ljevičara u Kraljevini Jugoslaviji. S druge strane, četnički je pokret bio dobro organizirana, legalna organizacija s više stotina lokalnih podružnica. Od osnivanja 1903. godine ta organizacija ima samo jednu svrhu – širenja granica Srbije. Četnička je pobuna protiv novouspostavljene države počela netom nakon uspostave, 12/13 travnja 1941. u Gračacu. Prvi su cilj pobunjenika bile ustaške postrojbe u Lici, da bi se napadi potom proširili na sve Hrvate u području. Bilo je etničko čišćenje mnogo prije definiranja pravnog pojma. Mile Pešut, nekadašnji četnički zapovjednik, u svojim sjećanjima govori kako je ustanak 1941. u Lici i Dalmaciji bio četnički, a partizani su kasnije sebi prisvojili sve zasluge.

Neposredno prije ustanka došlo je do sastanka 23. srpnja 1941. u Benkovcu. Sa srpske strane bili su prisutni: Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković i Ilija Zečević, a s druge strane predstavnici talijanskog prefekta u Zadru,.

Ustanak od 27. srpnja 1941. je po brojnim značajkama bio jednonacionalni, srpski. Cilj ustanka bio je borba protiv njemačke okupacije Jugoslavije, kao i borba protiv hrvatske države. Iz djelovanja, kao i kasnijih memoara četničkih vođa, vidljivo je da je borba bila usmjerena protiv svakog oblika hrvatske države. Cilj ustanika bio je stvoriti zasebne srpske autonomne oblasti odvojene od Hrvatske koje bi se priključile Kraljevini Italiji do njenog priključenja saveznicima, a potom obnovljenoj kraljevini Srbiji. To je dogovoreno 11. 8. 1941. sporazumom u Otriću.

Na sastanku su bili predstavnici raznih političkih skupina među hrvatskim Srbima. Srpsku delegaciju sačinjavali su poslanik Stevo Rađenović, major Boško Rašeta i poručnik Milan Lukić, a italijansku tri kapetana iz Štaba Šestog korpusa. Dogovoreno je međusobno nenapadanje i potpisan sporazum. Potpisnici su bili Đoko Jovanić, u ime Srpskog pokreta, i kapetani iz štaba Zadarskog korpusa Radovani i Marusi, u ime italijanske vlasti. (Dubajić,2006.:123.-126.)

O sporazumu Simo Dubajić piše: Nikad kao tada, ni pre, ni kasnije, Srbi Krajine nisu bili tako jedinstveni u pogledu izbora puteva za ostvarenje nacionalnog cilja golog opstanka i razgraničenja sa Hrvatima, baš radi tog golog opstanka. A to je značilo:

– Uz pomoć italijanske vojske proterati ustaše iz Krajine;
– Proširiti okupacionu zonu Italije na čitavu Krajinu, do linije Karlovac – Banja Luka, iz Dalmacije, a na Hercegovinu do Mostara, iz Crne Gore;
– Sačuvati glavninu srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije, dok ona ne prođe na stranu velikih saveznika. (Dubajić, 2006.:123.-126.)

Nejasno je zašto bi Talijani, kao okupatori i pokrovitelji ustaša, de facto kreatori NDH, odjednom podržavali protivnike NDH i ustaša? No, Talijani nisu bili zadovoljni novonastalom situacijom. Iako su pomagali ustaše u emigraciji, oni im nisu uzvratili očekivanja kad su došli na vlast. Rimskim je ugovorima Kraljevina Italija dobila Istru, Kvarner i velike dijelove Dalmacije. Taj je teritorij uglavnom kontrolirala i ranije, tako da su Rimski ugovori uglavnom bili potvrda postojećeg stanja. No, hrvatski je narod to shvatio kao prodaju teritorija, te se udaljio od Pavelića i ustaša.

Nakon povratka sa Otrića, Đoko Jovanić je u Drvaru podvrgnut oštroj kritici Marka Oreškovića, sekretara KPH za Liku. Gojko Polovina piše kako je od njega dobio zapovijed da uhapsi i strijelja Jovanića zbog izdaje. On je to odbio, a Jovanić je, nakon kritike, nastavio sa svojim aktivnostima. Niti mjesec dana nakon toga, Jovanić je zapovjednik osvojenog Kulen Vakufa, baš kad Srbi čine genocid nad Bošnjacima. Užas koji su napravili Jovanićevi gerilci izaziva revolt i osudu Marka Oreškovića. Mjesec dana kasnije i njega ubijaju četnici. Jovanić nastavlja s karijerom, preživljava rat i ostvaruje čin generala JNA.

 Zaključak:

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, možemo zaključiti kako je službeno tumačenje povijesti kakvo smo učili u školi tijekom trajanja SFRJ bilo nepotpuno i izrazito ideološki obojeno u svrhu glorificiranja vladajuće KPJ/SKJ. No, to je bio samo dio priče.
Ustanak u Lici i sjeverozapadnoj Bosni 1941. godine, čiji se početak obilježava 27. srpnja u Srbu u Hrvatskoj, bio je dominantno srpski, jednonacionalni. Kod većine sudionika ustanak je doživljavan kao primarno antihrvatski, odnosno ustanak protiv svakog oblika hrvatske države.

Komunisti su se priključili ustanku.[25] Primarno su prihvaćani kao Srbi, iako im komandiraju hrvatski sekretari. Kroz osobu Đoke Jovanića suglasili su se o nenapadanju Talijana, te borbi protiv njemačke okupacione vojske i hrvatske države. Jedna od posljedica bio je i pokolj civilnog stanovništva Kulen Vakufa.
Zbog osobnih interesa komunističkog vođe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesa očuvanja vlasti za vrijeme SFRJ, zločin u Kulen Vakufu nikada nije istražen niti su počinitelji kažnjeni. Po liniji zapovjedne odgovornosti, za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvojenja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici.

Bilo bi jednostavno da je, kao što su nas učile službene povijesti, došla skupina luđaka 1941. iz Italije, proglasila NDH u Zagrebu i počela klat’ Srbe. A onda je komunistička partija povela narod u antifašistički ustanak. Nažalost, događaji u Lici i Bosanskoj krajini 1941. godine predstavljaju rašomon odnosa i događaja prema kojem je i onaj Kurosawin priča za malu djecu. Totalni pičvajz, rekli bi mnogi. I bili bi u pravu.

Ustanak u Hrvatskoj i BiH od 27. srpnja 1941.godine bio je jednonacionalni, srpski. Komunisti su se priključili već postojećim gerilskim formacijama srpskih rojalista (četnika). Dominantni cilj ustanika bio je ostvarenje etnički homogene srpske države, a u tu svrhu je ubijano i protjerivano nesrpsko stanovništvo. Okupatorima i neprijateljima smatrani su Nijemci i Hrvati[26], dok je s Talijanima dogovoreno i potpisano međusobno nenapadanje, te namjera da se ustankom stvorene srpske pokrajine odvoje od NDH i priključe Kraljevini Italiji. Potvrda tih tendencija su sastanak u Benkovcu 24. srpnja i Otrički sporazum od 11. kolovoza 1941. U tom razdoblju gerilci su uništili više naselja s katoličkim stanovništvom u Bosni i Lici (Krnjeuša, župa Bosansko Grahovo, župa Martin Brod, Boričevac) koje su poubijali.

Potpisnik Otričkog sporazuma je i Đoko Jovanić pod čijim je zapovjedništvom bio Kulen Vakuf kada je nad njegovim bošnjačkim stanovništvom izvršen genocid 6-8. rujna 1941. Većinu ubojstava izvršili su pripadnici 2. bataljona drvarskog gerilskog odreda Sloboda. Većinu uništenja građevina učinili su lički partizani pod zapovjedništvom Gojka Polovine.

Kulen Vakuf je peto mjesto zaredom koje su srpski gerilci uništili na isti način i pobili njegovo stanovništvo. Naknadna objašnjenja komunističkih funkcionera o spontanom pravednom narodnom gnjevu i osveti koja se nije mogla spriječiti ne stoje. Mogli bi razumijeti da je riječ o izoliranom incidentu, no srpski se zločin u Kulen Vakufu od prethodnih razlikuje samo po opsegu uništenja koji je rastao iz zločina u zločin.

Svjesni smo da potomci ubojica neće promijeniti svoj stav zbog jednog teksta. Laž ličkih i bosanskih Srba, ideološki pothranjivana preko 70 godina je patologija koja se ne liječi preko noći. Kako stoji u depeši Drvarske brigade: Vaš izvještaj sa Kulen Vakufa ne zadovoljava. U izvještaju nastoji se prikriti pravo stanje stvari. Već, ne znamo ni po koji put, čujemo istu stvar: Bosanci okrivljuju Ličane, a Ličani Bosance, a u stvari radi se o pljački i nasilju koje su vršili i jedni i drugi. Još 1941. godine detektirani su odgovorni za zločin. No, na tome je i ostalo.

No, u Kulen Vakufu na najbrutalniji način u rujnu 1941. ubijeno oko 2,3 tisuće civila, a grad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunosti su uništeni. Uz Kulen Vakuf, riječ je o naseljima Klišević, Ćukovi, Duljci, Orašac, Klisa, Demirovića brdo, Lužine, Ostrovica i Havala. Kasniji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovina imaju zapovjednu odgovornost za učinjenu štetu, a preko njih i država za koju su ratovali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica Kulen Vakufa, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.

Učinjena materijalna šteta raste do milijardu eura današnje vrijednosti. SR Hrvatska i SR BiH priznale su zločince kao svoje vojnike, te su im do smrti isplaćivali plaće i mirovine. Dapače, dan okupljanja koljača, 27. srpnja 1941. godine bio je republički praznik u SR Hrvatskoj i SR BiH. Današnje države nastupaju kao pravni sljednici tih republika. Pravna sljednost uz prava podrazumijeva i odgovornost. Tako današnja Hrvatska, uz moralnu ima i materijalnu odgovornost koja podrazumijeva stotine milijuna eura odštete za uništenu civilnu imovinu.

 LITERATURA:

• Begić, Mujo (2013.): Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine. Institut za istraživanje genocida, Sarajevo.
• Bergolz, Max: Čudna šutnja – Zašto nema spomenika za muslimanske civilne žrtve rata ubijene u Bosni u Drugom svjetskom ratu? Povijesna istraživanja (8) 31, 109-141.
• Grupa autora: Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i hrvatske žrtve povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca. Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb.
• Kisić Kolanović, Nada (2009.): Muslimani i hrvatski nacionalizam. Školska knjiga: Zagreb.
• Mušeta, Abas: Kulen Vakuf – tragedija (neobjavljeno)
• Redžić, Enver (1987.): Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija. Svjetlost: Sarajevo.

 

1. Roman Derviš i smrt Mehmeda Meše Selimovića jedan je od najcijenjenijih literarnih djela iz razdoblja SFRJ. Iako mnogi ističu upravo to djelo kao vrhunac literature jugoslavenskog razdoblja, malo je poznat podatak da je roman potaknut stvarnim događajem. Naime, Selimovićev je brat bio kapetan partizanske Jugoslavenske armije. Nakon zauzeća Tuzle 1944. godine rekvirirao je krevet da bi mogao na njemu spavati. Zbog toga je uhapšen i streljan.
2. U ime Kraljevine Jugoslavije potpisnik je bio diplomat Ivo Andrić, kasnije poznat kao književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
3. Ovdje nije riječ o pejorativnom nazivu za pripadnike stočarskih plemena pravoslavne vjeroispovijesti, nego o Vlasima zasebnom etnikumu čije je pretežito zanimanje bilo stočarstvo.
4. Posada je utvrde Udbine uspješno odoljevala napadačima pod vodstvom popa Marka Mesića. Na kraju je postignut sporazum o predaji tvrđave, a zauzvrat je posada dobila slobodan prolaz sa stanovništvom do osmanskog teritorija. Nakon što su izašli iz tvrđave i uputili se prema Bosni, branitelji Udbine i stanovništvo, sačekani su u zasjedi i pobijeni. Pokolj je opravdan tvrdnjom da vira dana Turčinu ne vrijedi.
5. Rođak Hamač, koji je 1941. godine spasio moju nenu i oca sa Kliševića, sklanjajući ih od četničkog klanja, pukim je slučajem kao dječak preživio napad komita na njegovo naselje, potpuno uništenje i pokolj svih članova njegove obitelji.
6. Pokolj u Šahovićima izveli su etnički Crnogorci, no politički bjelaši, pristalice ujedinjenja sa Srbima u jednu državu. Bošković, čije je ubojstvo poslužilo kao povod za masakr u Šahovićima, bio je bjelaš, pobornik dinastije Karađorđević protiv crnogorske samostalnosti, dinastije Petrović i njenih sljedbenika, zelenaša.
7. Prema dostupnim podacima, bilo je do 50 upisanih ustaša, oko 30 muslimana i oko dvadeset katolika.
8. Prisiljeni smo osvrnuti se na novu srpsku mitomaniju, ovaj put o logoru Jadovno u Lici. Obzirom na velike kontroverze oko koncentracionog logora Jasenovac, Jadovno je idealna točka mitske konstrukcije Ni danas nije poznat broj ubijenih u Jadovnom i on se kreće od dva do preko 60 tisuća. Dvojica po imenu poznatih žrtava su djedovi Borisa Tadića (nekadašnjeg predsjednika Srbije) i Ive Goldštajna (sadašnjeg hrvatskog ambasadora u Francuskoj). Jadovno kraj Gospića nesumnjivo je bilo mjesto smaknuća. No, u logor su dovođeni i ubijani prvenstveno hrvatski židovi iz Zagreba i Karlovca. Logor se nalazio u talijanskoj okupacionoj zoni, a djelovao je kad su Talijani već zabranili ustašama djelatnost u svojoj zoni. U logoru je, navodno, u tri mjeseca poubijano preko 60 tisuća ličkih Srba. U to je vrijeme Lika imala oko 40 tisuća stanovnika, Hrvata i Srba. Postavlja se pitanje kako su ustaše, kojima su Talijani zabranili djelatnost i hapšenje Srba u Lici uspjeli u tri mjeseca naći, dovesti u Jadovno i ubiti 60 tisuća ličkih Srba, iako je u cijeloj Lici bilo 20 – 30 tisuća Srba oba spola, a muškarci su, u strahu od mogućeg ustaškog hapšenja, spavali izvan domova. Je li riječ o nekakvim ustaškim supermanima? Možemo prihvatiti brojku od 60 tisuća kao točnu. No, onda je opravdano pitati zašto jasenovačka uprava nije zaposlila koljače iz Jadovnog? U Jasenovcu za 4 godine ubiju 80 tisuća ljudi, a u Jadovnom za 3 mjeseca 60 tisuća ljudi. Ivo Goldštajn, hrvatski povjesničar, kaže kako je NDH jedva kontrolirala područje do zagrebačkih mitnica. Kako je onda logistički održavala logor udaljen stotinama kilometara?
   Za ovakav i sličan crnohumorni diskurs priča oko logora Jadovno pruža obilje materijala. No, kao što kaže Dobrica Ćosić, Srbi lažu. Srpski nacionalisti stvarajući mit oko koncentracionog logora Jadovno, vrijeđaju obitelji stvarnih žrtava i umanjuju stvarnu žrtvu nedužnog stanovništva.
9. Srpski nacionalisti navode i danas kako je jedan od temeljnih razloga za masakr nad kulenvakufskim civilima bio upravo Džaferbeg ustaša, kao potpredsjednik ustaške vlade, a rodom iz sela Rajinovaca u blizini Kulen Vakufa. No činjenice govore kako u vrijeme masakra niti jedan od braće Kulenovića iz Rajinovaca nije bio u ustaškoj vlasti. Jedan je brat ostavku podnio upravo zbog ustaških progona nehrvata, dva mjeseca PRIJE masakra u Kulen Vakufu, a drugi je stupio na dužnost dva mjeseca POSLIJE masakra. Imamo razloge sumnjati jesu li počinitelji zločina uopće znali za političku aktivnost braće Kulenović. Smatramo kako je riječ o naknadnom opravdanju počinitelja i njihovih pokrovitelja za okrutni zločin koji su počinili.
   Ne ulazeći u moralnost prosudbe, politički je bilo racionalno pristupiti novoj vlasti. Ne trebamo smetnuti s uma da je JMO bila parlamentarna politička stranka i da je upravo parlamentarna monarhija Kraljevina Jugoslavija inicirala podjelu Bosne 1939. operacionaliziranu sporazumom Cvetković – Maček. Nerazjašnjena smrt prvog predsjednika JMO dr. Mehmeda Spahe u Beogradu, pred sklapanje srpsko-hrvatskog sporazuma na račun Bosne budi opravdane sumnje u trovanje, a Džaferbeg Kulenović, kao njegov nasljednik imao je opravdane razloge sumnjati u sve srpske ponude i namjere. Spahina iznenadna i do danas nerazjašnjena smrt u Beogradu 1939. godine, kao i Radićevo ubojstvo u skupštini Jugoslavije i Beogradu 1928. godine (Radić nažalost nije poslušao vlastiti savjet Hrvatima da ne srljaju u Beograd kao guske u maglu.) bili su samo neki od razloga koji su opravdavali sumnju u iskrenost srpskih izjava. NDH u kojoj je bila obuhvaćena cijela Bosna za Bošnjake je predstavljala mnogo bolje rješenje od podjeljene Bosne koju je forsirala Kraljevina Jugoslavija. Kulenoviću i vodstvu JMO možemo zamjeriti naivnost očekivanja od vlasti NDH. Ustaše su od njih u početku doživljavani kao skupina nesposobnih lakrdijaša, a glavni razlog pristupanja NDH bila je, uz poštovanje cjelovitosti Bosne, njemačka oružana sila čiju su sposobnost i efikasnost Bošnjaci uvažavali.
   Nažalost, zloćudnost ideologije ustaških vlasti brzo se iskazala u praksi. Rasni zakoni, progoni i uništenje svih koji nisu odgovarali novim vlastima pokazali su da se ne radi o parlamentarnoj republici, nego o totalitarnom režimu koji je u praksi slijedio svoje osnivače i zaštitnike, fašističku Italiju i nacističku Njemačku.
10. Takav obrazac podsjeća na način kako je započinjan sukob u posljednjem ratu u Hrvatskoj 1991.-1995. Nerazjašnjeno noćno ispaljivanje raketa Ambrust koji su počinili Gojko Šušak i Vice Vukojević, ubojstvo Josipa Reihl Kira mirotvorca pred sukob u Slavoniji, priča kako su pripadnici SIS-a, grupa Tihomira Oreškovića, naizmjence ubijali srpske i hrvatske civile u Lici, htijući na taj način povečati međunacionalne tenzije i izazvati sukob, dio su aktivnosti pripisanih hrvatskoj strani.
11. Da su ovaj poduhvat izveli komunisti ili srpski ilegalci druge provenijencije, o njemu bi se snimio barem jedan partizanski igrani film, napisalo barem nekoliko pripovjetki, a djeca bi u školi o njemu učila kao o slavnom trenutku veličanstvene antifašističke borbe naših naroda i narodnosti. Ovako, poduhvat koji su zajednički organizirali domobrani i lokalno muslimansko stanovništvo namjerno je gurnut u zaborav. Tu je bila riječ o ljudskoj moralnosti, poštenju i hrabrosti za koju nije bilo mjesta u poslijeratnom ideologiziranom tumačenju povijesti.
12. Teško je razumijeti kako je to teško naoružano ustaško gnijezdo pružalo otpor ustanicima, ako u njemu uopće nije bilo ljudi. Protiv koga su se gerilci borili? Protiv zgrada? Duhova?
13. Mladići su sprovedeni u Donji Lapac gdje su se nalazili pod zaštitom Gojka Polovine kao političkog komesara partizanskog odreda. No, to nije bilo dovoljno. Četnici u Donjem Lapcu su ih otkrili i krenuli ih likvidirati. Polovinina brza intervencija spriječila je novi pokušaj ubojstva, no otada je pred njihovom sobom morala biti naoružana straža.
14. Bihaćke su vlasti po dolasku zbjega popisali sve pridošlice. Na spisku je bilo oko 3 100 ljudi. Oko tri tisuće ljudi gerilci su vratili u Kulen Vakuf. Od toga je poubijano 2,3-2,5 tisuća ljudi. Bihaćki je spisak preživjelih 1945. godine preuzela OZNa (Odjeljenje Zaštite Naroda – politička policija KPJ) i od tada je nestao.
15. Žena iz obližnjeg pravoslavnog zaseoka kasnije je izjavila kako su krici ubijanih bili užasni i od njih nije mogla pobjeći iako je zatvorila prozore i uši pokrila jastukom.
16. Svjedok Abas Mušeta navodi kako su komunistički ustanici uspjeli spriječiti starca koji je došao da se osveti Turcima, no nisu uspjeli spriječiti odvođenja žena radi silovanja koje su svake noći činili četnici.
17. Preživio je jedan Ljutočanin koji je uspio pobjeći sa mjesta pokolja.
18. Džamija Sultan Ahmeda obnovljena je i po treći put otvorena 2010. godine. Identična metodologija uništenja primjenjena je prilikom rušenja džamije Ferhadije u Banjaluci 1993. Ostaci džamije su odneseni na gradski deponij, a na njenom je mjestu napravljeno parkiralište. Fetiš Srba na rušenje džamija i pravljenje parkirališta na njihovom mjestu može biti zanimljiv za neki kolegij kolektivne patologije, no riječ je o nastavku prakse srpskog nacionalizma koja se manifestira u uništenju svega što ne mogu podvesti pod «srpsko». Primjerice, iako je Osmansko carstvo vladalo Srbijom 441 godinu danas prolazeći kroz Srbiju to teško da možete primjetiti. Naime, Srbi su u svom svetosavskom fašizmu uništavali sve što je moglo ukazati da je u Srbiji živio netko drugi osim pravoslavnih Srba.
19. Bergholz, 2011:11.
20. Prema usmenoj predaji, nakon što je Đoko Jovanić optužen za djelovanje protiv Tita i zajedno s Jovankom Broz udaljen od njega, Hajro Kulenović (pukovnik), predratni komunista, partizan i tadašnji predsjednik kadrovske službe grada Zagreba dobio je ponudu odozgo da se otvori slučaj Kulen Vakufa. No, na toj je ponudi cijeli slučaj i ostao.
21. Tijekom trajanja SR Hrvatske 27. srpnja je bio obilježavan kao državni praznik. Hrvatskim je novcem financirana proslava dana kad su se okupili Srbi u Hrvatskoj da ubijaju Hrvate.
22. S boljim uvidom u te događaje, snimanje filmova o indijanskom poglavici Winetou upravo u divljini Like dobija još jednu dimenziju.
23. Primjer za to nalazim u vlastitoj obitelji. U Jasenovcu su tijekom rata internirana i ubijena tri Kulenovića zbog antifašističke djelatnosti. No, na nekakvim čudnim spiskovima, koje danas po internetu emitiraju srpske nacionalističke organizacije, taj se broj penje na 39 Kulenovića ubijenih u Jasenovcu. Postavlja se legitimno pitanje: Ako je troje ubijeno u Jasenovcu, otkuda ostalih 36? Prema spisku, ti ubijeni imaju dvije zajedničke karakteristike. Rođeni su u Kulen Vakufu i ubijeni 1941. Istih 36 nalazi se na spisku ubijenih u vakufskoj tragediji koji je sastavio Abas Mušeta i čija vjerodostojnost nije upitna. Ljudi su zaklani u Kulen Vakufu 1941. pod optužbom da su ustaše, a onda su njihova imena stavljena na spisak žrtava ustaša u Jasenovcu.
24. Neoznačene grobnice i kosture ubijenih iz zagrebačkih bolnica 1945. godine i danas se pronalaze, maltene u središtu Zagreba. Tako su nedavno otkrivene grobnice na zagrebačkoj Kustošiji kao i na Dubravkinom putu
25. Četnički zapovjednik Mile Pešut piše: Kako je vidljivo komunisti u Hrvatskoj nisu digli ustanak niti su imali svojih posebnih aktivnosti u njemu. Sve ono što su uspjeli bilo je prevarom i infiltracijom u već orga­nizirane četničke jedinice da bi ih uništili iznutra i preuzeli njihovo zapovijedanje. U svrhu prikazivanja ovih bitaka kao neke vrste oružanog ustanka, oni su ukrali zasluge za ranije spomenute dobro organizirane četničke akcije u Donjem Lapcu i Gračacu i onu od 27. srpnja 1941. Ni jedna postrojba u ustanku Srba nije bila vođena od komunistima, niti od Srba niti Hrvata. Među pobunjenicima nije bio niti jedan Hrvat. Jasno je da su oni samo sebi pripisali zasluge od četnika. Prema tome njihovo prisvajanje ustanka u Hrvatskoj je povijesna laž.
26. Hrvatima su smatrani svi pripadnici tadašnjeg hrvatskog državnog naroda (katolici i muslimani), današnji Hrvati i Bošnjaci.

behar.hr