O kako mi malo zahvaljujemo!
Dok sam prilazila klupi da sačekam autobus obradova me poznato lice starca. U posljednje vrijeme sam ga često viđala u džamiji. Nazvah mu selam I sjedoh pored njega, a on, kako to uglavnom starina radi, odmah započe razgovor. Naviknuta na tu vrstu pitanja uljudno mu ispričah ko sam, šta sam, čija sam, odakle sam…. Na kraju se povezasmo time što smo otkrili da je moja dajđinica rodom iz njegovog sela. Pored nas se zaigraše dvije slatke djevojčice, a moj sagovornik im se obrati:
-Moje curice slušajte majku. Dobro je slušajte! Ja je nisam im’o. Ne znam šta je majčina ljubav, ali znam šta je bez majke rasti.
One su ga čudno gledale. Nije im bilo jasno jer baš kao što neko kaza: ”Majčinska ljubav je kao vazduh. Toliko se podrazumijeva, da je čak ni ne primjećujete, sve dok je ne izgubite.”
-Otac mi je umro kad sam im’o samo dva mjeseca,-nastavi dedo da meni priča. Majka me kažu pokupila I vratila se svojima, ali je ubrzo umrla, prije moje prve godine. Dedo i nana bili stari da se o meni brinu pa sam onda obilazio familiju. E Bože to je bila prava patnja. Oni su bili svi moji, ali ja njihov nisam bio.
Nisam znala šta da kažem. Da li uopće imaju riječi utjehe za čovjeka koji je već u poznim godinama, a priča o tome kao da se skoro desilo. Nije nam tek tako Allah rekao ‘I siroće ne ucvili’.
-Potuc’o sam ti se ja tako kod njih do desete godine I onda me smjestili u dom. Ali, Allah daje nafaku I brine o svakom stvorenju pa ja izučih zanat, zaposli se, oženi. Hvala Bogu na svemu.
Ja sam pred sobom vidjela ogoljenu dušu jednog starca. I baš kad sam pomislila da je to sav čemer njegove duše, da bih promijenila temu upitah ga ima li on unučadi I odmah se ujedoh za jezik, jer je njegov uzdah nagovijestio da otvaram novu ranu.
-Imali smo jednog sina. Dobar mi je bio. Poslušan, dobro učio I fakultet pred kraj sami dogur’o kad se ovo zarati. Ode da brani Bosnu I pogide. Odmah s početka rata. Šta ćeš? Allah mi ga dao, On mi ga I uzeo.
Teško mi oko srca. U tako malo vremena neka težina mi se navali na pleća. Čovjek im’o potrebu I isprićao mi. Nadala sam se da mu je malo lakše, barem za danas. Ja ću mu dovu uputiti I pouku uzeti. Zahvaliti Milostivom na majci, ocu, sestrama, evladu…..o kako mi malo zahvaljujemo!!
“Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!” (Duha 9-11)
Za Akos.ba piše: Zilha Ramić
