O Kaknju, Rudniku i rudničkoj nesreći
U bosanskoj utrobi krije se blago koje hljebom od sedam kora hrani ovdašnji narod. Više od stotinu godina rudarstvo je jedno od osnovnih zanimanja ovog kraja. Općina Kakanj razvijala se uporedo sa razvojem Rudnika – sve u ovom gradu nastalo je u Rudniku i u početku je bilo u funkciji rudarske proizvodnje a kasnije rudara i stanovnika Kaknja.
Među prvim rudarima je veoma malo autohtonog stanovništva koje je na novu vrstu posla gledalo s nepovjerenjem. Izdati djedove i ostaviti seosko poljoprivredno imanje a zaposliti se u državnoj firmi značilo je prekinuti višestoljetnu tradiciju. Samo su rijetki silom prilika posezali za novim poslom te odlazili u Rudnik. Kasniji napredak nadvladao je okorjela radikalna shvatanja pa se i okolno stanovništvo počelo zapošljavati u Rudniku.
Rudnik je otvoren 1900. godine ali su pripremni radovi počeli dosta ranije. Uvjeti za rad u jamama bili su dosta teški. Ugalj se dopremao u drvenim tačkama (kolicima), put je bio neravan što je rudare naročito umaralo, a dim i gasovi djelovali se loše po zdravlje rudara, od kojih su mnogi često povraćali. Sjećanje rudara Franje Karlovića na ove teške uslove rada se sačuvano je u knjizi “Rudnik Kakanj 1902-2002“. U početku je otpremanje uglja obavljano samo snagom rudarskih pleća, poslije se uvodi konjska vuča a tek kasnije koristi se žičara. Zanimljiv običaj iz austrougarskog perioda jeste rudnička sirena, koja se više od pedeset godina svakodnevno oglašavala pet puta na dan i bila znak tačnog vremena za okolno stanovništvo.
U knjizi „Rudnik 1902-2002“ koja je nastala po ideji Harisa Neimarlije navodi se da su rudničke zarade uoči Prvog svjetskog rata bile mizerne, jedva su se za njih mogle nabaviti osnovne namirnice. Nije bilo neuobičajeno da u Rudniku rade i djeca, a njihove nadnice nisu mogle pokriti ni dnevni obrok.
U Prvi svjetski rat Kakanj je ušao osiromašen, politički obespravljen, pun rudarske bijede i nesreća – upravo takav Kakanj bio je u interesu stranog kapitala. “Stara jama“ bila je jedini poslijeratni kapacitet, što je rezutiralo nestašicom uglja. Žičara je puštena u rad 1939. godine što je značajno olakšalo rudničku proizvodnju.
21.4. 1934. godine eksplozija se desila u Staroj jami a njen epicentar bio je u reviru Popi. U nesreći je smrtno stradalo 127 rudara, a u trenutku nesreće u jami je bilo 168 ljudi. Istragom je za krivca proglašena viša sila. Prema spisku poginulih kako piše u gore navedenoj knjizi prosječna starost poginulih bila je 26 godina. Iza mrtvih je ostalo 231 dijete i 110 udovica. Vlast je sačinila određenu socijalnu klasifikaciju poginulih koja je pokazala zabrinjavajuće socijalno stanje radničke klase između dva svjetska rata.
Za svakog poginulog kralj je dodijelio 800 dinara, a raspodjela je izvršena prema kvalifikacionoj strukturi, odnosno visini plate. Svaka porodica dobila je i po 50 dinara od kraljevske bosanske uprave. Teški uvjeti za rad u toku austrougarske vladavine potakli su radnike na proteste.
Organizirali su proslavu prvog maja 1911. i u julu iste godine petodnevni štrajk kojim je traženo povećanje plata. Generalni štrajk pokrenut je 1919. godine 3. maja, međutim 5. maja radnici su se vratili na posao uslijed straha od gubitka posla. Oštre mjere režima nisu uspjele zaustaviti napredovanje radničkog poktreta u BiH pa ni u Kaknju. Tek 1920. dolazi do aktivijih pregovora o poboljšanju radničkog statusa. Iznenađujuće je da je tokom njih postignut dogovor o povećanju plata od 50 do 80 procenta. Tako je naprimjer Dervo Šahinbegović rođen 1888. u Bijelim Vodama, radnik četvrte kategorije, do 1920. imao nadnicu od 11 kruna, a nadnica mu je već za august povećana na 24 krune. U štrajku 21. decembra 1920. godine sudjelovalo je oko sedam hiljada rudara Kreke, Zenice, Kaknja i Breze. Do žestokih sukoba došlo je u Tuzli gdje je u legendarnoj Husinskoj buni poginulo sedam rudara.
Život i rad rudara oduvijek su bili teški, pogotovo u ratnim godinama, kad su rudari posebno bili izloženi gladi, bolesti i smrti. Doktor Marko Bašić, zdravstveni nadzornik, sačinio je izvještaj o zdravstvenom stanju rudara, koji se iznosi u gore navedenoj knjizi. Pored toga on izvještava i o uvjetima stanovanja, brojnoti porodica, ishrani, odijevanju te troškovima. Kulturno- prosvjetni život bio je na veoma niskom nivou. Najveći broj rudara uspio je preživjeti rat i sačuvati porodice i Rudnik, a nakon rata u Rudniku je zaposlen veliki broj novih radnika. Rudarski život od nastanka ovog zanimanja vezan je za nesreće. Ulazak u rudarsko okno simbolizirao je odlazak s ovozemljskog prostora u jedan drugi svijet. Tamo ljudi postaju jedno. Rudari uvijek dijele i tugu i radost. Podijelili su mnogo tuge, jedna od takvih zavila je Kakanj u crni plašt 7. juna 1965. godine. Kako piše Hamdo Mimić u knjizi posvećenoj rudniku 1902. – 2002. toga dana u jami Orasi desila se eksplozija metana. Poginulo je 128 rudara. Ovaj gubitak potresao je cijelu Jugoslaviju. Zbog kakanjske tragedije zvanično je proglašeno vanredno stanje u zemlji. Cijela Jugoslavija se digla da pomogne Kaknju.
Iza poginulih rudara jame Orasi ostalo je 419-tero djece, 92 udovice, 113 roditelja. Ostao je uplakan i ranjen jedan grad. Dan poslije tagedije održana je sjednica Radničkog savjeta Rudnika i tom prilikom donesena je Odluka o osnivanju Fonda za pomoć porodicama poginulih rudara “7. juni 1965. godine“. Fond je imao zadatak da vodi brigu o porodicama i školovanju djece poginulih rudara. Sakupljeno je toliko novčanih priloga da su oročavanjem bili dovoljni da sva djeca završe visoke škole. Novac je usmjeren na školovanje djece, ali je služio i za stalne i povremene pomoći, adaptacije i kupovinu stanova, finansije i druge djelatnosti u sistemu socijalne zaštite. Analize o toku i razultatima školovanja djece poginulih rudara pokazele su da su djeca poginulih rudara – štićenici fonda – pokazali bolje rezultate u školovanju od djece sa oba roditelja. Međutim većina djece posebno ženske, pod uticajem tradicionalne okoline, tradicije željela je da što prije završi neki zanat ili srednju školu, da se zaposli i osnuje porodicu. Tako je proces osposbljavanja većine djece trajao do završetka srednje škole. Brojni štićenici fonda su međutim završili i više škole i fakultete.
Ramiz Zaimović je živi svjedok rudničke katastrofe. Tog nesretnog dana bio je u jami Orasi sa svojim kolegama. Taj dan u jami je bio i Ramizov drug Seid Šahinbegović (moj djed). Igrom slučaja bio je to za Ramiza i r. Seida prvi radni dan u jami, do tad su radili na površinskom sloju rudnika. Ramiz je uz pomoć iskusnijeg rudara, uspio izaći na šaht Stupe iz jame te tako izbjeći nesreću. Ramiz i danas sa sjetom u očima priča o detaljima tragedije. Rudari su se zbili u jamske hodnike i dekama pokušavali začepiti otvore kako metan ne bi dospio do njih. Rijetki poznavaoci jamskih hodnika poput izvjesnog Hamde uspjeli su doći do šahtova te spasiti živote rudara. Ramiz i Seid su poslije nesreće nastavili raditi u jami. Pored rudarskog posla, bavili su se i poljoprivredom. Valjalo je Ramizu prehraniti desetero djece, a rudarske plate nikad nisu bile naročito visoke, tek toliko da se preživi. Seid sa svojom suprugom Sabihom hranio je šestočlanu porodicu, Sabiha je tkala ćilime, sofrabošće i peškire te tako doprinosila skromnim porodičnim prihodima. Ramiz o vremenu što je prošlo opet govori pozitivno, danas živi u Bijelim Vodama kod Kaknja.Vedra čehra, pozitivni životni stavovi i rudarsko kopanje izgradili su ovog čovjeka u zadovoljnog i sretnog starca. Rado se sjeća rahmetli Seida i momačkih dana, rudarski posao učinio ih je jačim. Valjda je to tako sa rudarima, halal para od ljudi napravi junake.
Knjiga “Znak sjećanja“ objavljena je 2005. godine i u njoj su navedeni detalji nesreće u jami Orasi. Ispisane su uspomene olovnih suza, navedena su imena poginulih i preživjelih rudara. Poneka živa silueta kakanjskog komorata koji je preživio nesreću prije 50 godina prođe ovim gradom, noseći svoju priču koja je pohranjena među koricama navedene knjige.
Sve njihove priče slične su kao i Ramizova. U svakoj priči govori se da je puklo“ tamo gdje se mijesi hljeb bez sredine, sa sedam kora. Svaki rudar je jedna knjiga a sve su te knjige u njihovim porodicama na adresama kaknjskim, svuda gdje je rudar kročio. Na spisku preživjelih rudra u navedenoj knjizi nalazi se i Ramizovo ime gdje piše:
Ramiz Mahmuta Zaimović rođen 15. 11. 1937. godine u Bijelim Vodama. Vozač. U trenutku eksplozije nalazio se na radilištu 23. Izašao na Stare kleme.
Na kraju knjige“Znak sjećanja“ piše: svjetsko rudarstvo je neizbježno ispisano brojnim tragedijama, sve nesreće su najtragičnije po ljude – rudare. Oni su i najčešće žrtve. Zato u rudarskom životu i radu pod zemljom posebno mora biti prisutna misao o tome da: „ Nije opasan požar ili metan ili ugljena prašina, nego je opasan čovjek koji dolazi u kontakt s njima“.
Za Akos.ba piše: Naida Šahinbegović
