Nova godina, isti problemi – naš bosanski jezik

U cijelom manjem bh. entitetu Republika Srpska postoje samo dvije škole u kojima je bošnjačkoj djeci dozvoljeno da izučavaju nacionalnu grupu predmeta – u Srebrenici i u Kozarcu

U svim ostalim školama djeci je to onemogućeno. I tako je godinama.

I to je samo jedan od mnogih vidova diskriminacije kojom su pogođeni Bošnjaci u ovom entitetu.

O zaposlenju u opštinskim strukturama da ne govorimo, o verbalnim i fizičkim napadima na povratnike također, o činjenici da je samo Sefer-begova džamija u Banjaluci napadnuta već 50 puta od trenutka kada je obnovljena, a da počinioci nikada nisu pronađeni – nećemo ni o tome, ovaj put. Mada bih baš voljela znati da li su napadači na ovu džamiju neka nevidljiva bića, jer jedino tako je moguće razumjeti činjenicu da neko 50 puta napadne objekat i 50 puta ne bude uhvaćen.

Bošnjački političari, koje ovaj narod debelo plaća da štiti njihove interese, ili ne reaguju, ili su im reakcije poput puževih – kasne mjesecima, godinama. Izuzetak su bošnjački predstavnici u RS-u čiji glas se ne žalost ne čuje dovoljno jako.

Dvije godine se roditelji djece iz Vrbanjaca i Konjević-polja bore za osnovna prava svoje djece, pravo na nacionalnu grupu predmetu u kojoj je i bosanski jezik. Bezuspješno. Četiri mjeseca su proveli u šatorima ispred OHR-a. I to je bilo uzalud.

Tu je sad i odluka ministra prosvjete RS-a da će predmet Bosanski jezik preinačiti u jezik bošnjačkog jezika. Da nije tragična, ova odluka bila bi smješna. Zapravo cijela situacija oko srpskog, hrvatskog i bosanskog liči na vic.

Kada sam prije nekoliko godina kolegi novinaru iz Sirije (tada je u Siriji još vladao mir) kazala da mi u Bosni pričamo tri jezika, odnosno jedan jezik kojeg različito imenujemo, ništa mu nije bilo jasno. Zašto su potrebna tri naziva, ako je u pitanju isti jezik?

Ali moj prijatelj iz Sirije nije nikada bio u Bosni, pa ne može pojmiti sve nelogičnosti kojima obiluje ova zemlja. Mi smo na apsurde svikli. I na besmislene, ali zlobne provokacije SANU-a, koje poručuju kako ne postoji bosanski jezik, te da je “ u srpskom jeziku jedino moguće jezik Bošnjaka, koji je varijanta srpskog jezika, zvati ‘bošnjačkim jezikom”.

Stara je to priča o svojatanju Bosne i bosanskog jezika, i svega bosanskog, stara je to priča o “Srbima koji su prihvatili muslimansku vjeru” . Problem je što se s tom pričom ne posustaje.

Šta logika znači vlastima u RS-u?
Kako bi moj prijatelj iz Sirije sada mogao shvatiti da se u zemlji koja se zove Bosna može izučavati srpski i hrvatski, ali ne može bosanski jezik. Nikako. Jer nema logike.
Ali šta logika znači vlastima u RS-u?

Šta im uopšte znači činjenica da se u Bosni oduvijek govorio bosanski, ili činjenica da je Uskufija napisao rječnik bosanskog jezika dvije stotine godina prije nego što je Karadžić napisao rječnik srpskog, ili na kraju činjenica da Bošnjaci trebaju biti ti koji će odrediti kako se zove njihov jezik, a ne neko drugi?

Trebamo li mi sada ubjeđivati nekog da postoji bosanski jezik, da postoje Bošnjaci, ako je višestoljetna historija o tome već kazala svoj sud.

Nažalost, Bošnjaci u manjem entitetu su upravo u toj poziciji. Raspravljaju o problemu, koji uopšte ne bi trebao biti problem. I u svemu tome su sami. Potpuno ostavljeni na milost i nemilost vlastima RS-a, čije šamare osjećaju svakodnevno.

Ta vlast bi konačno morala razumjeti da ove malobrojne Bošnjake ništa više s njihovih ognjišta neće otjerati. To je njihov dom, njihova zemlja i oni žele tu da žive. Preživjeli su rat, preživjeće i mir.

Bošnjački političari bi, pak, trebali shvatiti da Bosna može opstati samo ako na svojim ognjištima opstanu ti hrabri ljudi, koji su se uprkos svim nedaćama vratili na svoje, i koji se uprkos svemu bore, ne za sebe, već za Bosnu – jednu i jedinu.

Amela Jordamović
BIR.ba