Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Nezir Halilović: Poboljšati menadžerske kompetencije studenata na islamskim fakultetima

Nezir Halilović: Poboljšati menadžerske kompetencije studenata na islamskim fakultetima

– kaže dr. Nezir Halilović, šef Odjela za vjeronauku u Upravi za obrazovanje i nauku, s kojim smo razgovarali o sve većem broju vjeroučitelja bez posla kao i načinu pisanja udžbenika PREPOROD: Evidentan je sve veći broj profesora islamske vjeronauke koji ne mogu doći do posla. Primjera radi u sarajevskim tehničkim školama na jedno radno mjesto se prijavljuje oko sedam profesora vjeronauke, a u gimnazijama dvadeset. S druge strane povećava se broj profesora/nastavnika vjeronauke, s ugovorom na određeno vrijeme, koji gube radno mjesto uslijed sve većeg tehnološkog viška vjeroučitelja iz drugih škola. Također, sve je manji broj djece u školama, ali i općenito u našem društvu. Zašto školujemo isti kadar i to na svim islamskim fakultetima ? Da li će Uprava dati bilo kakvu preporuku Rijasetu i islamskim fakultetima u vezi s ovim problemom?

HALILOVIĆ: U svom pitanju ukazali ste na nekoliko akutnih i općepoznatih problema s kojim se decenijama susreće obrazovni sistem u cjelini. Kao prvo, naveli ste primjer za Sarajevo, a opće je poznato da svi teže ka velikim gradovima, tako da je u Sarajevu to slučaj koji odgovara za sve nastavničke pozive. Štaviše, uvjeren sam da je u slučaju vjeronauke ponajbolja situacija u odnosu na broj prijavljenih kandidata u ostalim nastavničkim profesijama. Slične situacije imate i u regionalnim velikim centrima Zagrebu, Beogradu, Podgorici, itd. U suštini, ova situacija gdje se više ljudi prijavljuje na konkurse je potpuno uobičajena situacija za obrazovni sistem u cjelini i samo u kriznim situacijama ili u slučaju velikih reformi postoji velika potražnja za obrazovnim kadrom. Primjera radi, nakon agresije na BiH, zbog poznate činjenice da je većinu nastavničnih kadrova u BIH sačinjavao nastavni kadar iz susjednih republika bivše SFRJ, postojala je velika potražnja za nastavničkim kadrom, čim je nedostajući kadar popunjen, ušlo se u uobičajene tokove u obrazovanju gdje je veliki broj kandidata za posao nastavnika redovna pojava. Sličnu situaciju su imale i vjerske zajednice sa vraćanjem vjeronauke u procese redovnog školstva, kada je odjednom trebalo jako mnogo stručnog kadra. Nakon što je taj kadar popunjen, ušlo se u uobičajene tokove koji važe za sve nastavničke profesije, pa i za vjeroučitelje, a vidite da se nijedan od nastavničkih fakulteta ne zatvara. Osim navedenih slučajeva, postoje i suprotni slučajevi, kada dosta kadrova postaje tehnološki višak, a to smo vidjeli sa ukidanjem izučavanja ruskog jezika u osnovnim i srednjim školama u FBiH (u RS-u se i dalje izučava), kao i sa ukidanjem predmeta Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita. I u jednom i u drugom slučaju, ukidanjem predmeta došlo je masovnog viška kadrova, ali je svima njima ponuđena prekvalifikacija ili neko drugo rješenje u okviru konkretnih mjera nadležnih uprava.

Dalje, moram istaći da kod nas konstantno postoji velika fluktuacija kadrova. Primjera radi, rezultati analize certificiranih vjeroučitelja su pokazali da je do 2024. godine u redovnu starosnu penziju trebalo otići svega 17 vjeroučitelja, međutim, od 2014. godine do sada 69 certificiranih vjeroučitelja više se ne bave tim pozivom. Razloga za to je mnogo, a najčešće je pronalazak drugog posla, sklapanje braka, odlazak u penziju, smrt itd. Zbog svojih moralnih kvaliteta koje izgrađuju islamski fakulteti kod naših diplomanta, svi privrednici iz privatnog sektora, kao i direktori iz javnog sektora, kada se uvjere u te kvalitete na sve načine pokušavaju zadržati te kadrove kod sebe.

Što se tiče problema nataliteta o tome se govori još od rata pa sve do danas. Činjenica je da stanje nije dobro i da može biti mnogo bolje, ali je isto činjenica da svaki pojedinac, kao i svaka nadležna služba za to pitanje mora preuzeti svoj dio odgovornosti, i to je problem koji je moguće riješiti, ali samo uz pretpostavku općeg uključivanja svih faktora. Naravno, to pitanje najviše pogađa obrazovanje.

U pogledu dijela pitanja o školovanju “tolikog” broja kadrova, kako rekoste, treba biti jako oprezan. Pazite dobro, prije rata u BiH su egzistirala 4 univerziteta i to u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli i Mostaru, na ta četiri univerziteta u državi ste imali svega jedan Islamski teološki fakultet u Sarajevu. Po podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, danas u BiH, imamo 45 visokoškolskih ustanova (10 javnih i 35 privatnih), a od ukupno 119 fakulteta i akademija u FBiH, svega 3 su islamska. Usprkos tome, vodite računa da smo i dalje na začelju Evropske unije u pogledu broja osoba sa visokom školskom spremom. Po podacima iz Agencije za 2007. godini svega 6,5 % radnosposobnog stanovništva u BiH je imalo završenu visoku školsku spremu (fakultet, magistrat ili doktorat)!!! U takvoj situaciji govoriti da imamo mnogo islamskih fakulteta i mnogo diplomanta je zaista zabrinjavajuće. Ljudima se često čini da danas svako upisuje fakultet. Možda je to donekle i tačno, ali činjenica je da ih svako i ne završava i to pravilo važi i za islamske fakultete. Samo u Sarajevu imate dva katolička fakulteta, iako je poznato koliko je manje katolika u BiH nego muslimana, pa ne sjećam se da je iko doveo u pitanje školovanje kadrova na ta dva fakulteta. O pravoj hiperprodukciji možemo govoriti u slučajevima kada u jednom gradu imate nekoliko fakulteta istog smjera, kao što je npr. sa 10-ak fakulteta ekonomije u Bijeljini, o čemu su nedavno i mediji pisali. Istina je da generalno mladi diplomanti sve teže dolaze do prvog zaposlenja, ali to je sudbina koju dijele diplomanti svih nastavničkih fakulteta, pa ako hoćete i svih fakulteta društvenog smjera, ali je isto tako i činjenica da se mnogo lakše snalaze u pronalasku posla nego osobe bez fakulteta. U svakom razmatranju tog pitanja treba voditi računa o dvije stvari, jedna je svakako pitanje zaposlenja, ali druga je prava na školovanje. Ukoliko Islamska zajednica utvrdi da ima kandidate koji žele izučavati neki od islamskih fakulteta, pa im to ne omogući, može sasvim realno očekivati da će ti mladići i djevojke svoj studij nastaviti u nekoj od muslimanskih zemalja (danas se elektonski aplicira na te univerzitete) i postavlja se veliko pitanje šta smo onda dobili? Koliko problema smo objektivno riješili, a koliko nas problema tek tada čeka, pogotovo kada se ta omladina vrati sa diplomama i idejama koje nisu svojstvene našem podneblju i našoj tradiciji. Osim prava na posao, koje je polazište u vašem pitanju, postoji i pravo na obrazovanje, a kada osoba ima želju da nešto studira ona će tu želju uglavnom i ispuniti. Osim toga, koncepcijom jedan diplomant = jedno rano mjesto, problem se ne rješava nego samo dislocira. Da se ta koncepcija usvoji, onda biste vi za nekoliko godina ponovo došli sa intervjuom i pitanjem šta sa viškom kandidata koji se prijavljuju na konkurs za upis na islamske fakultete kad za njih nema mjesta. Dakle, problem bi bio samo dislociran na drugi nivo. Očigledno je da se radi o velikim i osjetljivim problemima koji se moraju sagledati iz svih mogućih uglova. Zbog svega toga, čini mi se potpuno razumljivim da Islamska zajednica treba biti na usluzi i omogućiti studiranje islamskih nauka zainteresiranim studentima jer ako ona to ne učini, tu omladinu će sasvim izvjesno preuzeti drugi. S obzirom da Islamska zajednica ne funkcioniše na čisto ekonomskim principima, u smislu da je ne interesuje šta će ta omladina raditi kada završi neki od islamskih fakulteta, čini mi se sasvim razumnim da se na prvom mjestu pojača kvalitet trenutnih studija u smislu menadžerskih kompetencija studenata, tj. da se razbije ustaljena i dominantna percepcija da diplomanti naših fakulteta mogu radi samo jedan posao i ništa više (o toj percepciji u literaturi postoji jedan nimalo lijepi termin, tzv. “fah-idiot”), nego bi kod studenata naših fakulteta trebalo razvijati što širi spektar kompetencija kako bi što lakše našli posao u jako širokom društvenom sektoru. S obzirom da skoro sve diplomante sa islamskih fakulteta odlikuje svjesnost, odgovornost, poštenje i dr. kompetencije koje su prijeko potrebne većini privrednika, to je jedan od načina na koje Islamska zajednica može dati konkretan doprinos BH društvu. Već sada imamo dosta diplomanata islamskih fakluteta koji jako uspješno rade u javnom i privatnom sektoru. Čak i one osobe koje nisu našle posao u struci, pa čak i diplomanti islamskih fakulteta koji uopće nisu našli posao, zasigurno puno kvalitetnije obavljaju svoje roditeljske uloge nego osobe bez takve školske spreme. Drugi mogući korak bi bio otvaranje različitih odsjeka na islamskim fakultetima, i to odsjeka koji su što bliži potrebama privrede, a koje Islamska zajednica može uspješno školovati, s tim da u reformi obrazovanja specijalizacija poziva je predviđena za postdiplomske i doktorske studije, a ne za matične studije. Jako je širok prostor za djelovanje u ovom segmentu. I treća mjera koju bi Zajednica mogla, i po meni trebala uraditi, jeste obezbjeđivanje posla, ili barem davanje posebne preporuke za zaposlenje najboljem diplomantu i diplomantici sa islamskih fakulteta. Smatram da je to evolutivni i najbolji pristup jer bi u tom slučaju svi imali interes da se što više trude za vrijeme studija, a Zajednica bi pokazala da može uspješno voditi kadrovsku politiku prvenstveno na osnovu kvaliteta diplomanata.

PREPOROD: Šta raditi sa diplomantima koji ne mogu nikako obaviti pripravnički staž zbog prebukiranosti škola?

HALILOVIĆ: Na žalost, zbog rascjepkanosti obrazovnog sistema u BIH, različite su procedure prijave i obavljanja pripravničkog staža. Negdje pripravnici očekuju konkurse i javne pozive od ministarstava, negdje se interno dogovaraju sa direktorima škola i mentorima, te nakon toga polažu stručne ispite. Ono što trebaju uraditi svi diplomanti, odmah po diplomiranju je javiti se savjetniku za vjeronauku pri pedagoškim zavodima ili koordinatoru za vjeronauku pri muftijstvima i raspitati se o konkretnim načinima i uvjetima prijave za stažiranje.

PREPOROD: Vjeroučitelji na terenu se žale uglavnom na dva problema. Prvi je nedostatak veće saradnje i koordinacije s aktivima i udruženjima vjeroučitelja, a drugi je pisanje nastavnih planova i programa i udžbenika mimo konsultacija s vjeroučiteljima koji rade u školi. Primjera radi novi udžbenik za prvi razred je izazvao nezadovoljstvo vjeroučitelja zbog neprilagođenosti ovom uzrastu, poput nedovoljnog broja ilustracija i bojanki za djecu. Također, zašto su udžbenike pisali ili će još uvijek pisati osobe koje nisu aktivni vjeroučitelji, naročito srednjoškolske udžbenike?

HALILOVIĆ: Saradnja vjeroučitelja sa aktivom vjeroučitelja pri medžlisu je obaveza svakog vjeroučitelja i normirana je Pravilnikom. Pristup udruženjima je dobrovoljan i o tome odlučuje svaki pojedinac ponaosob. Pitanje nedostatka saradnje sa aktivom je nedopustiva jer prvenstveno preko aktiva i medžlisa vjeroučitelji ostavruju saradnju sa Islamskom zajednicom. Naravno, poznati su mi slučajevi slabe sardnje, ali isto tako treba ukazati i da postoje slučajevi izavnredne saradnje vjeroučitelja, aktiva i medžlisa, čak mogu reći da su oni pravilo, a prvi slučaj izuzetci.

Što se tiče udžbeničke politike, do sada je sve poslove u pogledu udžbenika mektebske nastave i vjeronauke vodio kolega Ibrahim Begović, koji je u tom pogledu postigao izvanredne rezultate. Udžbenici vjeronauke za devetogodišnje obrazovanje predstavljaju ogroman iskorak u pogledu kvaliteta u odnosu na prethodne udžbenike za osmogodišne obrazovanje, dok je sa izradom udžbenika vjeronauke za srednju školu učinjen historijski iskorak. Činjenica sa kojom se slaže i kolega Ibrahim Begović je da se uvijek ima prostora za napredak i na tome će se u budućnosti i raditi. Ako postoji samo jedan vjeroučitelj koji nije zadovoljan udžbenikom to je otežavajuća okolnost za nastavu vjeronauke u cjelini. Međutim, mi smo do sada više puta kod vjeroučitelja ispitivali ocjenu kvaliteta udžbenika i prilikom tih ispitivanja rađenim na velikim uzorcima svi naši udžbenici su ocijenjeni visokim ocjenama. Što se tiče autora udžbenika, ako pogledate imena istih, vidjet ćete da se radi ili o izuzetno istaknutim autorima ili o vjeroučiteljima iz nastavnog procesa. Sa druge strane, u nama dostupnim evidencijama se vidi da je u nekoliko navrata bilo pokušaja angažovanja autora iz reda vjeroučitelja i istaknutih intelektualaca, ali su se povukli iz te aktivnosti jer naprosto nisu mogli iznijeti težinu tog zadatka. Pisati udžbenik je jako naporan i odgovoran zadatak.

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top