Vi ste ovdje
Home > Magazin > Zanimljivosti > New York Times iz 1986. o Jugoslaviji: Milioni uhljeba na bolovanju, rade tri sata, država u haosu živi na strani kredit

New York Times iz 1986. o Jugoslaviji: Milioni uhljeba na bolovanju, rade tri sata, država u haosu živi na strani kredit

Fergus M. Bordewich, novinar New York Timesa koji se specijalizirao za područje međunarodnih odnosa, u aprilu 1986. objavio je članak o Jugoslaviji tog vremena.

Najinteresantnije dijelove njegove analize “iskopao” je u arhivama i prenio index.hr.

– Na 9. maj 1985. kolone vojnika i mornara koračale su centrom Beograda, glavnim gradom Jugoslavije. Mlazni avioni su prelijetali iznad njihovih glava. Topovi i oklopna vozila prolazili su kraj tribina punih šefova bivših jugoslavenskih republika, članova jugoslavenske jednostranačke vlade te veterana partizanskog rata protiv nacista.

Bila je to prva vojna parada u Jugoslaviji u deset godina, teatralni prikaz moći i nacionalnog jedinstva kakav se rijetko viđao. Povod? Iskazivanje počasti krvavoj partizanskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Valovi vojnika i naoružanja kretali su se prema portretu Josipa Broza Tita, oca jugoslavenskog komunizma, koji se nadvijao iznad svečanosti.

U uredu koji se nalazio uz trasu mimohoda, urednik dnevnog časopisa Borba prokomentirao je situaciju: “Morate ljudima dati da slave nešto”.

Kad je Tito preminuo 1980. godine, nakon više od tri decenije na čelu nacije, svijet mu se poklonio. Veliki broj svjetskih vođa pohodio je njegov pokop. Tito je dobio veliku podršku Zapada zbog svog otpora i prkosa Staljinu 1948.

S druge strane, uživao je i veliku podršku Istoka zbog svoje odanosti ideji međunarodnog socijalizma. Usto, imao je i podršku zemalja u razvoju zbog svoje uloge u Pokretu nesvrstanih.

U Jugoslaviji Tito je bio vrhovna ikona nacije, gotovo mitoloških proporcija. Ujedinio je zaraćenu zemlju, postigao mnogo na području obrazovanja i industrije te institucionalizirao sistem radničkog samoupravljanja, koji su jugoslavenski komunisti smatrali “esencijom pravog socijalizma”.

Nacionalizam, ekonomski haos, birokratija…

Ipak, Tito je podbacio u stvaranju dugotrajnog osjećaja nacionalnog jedinstva i svrhe u Jugoslaviji. Regionalni čelnici Jugoslavije bili su više zainteresirani za interese svojih vlastitih republika nego za naciju kao jedinstvenu cjelinu.

Šest godina nakon Titove smrti, sukobi i ljubomore koji su bili potisnuti pod titoističkim mitom iskočili su na površinu. Jugoslavija je danas poprište sukoba nacionalizama, religije u usponu, ekonomskog haosa, birokratske paralize, pluralista koji žele rastaviti jednostranačku državu te neostaljinista koji se bore protiv njih.

Iako je čak i danas službeno zabranjeno kritizirati Tita, upravo su njegove politike krive za nevolje ove zemlje. U ranim 1970-im godinama, njegove čistke liberala i inovatora iz Komunističke partije ostavile su traga.

– Da je Tito umro krajem 1960-ih, otišao bi u historiju kao mnogo veći čovjek. Nakon tog vremena, kočio je reforme. Zato se Jugoslavija danas nalazi na raskršću – komentira jedan beogradski intelektualac anonimno, u strahu od odmazde.

Zaduženost, ogroman javni sektor, neradnici…

Većina današnjih problema Jugoslavije povezani su s ekonomijom. Nekoliko statističkih detalja otkriva groznu situaciju u zemlji.

Jugoslavija duguje 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama te je među najzaduženijim zemljama. Nezaposlenost iznosi 17 posto, što je najviša stopa nezaposlenosti u Evropi. Stopa inflacije skočila je na 85 posto godišnje. Od 1980. godine, standard života pao je za 30 posto.

U tvornici TOZ, kao i u nizu drugih tvornica širom zemlje, situacija je jako loša, a potražnja za njihovom proizvodnjom pada.

– Živimo na kredit. Ne znamo šta će se dogoditi u idućih pet godina, već smo srezali plaće samo kako ne bismo ljudima dali otkaze – rekao je glasnogovornik navedene kompanije u Zagrebu.

Neefikasnost i apatija dosegnuli su zaprepašćujuće nivoe. Prema procjenama Zapada, preko četvrtine od šest miliona radnika zaposleno u javnom sektoru je nepotrebni višak.

Svakoga dana 700.000 radnika nalazi se na bolovanju, a 600.000 njih na praznicima. Oni koji se i pojave na poslu rade u prosjeku 3,5 sati dnevno.

Uprkos novoj opremi u pogonima, potrebno je 1.500 sati rada kako bi se proizveo vagon. Taj isti vagon 1970. bio je proizveden u 1.000 sati rada.

Jugoslavenski zvaničnici za aktuelnu situaciju krive cijene nafte i strane vlade. Svi su im krivi, osim njihove verzije socijalizma. Činjenice govore drugu priču – zapadne banke finansijski su pomagale jugoslavenskoj ekonomiji godinama.

Godine 1983. spasili su zemlju od bankrota hitnom pozajmicom od šest milijardi dolara, a prošle su godine izvori iz Bonna i Washingtona uvjeravali jugoslavensku premijerku Milku Planinc u to da postoji politička podrška za nove kredite.

U temeljima ekonomije Jugoslavije nalazi se Titovo radničko samoupravljanje, idealistički program koji je u praksi podbacio te nije ostvario zacrtana obećanja. Menadžeri se biraju po ideološkom ključu, a ne po stručnosti.

Osnovna pretpostavka je da je manje uvijek bolje, i stoga su velika javna preduzeća 1960-ih godina razbijena na manja. Državne željeznice su razbijene u 350 različitih kompanija, a svaka od njih ima vlastiti samoupravljački sistem.

U ime etničke autonomnosti, Tito je prepustio određivanje ekonomskih politika vladama pojedinačnih republika. To je dovelo do toga da je svaka republika donosila odluke u vlastitom interesu, bez da se previše pažnje posvećivalo zemlji kao cjelini. Takav je sistem doveo do sukoba, konfuzije i neučinkovitosti.

Buđenje nacionalizma

Jedina prava “nacionalna” jugoslavenska institucija je Komunistička partija, u kojoj je okupljeno dva miliona članova. U svakoj pojedinačnoj republici, Partija i dalje kontrolira instrumente vlasti te ima moć upravljanja slobodom govora i mišljenja u tim društvima. Ipak, čak su i ti komunisti podijeljeni između regionalnih lojalnosti te konfliktima između reformista i konzervativaca.

Decentralizacija i ekonomska stagnacija doveli su do buđenja drevnih nacionalnih ljubomora. Srbi za nevolje Jugoslavije krive bogatije Hrvate i optužuju ih za sebičnost, Hrvati za iste nevolje optužuju Srbe i prozivaju ih zbog hegemonizma.

Imućni Slovenci se žale kako su siromašni Kosovo i Makedonija bunari bez dna za finansijsku pomoć, a Makedonski se žale da im Srbi i Mađari iz Vojvodine prodaju žito u inostranstvu.

Od svih etničkih antagonizama u Jugoslaviji, valja istaknuti onaj kosovskih Albanaca. Oni čine 77 posto populacije te provincije te imaju najvišu stopu nataliteta u Evropi. Nacionalisti među njima traže vlastitu jugoslavensku republiku za sebe, ili pak pravo da se odvoje i pridruže Albaniji.

U zemlji u kojoj su tri velike religije usko vezane uz etničke tradicije, nacionalizam je često izmiješan s religijom. Preko pola jugoslavenske populacije izjašnjava se vjernicima jedne od religija, što je značajan porast u odnosu na 1968. godinu, kada je postotak iznosio 33 posto. To je veliki izazov za Komunističku partiju, koja je ionako podijeljena sukobima.

Tito, vrati se i povedi narod…

Najsnažniji savez religije i nacionalizma nalazi se u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalisti kreću se od liberalnih reformista do komunista koji su ljubomorni na političku moć Srba te od katoličkih progresivaca do rubnih terorista koji možda imaju i fašističke korijene. No, sve ih ujedinjava jedna stvar – sumnjičavost prema Srbima.

Republička vlast smatra katolike najvećom prijetnjom jugoslavenskoj ideji i komunističkom monopolu na moć.

– Kroz istoriju, Crkva je uvijek utjelovljivala identitet Hrvata. Danas više ljudi nego ikada ranije dolazi u crkvu. Motivira ih potraga za duhovnim vrijednostima u društvu koje se brine samo za politiku i ekonomiju. To su ljudi koji se osjećaju odvojeno od svojih korijena zbog revolucije i sekularizacije te ne žele da ih se prisilno čini članovima umjetne nacije Jugoslavije. U crkvi pronalaze nacionalni i kulturni identitet – navodi otac Josip Turčinović, profesor teologije u Zagrebu.

Hrvatska republička državna uprava konstantno optužuje crkvene čelnike za kolaboraciju s nacistima u Drugom svjetskom ratu, a komunistička mladež išarala je zidove Zagreba parolom: “Dolje klero-fašisti!”.

Bez Tita, koji je nadišao vlastite hrvatske i katoličke korijene te koji je smatran jedinim pravim Jugoslavenom, politički centar jedva se održava.

– Ljudi čeznu za očinskom figurom. Žele da se Tito vrati, da udari šakom o stol i da sve ponovno izvede na pravi put – kaže neslužbeno jedan jugoslavenski novinar, navodi se u tekstu New York Timesa iz 1986. godine koji možete na engleskom jeziku pročitati na ovom linku.

Faktor/Index

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top