Kolumne i intervjui

Neka se želje ispune, ali što onda?

Što prije shvatimo da je problem više u nama, lokalno, nacionalno a onda tek u okruženju, brže ćemo do boljeg života.

Piše: Goran Milić

 

Da sam Onaj koji ispunjava želje i u tome je svemoguć, da se povodim za političarima i medijima u ovom dijelu Europe, lako bih u Novoj 2014. riješio glavne probleme.

Čarobnim štapićem i autoritativnim, bespogovornim glasom nazvao bih Makedoniju imenom koje usrećuje i Makedonce i Grke.

Utemeljio bih trajno prijateljstvo između Srpske i Makedonske pravoslavne crkve. Bugari i Makedonci prestali bi se sporiti oko jezika. Makedonci i Albanci zaboravili bi zašto su se svađali. I napisao bih novu povijest o Aleksandru Makedonskom, Aleksandru Grku i Aleksandru Velikom koju bi kao istinitu i objektivnu proučavao cijeli svijet.

U Hrvatskoj bih postigao dogovor oko upotrebe ćirilice na takav način da bi mu pljeskali i vukovarski Srbi i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Poništio bih u glavama Hrvata podjele na ustaše i partizane, udbaše i crnokošuljaše, pristaše "ZA" i "PROTIV" referenduma o obitelji, ne bi mi se Hrvat opredijeljivao za Hercegovce ili Istrane, Dalmatince ili Zagrepčane, za Katoličku crkvu ili protiv nje…

Dovoljno od mene

Crnoj Gori, pomirio bih dvije akademije nauka, dva novinarska društva, dvije udruge pisaca, dvije pravoslavne crkve, jug i sjever države, a ime Mila Đukanovića ne bi se više spominjalo ni s oduševljenjem niti sa strahom. Pretvorio bih ga u normalnog čovjeka.

U Srbiji – e, tu bih čak i kao svemoguć malo zastao. Dobro, Vojvodina je lako riješiva. Mučio bih se više sa Kosovom, tražio način kako da Srbi na Kosovu i Albanci u Srbiji prestanu biti neprijatelji s lokalnom većinom, kako da se strahovi i mržnja pretvore u trajno prijateljstvo i suradnju. Ma, pretpostavimo da bih i to riješio.

Bosna i Hercegovina je piece of cake. Svi konstitutivni narodi i svi bi se ostali oduševili mojom solucijom u kojoj su narodi 100 posto ravnopravni, ali i svi građani međusobno. Presuda Sejdić-Finci implementirala bi se već od 6. siječnja/januara, uslijedila bi do kraja mjeseca i deblokada vlasti na svim razinama. A problem s psima lutalicama bih riješio tako da ih ne pobijemo, ne strpamo u male kaveze, ali i sklonimo s gradskih ulica.    

Ako nam nije dosadilo da stalno upiremo u druge, možemo nastaviti tako još 100 godina, to će biti naša odluka koju će uspješniji dio svijeta potiho ismijavati. 

Ja mislim da je ovo dovoljno od mene, jer čak i svemogući imaju svoje granice. Međutim, pitam se najiskrenije, kada bi ovi problemi koji se često nazivaju "krucijalnima" nestali s dnevnog reda, bismo li živjeli bolje?

Opširnije na portalu AJB:

Neka se želje ispune, ali što onda?

balkans.aljazeera.net

Povezani članci