Nedogled
Imao bih ti štošta još za reći, samo je puno pogani u ovoj dunjalučkoj bari da se ne usuđujem otvoriti usta. Puno je toga već zapisano. Ako je nešto promaklo, neću tvrditi da nije, treba još zapisivati. Jer se glas razlije između ovih bosanskih, dabet hercegovačkih brda, pa se pretvori u zavijanje gladnog vuka. Izgubi se! Treba zapisivati! Još više čitati zapisano, pa opet zapisivati. Da se napamti bolje! Rekoh, zinem li za jednu jedinu riječ, pohrlit će pogan u moja usta. I da se skotrlja niz grlo, kud? A meni valja dočekati čas kojeg mi Stvoritelj odredi.
Zato šutim i pišem!
Najgore je biti neuk! Neuk ne služi ničemu dobrom. Kao polomljena taraba kroz koju se i olinjalo pašče može uvući. Tako se isto u neuka insana može uvući zvijer i svaki poganluk. Još je i povodljiv!
Zato čitaj!
A ti si dovoljno znan da znaš čitati. Jesi! Još mi tvoj nauk ostavlja toplinu prisutnosti, kao rečenica što se ušuška među korice na mehku stranicu papira, pred kojom sam se ustručavao stidljivo kao pred djevojkom. Probirao sam sve riječ po riječ, kao prve jagode u mome Ječmenišću, birajući najrumenije i najslađe. Bilo je i gorkih riječi koje sam morao zapisati. Ali ih ja nisam birao. Njih je izabrao neko drugi. Taj me nepravdom natovario k’o magarca da nosim ovim dunjalukom, pa me srklet steže oko vrata k’o svilen gajtan.
Ostade mi samo pero, moje koplje zašiljeno!
Zato čitaj! Evo ti na mome licu kao harfovi krivudave brazde u kojima je puno znoja. Tu i krvi nađe sebi korito. U svakoj je priča duboka. Samo su usta uvijek bila ušće, koja sada držim zatvorenim.
Dobro otvori oči!
Makar ti možeš ubraniti, da se u tvoje oči ne utruni pogan kao u moja usta. Usta pripovjedača! Gledaj, sve jednu po jednu brazdu i nabrojat ćeš ih za debelu knjigu rečenica koje ti valja pročitati. Dva su milenija zapisivane stope tuđina na mome licu i svaki je ostavio makar jednu brazdu. Jah! Ti bi da život tutneš u jednu rečenicu. Ma kakvi život, nebrojeno života presječenih mačem. Požuruješ! Imaš ti preča posla, osim čitanja brazda na licu nijemog pripovjedača, koje i nisu jasna slova. Pogledaj bolje!
Koncentriši se!
Jer biti pametan, znači biti koncentrisan. Mnogo je pametnih glava što hode ovom zemljom, ali nisu koncentrisane. Namami ih slana ruka pa pohrle za njom. Poput ovce! U koga je so u njega je i bogatstvo! A nije. Prestaju biti koncentrisani, samo im na umu slana ruka. Đe im je pamet? Spustila se u nogavice?
Zato te majčinim mlijekom zaklinjem. I mlijekom tvoje i moje majke. Čitaj! Jer ti si suza u mome oku pripovjedačkom. Pa kada progledam, ti mi namiguješ, baš kao prva zvjezda što se na nebu javi svojim zlatosjajem. Eto, to si ti meni u mojoj zjenici zapisanog! Čitač!
Odavno, u mojoj glavi nadmeću se riječi, kao na svadbenoj trci u mojoj Hercegovini. Trče da ujagme košulju! Jer ko stigne zadnji zapadne mu ovnovski rog. Nikako peškir, jal’ vunene čarape i gaće, koje su u sredini. Samo jagmi košulju! Tako ih puštam, pomalo zanesen njihovim utrkivanjem i hodim ovom barom poganluka što se još dunjalukom zove. Pregradili su mi sve rijeke. Zapoganili Bosnu, pregradili Drinu, i moju Neretvu pored koje sam majku dojio tri pune godine. Samo da naprave baru! Jer pohlepnici najlakše bivstvuju u poganluku. A insan i rijeka su k’o jedno! Čisti su samo dok teku. Ako ih zaustaviš postaju bara ustajala i počnu zaudarati. Evo, ostala mi je samo jedna nedirnuta. Una! I zato nije sve dorečeno, i nije sve zapisano. Mislim, dok ima ijedna rijeka da teče do svoga ušća, ima i jedan čovjek. Malo promrznut, plaho zabrinut, malo više mu u duši studen, ali i dalje zaokupljen mislima o tome, koju riječ da ti ostavi, a da ista bude tebi odgovor.
Eto, biće da je ta riječ, suza! Utekla svim drugim riječima u onoj trci u mojoj glavi, pa je ugrabila i košulju. Jer dok sam se ogledao u toj suzi što se zaustavila da bude ogledalo, moja duša je osjetila naku toplinu, kakva se ne umije osjetiti i na najvećim ljetnim vrućinama. Ne peče me da mi je neugodno, a lijepo me istiha grije. Ašićare uspavljuje! Kao pećica u zimskoj noći. Čini me neobično sretnim i sigurnim u blizini iskrena prijatelja. Biće, i da je baš ta suza osjetila moju potrebu ogledanja, jer sve manje stanem pred ono dunjalučko ogledalo, a sve češće tražim se ogledati u toj suzi. I tamo, poput mlade tek obećane mladoženji, poželim naći koju lijepu crtu svoga ahlaka. Iako sam o toj suzi imao raniju spoznaju, nezrelu da je potanko razumijem osim da je osjetim u očitoj postojanosti, to me je tjeralo da od tebe tražim, Čitaj!
Sa druge strane, pritiskala me misao i moje strahom ispunjeno promišljanje. Dugo sam na jastuku eglenisao sa samim sobom. A znaš dobro da su ti egleni plaho zamorni. I nastavih pisati sve do časa koji meni nije znan.
Neću ti više reći ništa novo, osim da i ti poneseš spoznaju. I tvoja suza, ako peče tvoje zjenice, znaj da i moje ćute vatru. A ako donosi radost, budi sigurnim da ću lakše izaći na kraj sa svojim eglenom živeći toplinu duše tvoje, ušuškan kao u novu košulju što je dočekala svadbenog trkača.
Zato čitaj!
Tako ti mlijeka majčina koje je teklo baš kao Bosna, Drina i moja Neretva, dok od pohlepe i poganluka nisu prestale teći. Još teče Una! Jedina! Još ima jedan čovjek koji teče. A to si ti! I bićeš, sve dok čitaš! U tvome koritu znanja neće moći napraviti branu. Nema te pregrade koja će zaustaviti znanje.
Zato čitaj!
Ja neću vidjeti tebe, ali ćeš ti vidjeti mene u onim brazdama kojima je tekao znoj. I suze! I krv! Sve potanko zabilježeno pisarom čestitim, kojem nije posustala nada da će čitano biti. I na tebe sam čekao! I još ću čekati, ali tako ti mlijeka majčina, samo Čitaj!
Ako posustaneš, i ovo sunce nad našom zemljom izgubiti će zlatosjaj. Ni jedna rijeka više neće biti zelena. Nego zamućena od pohlepe onih što joj evo dva milenija na stopalima nanose pogan. A zamisli samo moju Neretvu, našu Neretvu, a da nije zelena i puna sunca. Ona se ne da zamutiti. I nakon velikih kiša ona je bijela kao majčino mlijeko. A kada kiše stanu, zelena, svjetlucava! Tek Una! Kako bi se Una mogla Unom zvati da ne teče? Zelena, pjenušava, puna biserja otkinutih sa vratova vila što se noću u njoj kupaju? A čistoća je baš u tome, da teče. Ne smijem niti pomisliti da i ti nećeš teći. Jer zalud zapis u kamenu, kamoli na mome licu brazde što kao harfovi svjedoče. Da ovdje, na ovoj zemlji Bosni, koja se tako nekad do ušća Neretve zvala, zlo kidiše ravno dva milenija. Samo ti moraš teći! Čitati zapisano i bistriti se. Baš kao Una na Štrbačkom buku ili moja Neretva, naša Neretva, u gornjem toku, od Konjica pa sve do izvora. Gore, gdje pohlepnici još je nisu zaustavili. Pitka je moja Nera gore u gornjem toku, da žednom utoli žeđ. Napij se serbez! Neće ti nauditi njezina studen u stomaku, ne boj se! Samo se harfovima sa moga lica prvo napoji. Tu žeđ stavi na prvo mjesto. Jer ta žeđ brzo osuši dušu, pa onda suši usta do nijemosti.
Čitaj!
Tako ćeš i rijekama produžiti tok. I zemlja Bosna i Hercegovina biće u nedogled. Makar pohlepnici još cijeli milenij kidisali. Ti samo teci! I kada udariš o kamen, ne jaukni, niti ne reci uh. Zašumi samo kao naša Neretva. Biserima zapjenušaj kao naša Una!
Znaj, bićeš bistriji, tečniji, čvršći, jači.
Čitaj i teci u nedogled!
Said Šteta, književnik i novinar
Akos.ba
