Naša slobodna djeca: Je li postalo nenormalno da se djeca sama igraju napolju?

Ove divne sunčane dane uglavnom provodimo napolju. S obzirom da nemamo dvorište, ipak nekad moramo da budemo i u stanu. Međutim naša djeca i sama izlaze da se igraju oko zgrade sa drugom djecom još od prošlog juna. Možda je nekom neobično i čudno da djeca sa 4-5, sada već 5 i 6 godina sama izlaze napolje?

Meni nije neobično i sasvim mi je normalno da se djeca u tom uzrastu igraju sa vršnjacima napolju. Znaju gdje smiju da idu i šta da rade, znaju gdje ne treba da idu i šta da ne rade, i to je to. Ja vjerujem svojoj djeci i potpuno sam sigurna da neće uraditi ništa što nije dobro za njih ili za nekog iz njihove okoline.

Postavlja se pitanje, koliko je okolina sigurna po njih? Ništa više ili manje nego kada sam ja sa njima ili neko od odraslih. To smo uvidjeli prošle godine kada su sami počeli da izlaze.

Kako je to izgledalo prošle godine? Ivan i ja sjedimo na stepenicama od zgrade i dosađujemo se, Edi nešto njuška, dok se djeca uokolo beskrajno zabavljaju i ne primećujući nas. Onda se upitaš: “Šta ja ovdje glumim?”. Poslije određenog vremena kažeš: “Djeco idemo kući.”, a djeca k’o djeca bi da ostanu još malo, još pola sata, još sat. Ti ne možeš, oni hoće i dolazi do rasprave.

Jednom ih ubijediš da krenu, drugi put uz suze, treći put… i onda jednog dana prelomiš i kažeš: “…odosmo mi kući, dođite brzo.” Dođemo kući i samo što sam kročila u stan poželim da se vratim. Sjednemo, pa se gledamo, pa kao opušteni smo, pa viriš kroz prozor, pa bi se najradije ujeo.

Siđeš dole, a ono sve isto. Neka igrarija je u toku, pozdrave te onako u prolazu “Pozdrav mama, babo!” i trčeći odu svojim putem. Vratiš se u stan. Kao malo ti lakše. Međutim nije, pa si napet, pa kao opušten si, a pojedeš se živ. To se zove privikavanje na novonastalu situaciju.

Vremenom shvatiš da su tvoja djeca dovoljno pametna, da znaju šta treba, da si “uradio” dobar posao sa njima i da možeš malkice da se opustiš.

Bilo je tu malih problemčića, što sa drugom djecom, što sa kašnjenjem, ali i to se da riješiti.

“Ljubi vas majka, nikada nemojte da idete u tuđe zgrade i stanove. Ni iz kakvog razloga. Ni da piješ vodu, ni da piškiš, ni samo na minut. Ne postoji nijedan razlog da kada siđem ispred zgrade vi ne budete tu.” Nikada se ne zna kada ću da se pojavim. Tačka.

“Čak i kada prelaziš preko puta na livadu, gdje nema automobila, stani i gledaj lijevo i desno. Čak i ako ideš preko one male ulice gdje auto ne može ni da prođe, stani i gledaj. Gledaj k’o lud. Neka ti se čak i smiju, ali ti stani i gledaj. I nikada ne trči preko ulice. Bilo kakve ulice. U životu. Ni sad kada ste mali, ni kada budete veliki kao ja. Preko ulice nema trčanja. Znači sačekaj da sve što se kreće na točkovima prođe, pa onda ti laganica idi gdje si pošao.” Tačka.

“Ako te neko zadirkuje iz ko zna kog razloga, nemoj da mu uzvraćaš, nemoj da se svađaš, nemoj da budeš kao on. Idi od njega. To nije dobar drugar i ne treba ti.”

“Nikada nemoj da udaraš devojčice, nemoj da se tučeš sa mlađima od sebe i nemoj da se kačiš sa starijima od sebe. Skloni se ako te diraju ili dođi kući da mi kažeš kakav problem imaš i sa kim, riješićemo.” Tačka.

“Kad god nađeš malo vremena, svrati kući da mi se javiš, da piješ vodu, piškiš, uzmeš igračku… “

“Nikada nemoj da odeš od brata ili sestre kući, a da se ne javiš da ideš, jer će da te traži i da brine.”

“Krajnje vrijeme da se ide kući je kada se upale svjetla na uličnim banderama. Kad vidiš da se svjetlo upalilo to znači da je došlo vrijeme da se ide kući, pa makar bila u toku i najzanimljivija igra na svijetu.” Tačka.

Odvratno zvuče ova pravila, međutim do njih smo došli i usvojili ih vremenom. Da se ne primjeti. Da ne budu kao obaveza i kao naređenje, već samo kao ljubav. Poštujem ja vas, poštujete vi mene i svima dobro. Ako bilo šta od naših dogovora ne poštujemo, neće biti dobro ni vama ni meni, a mi želimo da nam bude dobro. Tačka.

I tako usred ovog posta upadaju u stan. Ana u suzama, Marko narogušen. “Mama MM je dirao Anu i njene drugarice, srušio im kućicu koju su napravile, a ja sam ih branio i udario sam ga u ruku iako je on veći.” Ana plače i kaže: “Kako je glup i blesav MM niko ga nije naučio da ne dira djevojčice i male dječake.”

Brišem joj suze, slušam šta se desilo, vidim da nema nikakvih posljedica, razgovaramo i onda u sred priče: “Mama, a je l’ bi mogli sad još jedan sladoled da kupimo?”. I odoše po sladoled. Na vratima ih ljubim, a Marko kaže: “Mama možemo li poslije opet napolje?”. “Naravno ljubavi.” Zatvaram vrata. Pune mi oči suza. Sretna sam.

Piše: Ivana Momčilović

Izvor: Charolija.com

Obrada: Akos.bA