Nakon Srebrenice Kozarac!

U nedjelju, 20. 07. 2014. godine, klanjat će se kolektivna dženaza šehidima Prijedora i Kozarca. Radi se o žrtvama velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, ekshumiranih iz masovnih grobnica Tomašica i Jakarina Kosa. Iako je broj samo u ovoj zadnjoj ekshumaciji puno veći i radi se o 435 tijela, do sada je identificirano njih 318, ali je spremno za ukop 284. Posmrtni ostaci žrtava nalazili su se u obje masovne grobnice jer su genocidaši htjeli prikriti tragove. Tomašica je najveća do sada pronađene masovna grobnica na Balkanu. Pretpostavlja se da je u Tomašici, kao primarnoj grobnici, bilo preko 1.000 tijela Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okoline. Za Jakarinu Kosu je utvrđeno da je tu masovna grobnica sekundarnog tipa u koju su izmještena tijela iz Tomašice. U Prijedoru i okolini ubijeno je preko 5.000 Bošnjaka i Hrvata od čega 102 djece, 256 žena. Više od 31.000 Bošnjaka i Hrvata prošlo je kroz zloglasne logore Keraterm, Omarska, Trnopolje, a protjerano je preko 53.000 prijeratnih stanovnika nesrba. Samo na teritoriji općine Prijedor otkopano je preko 400 masovnih, zajedničkih i pojedinačnih grobnica Bošnjaka i Hrvata ubijenih 1992. godine (U ovom dijelu Bosne i Hercegovine do sada je otkriveno više od 130 masovnih grobnica, a samo na na području Prijedora pronađeno ih je preko 60 ). Ne čudi da je onda Prijedor poznat i kao grad zločinaca. Samo u ovom gradu osuđeno je 28 ratnih zločinaca. U ovoj zadnjoj ekshumaciji pronađeni su io posmrtni ostaci 6 sinova i muža Have Tatarević. Neko će pomisliti da su našoj majci Havi dušmani kidali srce 6 puta. Ne 6. Kidali su joj srce 22 godine, 8.030 dana, 192.720 sati, 11.563.200 minuta, 693.792.000 sekundi, jer naša majaka Hava nikad u ove 22 godine od kako su joj ubijena djeca nije prestala da misli na njih.Ali svaku tu sekundu mislila je na sve njih. I to nije kraj, jer će se kidanje nastaviti dok je živa, i dok je Allah dž.š. ne pozove sebiu Džennet. Hava je ostala živa da bude podsjetnik i opomena svim Bošnjacima, a svi smo mi Havini sinovi, a ona naša majka. Havini sinovio, šehidi, Senad (1961.), Sejad (1963.), Nihad (1968.), Zilhad (1969.), Zijad (1972.) i Nishad (1974) te njihov otac a Havin suprug Muharem (1939) će u Džennet, a njihovi katili u džehenm. I neće samo katili, nego i naredbodavci, i svi oni koji su sokolili zvjeri i likovali nad zlom i zločinom. Onda mi pade na pamet poema “Stojanka majka Knežopoljka” koju je napisao naš Bošnjak Skender Kulenović. Posvetio je srpskim majkama čiji su sinovi stradali u ustaškome zločinu u Bosanskoj Krajini. Hoće li se naći neki Srbin da napiše sličnu poemu “Hava majka Prijedorčanka” jer Stojanka je, u poemi” izgubila tri sina Srđana, Mrđana i Mlađena, a majka Hava šest. Puna je Bosna majki koje su izgubile sinove jedince, neke dva, neke tri, neke četiri, neke pet, a naša majka Hava čak 6 sinova. U istoj ovoj grobnici pronađeni su i ostaci Abdulaha Hegića (1932) i pet njegovih sinova Asuf (1967.), Velid (1964.), Vehid (1960.), Ragib (1955.) i Vejsil (1953.).

Danas nas tjeraju na zaborav pod izgovorom pomirenja, ne samo bjelosvjetske vucibatine, nego i naši političari Bošnjaci, izdajnici i prodane duše. Nema pomirenja dok se još desetine hiljada nestalih ne nađe, dostojanstveno sahrane, njihovi katili i nalogodavci kazne, a na godišnjicama stradanja i zločina bude više Srba koji će odati počast žrtvama, saučešće porodicama, nego što ih danas skandira zločincima Mladići i Karadžiću, ne samo u genocidnoj rs nego i u Srbiji, veličajući njihove zločine koji su počinjeni u ime srpskog naroda. 

Piše: Alen Almin Bašić

Akos.bA