Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Najpodmuklije, a samim tim i najopasnije: Emocionalno zlostavljanje djece 2. dio

Najpodmuklije, a samim tim i najopasnije: Emocionalno zlostavljanje djece 2. dio

Mnogi roditelji koji vole svoje dijete, brinu o njemu (nekad i pretjerano), trude se da mu stvore što bolje uslove za život, učenje, uživanje, rijetko pomisle da i oni sami na neki način zlostavljaju svoje dijete a da toga nisu ni svjesni

Pretjerani zahtjevi i očekivanja

Da li od djeteta očekujete i zahtjevate više nego što ono u svom uzrastu i u skladu sa svojim sposobnostima može da ostvari?

Mnogi roditelji se ljute ako ih neko upozori da pretjeruju u svojim zahtjevima i brizi, a kada bi im se reklo da na taj način dijete zlostavljaju, poricanje bi bilo vrlo kategorično. Da oni svojom brigom i trudom mogu ugroziti normalan razvoj djeteta – pa to je za njih čista besmislica.

Međutim, to nije besmislica nego činjenica. Evo jednog najblažeg primjera u kome ne učestvuje roditelj nego nana koja je povela unuku u hotel na zimovanje. Prva scena, prvog jutra za doručkom: djevojčica odbija drugo parče hljeba i dodatak mlijeka. Nana je prisiljava, ljuta, uvrijeđena i nezadovoljna, prijeti joj da neće ići na bazen ni u šetnju, ali dijete i dalje bez riječi odbija hranu i nana je odvodi u sobu. Druga scena: za ručkom serviraju izuzetno ljutu supu. Nana sipa dosta bibera u svoj tanjir prije nego što je i probala supu, a djevojčica proba supu i prestaje da jede; na nanino insistiranje da pojede do kraja, ona kaže da je supa ljuta. Nana je optužuje da izmišlja i grdi je. Mučnu scenu prekidaju gosti sa susjednih stolova koji baku uvjeravaju da dijete ne laže. Treća scena odigrava se za vrijeme takozvane “svečane večere” koju zakazuju u 19 sati, a počinju da serviraju tek oko 20h, kada se svi gosti okupe.

Dijete između 4. i 5. godine teško može da miruje čitav sat ako je zdravo. Nana uporno opominje unuku da se ne vrti na stolici, da ne drijema, da sjedi mirno i pristojno, da se ne šali glavom da ne ustaje od stola i ne hoda po sali sa ostalom djecom. Sve to nana čini za dobro djeteta – ono treba da jede dovoljno, po naninoj procjeni, da ne bude izbirljivo (čak i kada je u pitanju ljuta supa), da se uvijek ponaša pristojno i lijepo vaspitano, ali je pri tom njeno nezadovoljstvo unukom bilo očigledno, a njena briga kao i njeni zahtjevi i očekivanja pretjerani u odnosu na uzrast djeteta. Ako bi se ovakvo ponašanje, ma kako dobronamjerno, pretvorilo u svakodnevnu praksu, ono bi prešlo u zlostavljanje.

Gubitak spontanosti

Jedna mama dovodi u moju ordinaciju sina zato što ima strahove i ne želi da se odvoji od nje ni danju ni noću. Roditelji su se razveli prije dvije godine, dijete je kod majke i ona mu vrlo nerado dozvoljava da viđa oca o kome mu priča najstrašnije stvari. Tvrdi da ga otac uzima ne zato što ga voli već da bi ga maltretirao, tukao, zastrašivao itd. Zatim tvrdi da dijete ne voli oca, da nikako ne želi da ga viđa i da prijeti da će se ubiti (ima četiri i po godine) ako ga otac još jednom izvede u šetnju. Takođe tvrdi da otac nikad neće pristati da dođe kod ljekara. Otac, međutim, dolazi na prvi poziv, dijete mu spontano i radosno trči u susret i zagrljaj. Kada je uhvatilo majčin pogled i izraz lica, vraća se kao krivac i staje uz nju. Na pitanje da li bi prošetao sa ocem, sav se ozari, ali odmah gleda u majku i kaže da hoće ako ga ona pusti. Majka ga je veoma rijetko puštala i na kraju potpuno uskratila svako viđenje tvrdeći uporno da dijete mrzi oca i ne želi da ga viđa i od djeteta očekuje da to iskaže i riječima. Dječaku preostaje samo da prihvati ulogu djeteta koje ne voli oca.

Cijena zlostavljanja je prevelika: dijete mora da se trudi da se ponaša, govori i osjeća ono što se od njega očekuje i gubi doživljaj sopstvenih osjećanja, potreba i želja. Emotivno zlostavljana djeca nisu sposobna da budu spontana, da raspoznaju svoje potrebe i želje. Stalno nagađaju ne samo kako bi trebalo da se ponašaju već i kako bi trebalo da se osjećaju. Kako kaže jedan poznati stručnjak “to postaju ljudi koji plaču bez suza, koji pričaju šta bi trebalo da osjećaju. Oni često postaju roditelji koji će svoju djecu zlostavljati na sličan način”.

Ako još uvijek niste pročitajte i: Najpodmuklije, a samim tim i najopasnije: Emocionalno zlostavljanje djece 1. dio

Olga Hadži Antonović
iz knjige: “Malo dete – velika zagonetka”

Izvor: znakoviporedputa.com

Akos.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top