Muhamed Sacirbey: Iako prijatelj Bosne, Clinton se treba izviniti za genocid u Srebrenici
U intervjuu za sedmični magazin Stav, bivši ambasador pri UN-u i ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine Muhamed Šaćibey je govorio o 25. godišnjici potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazmuma. On je zajedno sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i premijerom Harisom Silajdžićem učestovavao u mirovnim pregovorima u Dejtonu.
Muhamed Sacirbey rođen je u Sarajevu 1956. godine kao Muhamed Šaćirbegović. Njegova porodica morala je 1963. godine odseliti zbog toga što je njegov otac Nedžib bio dio pokreta “Mladi muslimani”. U Sjedinjene Američke Države doselili su 1967. godine. U SAD-u je Muhamed završio srednju školu i fakultet, za koji je dobio sportsku stipendiju kao talentiran igrač američkog fudbala. Kasnije je Muhamed postao pravnik i investicijski bankar, a devedesetih godina uključio se u bosanskohercegovačku diplomatiju.
“Iskreno, to nije bila moja ideja, to je više bila ideja rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića i doktora Harisa Silajdžića, koji su već 1991. došli u Washington i tražili sastanke s američkim političarima i Svjetskom bankom. Ja sam po struci i advokat i investicijski bankar, moja uloga je bila više u kontekstu ekonomske revizije Bosne i Hercegovine, da ide od komunizma prema sociodemokratskoj zajednici. Moj otac je već bio uključen i kao prijatelj dr. Harisa Silajdžića i predsjednika Alije Izetbegovića i drugih koji su bili povezani ne samo s ‘Mladim muslimanima’ nego koji su bili povezani s vizijom neke demokratske Jugoslavije, tada je, naravno, bila riječ o Jugoslaviji. U to vrijeme nije bila ni nada, ni, mislim, zahtjev da Bosna i Hercegovina postane nezavisna, međunarodno priznata država. Tu su stvari dosta brzo tekle 1991. i početkom 1992. i dosta toga je bilo povezano s onim što se dešava u Hrvatskoj najviše, a i drugim susjednim državama. Dosta kasnije, sjećam se, kada smo imali više sastanaka s gospodinom Miroslavom Tuđmanom, on je zamjerio Aliji jer nije išao za nezavisnošću prije, da nije prije pomogao protiv tog projekta da se sačuva neka Jugoslavija u kojoj bi dominirala Srbija. Tako da su predsjednika iz jedne perspektive osuđivali da je krenuo previše rano u nezavisnost, a i iz druge da je krenuo suviše kasno. Po mom mišljenju, najvažnija stvar je bila kako da se Bosna i Hercegovina ekonomski razvija, iskreno, to i danas smatram, mada je to sada mnogo drugačija priča”, kaže Sacirbey.
Neformalni ambasador u UN-u: Kada je počelo pitanje referenduma, predsjednik Izetbegović me imenovao za ambasadora, predstavnika BiH u New Yorku specijalno po pitanju prijema BiH u Ujedinjene nacije, iako nisam formalno bio ambasador BiH. To je bilo već početkom 1992. Bio sam prisutan na svim tim sastancima s Cyrusom Vanceom, Boutros-Ghalijem i bila je jasna poruka da Bosna i Hercegovina ne samo da treba da ide naprijed s referendumom, iako smo već tada znali da će neke strane u BiH pokušati da to koče, već su urgirali da idemo što brže i što jače s referendumom. Zato me malo iznenadilo kada su neki počeli da govore protiv nezavisnosti BiH i pokušali su da sve to koče.
Antibosansko raspoloženje Mitterranda: Nisam baš bio upoznat sa svim perspektivama u Parizu i Londonu u to vrijeme, ali u Washingtonu, u Americi, u vrhu Ujedinjenih nacija, na nezavisnost BiH gledalo se pozitivno, ali kasnije su neki počeli da miniraju taj proces. Saznao sam sredinom maja 1992. da su neki čak pokušali da miniraju našu aplikaciju i da kažu da nije zadovoljavajuća jer je poslata faksom. To je dolazilo iz kabineta Boutros-Ghalija. Mnogi su optužili generalnog sekretara UN-a Boutros-Ghalija da je bio protiv Bosne i Hercegovine, a ja nisam baš siguran u to, ja mislim da su neki koji su bili u njegovom kabinetu radili protiv BiH. Bio je jedan iz Indije, iako se prikazao moderno, imao je neku vrstu hinduske nacionalističke perspektive, a Indijci i Pakistanci su nas gledali očima vlastitog iskustva, bio je također jedan Englez koji je bio protiv toga. Mogu kazati da je gospodin Mitterrand (predsjednik Francuske, François Mitterrand, op. a.) bio najviše protiv toga. Tokom kasnijih sastanaka s gospodinom Mitterrandom ja sam vidio da on ima velike predrasude i on je uvijek govorio o vlastima u Bosni i Hercegovini kao o muslimanskim vlastima. Često sam pričao da je jednom na sastanku optužio našeg ambasadora u Parizu Tomu Kovača da je izdajica srpskog naroda. A kada malo pogledamo Mitterrandovu historiju, to je bilo sasvim prirodno, jer on je bio izdajica Francuske, bio je dio višijevske vlade Francuske i sarađivao je s nacistima. Kada su pobijedili saveznici, on je brzo promijenio boje. Imao je i antisemitske poteze.
Dokumenti o etničkom čišćenju. “Tokom pregovora često sam osjećao da nismo imali dovoljno zadovoljavajućih zaključaka. Najvažnije je da se jako mnogo krilo, krilo se u Ujedinjenim nacijama, u Parizu, Londonu, pa čak i Washingtonu, oni su znali da su etničko čišćenje i genocid ranije počeli nego što smo čak i mi znali, jer su oni imali posmatrače na terenu koji su već bili tu da prate mirovni proces u Hrvatskoj. Ja sam dobio prvu informaciju početkom augusta 1992. kroz tajne izvore. Jedan prijatelj iz Hrvatske, koji je bio u štabu UNPROFOR-a u Zagrebu, poslao mi je dva dokumenta s datumom april 1992. Niko ih nije vidio do augusta 1992, kada sam ih ja primio. U tim dokumentima bili su podaci o ubistvima i etničkom čišćenju. Saznao sam da su ljudi na visokim funkcijama u Londonu, Parizu, UN-u i Washingtonu to znali. Kad sam ja to otkrio novinarima, oni su pokušali da mene optužuju da radim s tajnim dokumentima UN-a, a ja kažem da nije bitno odakle sam to primio nego je pitanje zašto oni to niste dali u javnost da se zna šta se dešava u Bosni i Hercegovini.
Oni su tada već pokušali da traže način ne samo da izbjegavaju neku intervenciju nego da izjednače odgovornost svih snaga. Ja sam tu počeo da guram jaku diplomatsku ofanzivu, tada je postalo jasno da se situacija krije, da njima nije stalo da pomognu, nego da Bosna i Hercegovina tiho umre. Sada neću da ih optužim da im je stalo da milioni ljudi budu ubijeni, ali za njih je bilo već presuđeno da Bosna i Hercegovina ne može preživjeti. Oni su željeli da o nama fino govore u javnosti, ali iza zatvorenih vrata kažu da ne mogu učiniti ništa za Bosnu, neka se priča Bosne i Hercegovine završi što brže, što tiše i da Zapad ne bude krivac za sve što se dešava, što se manje zna šta se dešava, Zapad će biti manje kriv za to. Već u maju 1992. Bosna i Hercegovina je bila dio porodice nacija svijeta. Mi smo imali i formalno pravo, a da ne govorim da su građani BiH imali pravo na život, slobodu i imovinu, to se sve ignoriralo.
Ostatak teksta pročitajte na Stav.ba:
