Muhamed ef. Dragolovčanin: Bošnjaci će biti glavni politički faktor u Glamoču

Ne mogu reći da nisam bio svjestan gdje dolazim ali je istina da sam se prvi put susreo sa otvorenim i agresivnim nacionalizmom i sa nastojanjem da se oduzmu prava jednom narodu na sve ono  na što prirodno treba da ima pravo, odnosno na ona prava koja Stvoritelj daje svakom biću –  pravo na život, rad, imovinu..itd….. 

Prve pokušaje zastrašivanja sam imao neposredno po dolasku –  gađanja kamenčićima u prozore a 1999. godine napadnut sam dok sam sa prijateljima igrao bilijar, što je bio jedan agresivniji pokušaj da mi se pokaže kako nisam dobrodošao u tu stedinu a posebno u te objekte za koje se govorilo da Bošnjaci tu ne smiju ulaziti i posljednji pokušaj 8.4.2000. godine,  u 3 sahata poslije ponoći, pred otvaranje biračkih mjesta, ubačen je eksploziv u prvi sprat zgrade IZ koja je bila sjedište svih bošnjačkih institucija i gdje se nalazio i moj stan……

U te dvije godine imao sam jedan susret sa tadašnjim  načelnikom Općine na kojem smo se ubjeđivali gdje se nalazimo – ja sam tvrdio da smo u Bosni i Hercegovini on da smo “u Republici Herceg Bosni”, tako je i završen naš prvi i jedini sastanak u te dvije godine i to dovoljno govori o spremnosti tadašnje politike da da prava Bošnjacima. Naravno, preuzimanjem vlasti od HDZ-a ni SDS a kasnije ni SNSD nisu promijenili odnos prema Bošnjacima, što naravno nismo ni očekivali, znajući s kim imamo posla, ali politika je umijeće mogućeg tako da mnoga politička pitanja ovise od Bošnjaka……

Znamo da postoje heroji i u ratu i u miru. Za ove druge javnost uglavnom malo zna, ili ne zna nikako, pogotovo ako žive u sredinama koje su male i koje su na periferiji u svakom smislu. Uz rizik da se ocjena koju ću sada izreći može konfrontirati sa nekim temeljnim načelima profesionalnog pristupa novinarstvu, evo, pristajem na taj rizik i tvrdim da sam razgovarao sa jednim herojem mira, rođenim u selu Tuzinju kod Sjenice 3. 3. 1976. godine. Nakon dva razreda Gazi Isa-begove medrese u Novom Pazaru, Muhamed Dragolovčanin prelazi u medresu u Izmiru. Po povratku kući, zbog prijetnje mobilizacijom, bio je prisiljen pobjeći iz Srbije. Glamoč je, u to doba, šest mjeseci čekao da se neko prijavi na raspisani konkurs za imama.  Sevebom mostarskog muftije Seid ef.Smajkića, Muhamed ef. je u Glamoč došao u maju 1998.g. Glamoč je imao 8000 Hrvata i svega 250 logorima i ponižavanjima izmučenih Bošnjaka. Svi objekti IZ bili su porušeni. Na mjestu gradske džamije parkirani šumski kamioni…Uostalom, pogledajte kompletnu priču zbog koje sam svog sugovornika nazvao herojem mira.

Došli ste u Glamoč  sada davne, 1998. godine, tri godine nakon Dejtona. Jeste li bili svjesni gdje dolazite i šta Vas čeka u toj sredini?

DRAGOLOVČANIN: Ne mogu reći da nisam bio svjestan gdje dolazim ali je istina da sam se prvi put susreo sa otvorenim i agresivnim nacionalizmom i sa nastojanjem da se oduzmu prava jednom narodu na sve ono  na što prirodno treba da ima pravo, odnosno na ona prava koja Stvoritelj daje svakom biću –  pravo na život, rad, imovinu..itd.

 I, kakvo ste stanje zatekli u Glamoču u političkom, sigurnosnom, ekonomskom, demografskom i infrastrukturnom (mislim na objekte IZ-e) smislu? 

DRAGOLOVČANIN: U to vrijeme u Glamoču je postojalo povjereništvo SDA stranke koje je bilo uključeno u politički život sa jednim zaposlenikom u općini, i to je bio jedini zaposleni od svih Bošnjaka kojih je tad bilo između 250 i 300. Objekti IZ su bili porušeni i devastirani osim djelimično obnovljene zgrade IZ, tako da je slijedilo dizanje iz pepela. Pored porušenih objekata IZ, 90% bošnjačkih kuća je zapaljeno ili porušeno tako da je proces povratka i obnove obuhvatao obnovu gotovo svih privatnih i društvenih objekata u vlasništvu  Bošnjaka.

Lično ste bili izloženi prijetnjama i fizičkim nasrtajima. Jeste li barem u tim situacijama pomišljali da odustanete od svega i napustite “borbu s vjetrenjačama”? Vama u Glamoču očigledno nije bilo dosadno (ovo je pozitivna ironija), pogotovo u početku, zar ne?

DRAGOLOVČANIN: Prve pokušaje zastrašivanja sam imao neposredno po dolasku –  gađanja kamenčićima u prozore a 1999. godine napadnut sam dok sam sa prijateljima igrao bilijar, što je bio jedan agresivniji pokušaj da mi se pokaže kako nisam dobrodošao u tu stedinu a posebno u te objekte za koje se govorilo da Bošnjaci tu ne smiju ulaziti i posljednji pokušaj 8.4.2000. godine,  u 3 sahata poslije ponoći, pred otvaranje biračkih mjesta, ubačen je eksploziv u prvi sprat zgrade IZ koja je bila sjedište svih bošnjačkih institucija i gdje se nalazio i moj stan. Zgrada je znatno oštećena bez bilo kakvih povreda , u to vrijeme sam spavao u stanu iznad mjesta eksplozije. To je bio posljednji pokušaj zastrašivanja Bošnjaka udarajući na institucije. Bilo je i kasnije podmetanja eksplozivnih naprava, paljenja kuća, fizičkih napada  ali su to bili posljednji trzaji očajnika u suočavanju sa hrabrijim od sebe! U to vrijeme niko od Bošnjaka nije odustao od borbe za svoj grad tako da ni ja nisam imao nikakvu dilemu po tom pitanju, prije svega zbog velike podrške muftije mostarskog Seid ef. Smajkića koji se u najtežim vremenima svakodnevno interesovao za stanje i bio na raspolaganju u svakom smislu. Tri posjete reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića Glamoču dokazuju njegovu predanost u očuvanju IZ i Bošnjaka. Posjeta prvom predsjedniku BiH rah. Aliji Izetbegoviću  1999. godine otvorila je puteve suradnje i šire političke podrške ovom kraju, koja je trajala i traje i dan danas. Posebno bih istakao ulogu bivšeg ministra za izbjegla i raseljena lica Edina Mušića, bivšeg  ministra za ljudska prava i izbjeglice Safeta Halilovića, kao i sadašnjeg ministra za izbjeglih i raseljenih lica Adila Osmanovića sa njihovim suradnicima.

Kako je išlo sa uspostavljanjem kontakata sa lokalnim vlastima, posebno u pogledu ostvarivanja nekih temeljnih prava za Bošnjake ?

DRAGOLOVČANIN: Od  1998. do 2000. godine trajala je procedura dobijanja dozvole za izgradnju džamije. Obzirom da smo planirali izgradnju džamije u duplo većim gabaritima od porušene, morali smo proći kompletnu proceduru kao i za nepostojeci objekat. U te dvije godine imao sam jedan susret sa tadašnjim  načelnikom Općine na kojem smo se ubjeđivali gdje se nalazimo – ja sam tvrdio da smo u Bosni i Hercegovini on da smo “u Republici Herceg Bosni”, tako je i završen naš prvi i jedini sastanak u te dvije godine i to dovoljno govori o spremnosti tadašnje politike da da prava Bošnjacima. Naravno, preuzimanjem vlasti od HDZ-a ni SDS a kasnije ni SNSD nisu promijenili odnos prema Bošnjacima, što naravno nismo ni očekivali, znajući s kim imamo posla, ali politika je umijeće mogućeg tako da mnoga politička pitanja ovise od Bošnjaka.  Spremni smo, naravno, na sve njihove animozitete i institucionalna anatemisanja i  IZ i naših kulturnih i humanitarnih udruženja jer smo naše institucije postavili na čvrste noge i izgradili ih da budu neovisne od lokalnih trendova.

Djeluju neobično neke pikanterije koje se vežu za vas, poput priče o ulasku u klub za bilijar. Je li taj potez bio dio neke Vaše strategije za opće dobro glamočkih Bošnjaka, pokušaj razbijanja nekih predrasuda i stereotipa o Bošnjacima pa i o Vama lično na lokalnom nivou ili je to bio, jednostavno, jedan spontani i bezazlen potez o čijim efektima niste ni razmišljali tada?

DRAGOLOVČANIN: Mislim da je tad bilo prerano govoriti o strategiji jer se nije mogao planirati ni jedan potez, više je to bila mladalačka upornost i nepristajanje na ograničenja. Prolazeći pored tog kluba  rekao sam prijateljima da odigramo koju partiju bilijara, a odgovor da tu ne ulaze Bošnjaci je bio više nego dovoljan da bez oklijevanja uđem u taj klub,  naravno i prijatelji su me pratili, uzmem tri žetona i odigramo ih, ne obazirući se na poglede čuđenja otkud mi tu. 5 ili 6 mjeseci  nakon ovog događaja se desio napad u ovom klubu.

Kažu da volite i da dobro igrate nogomet? Da li je on (nogomet) u slučaju Vas i Glamoča, ustvari, više od same igre ? 

DRAGOLOVČANIN: Gledajući iz sadašnje perspektive  može se reći da je fudbal bio način da se neutralizuju još veći napadi, to je bio način da me „sredina”, takva kakvu sam je do sad opisao, prihvati, umanji odbojnost i pomiri se sa mojom prisutnošću. Prva učešća “Preporodove”, jedine nehrvatske  ekipe na gradskim  turnirima, je bilo više od  fudbala.

U kojim ste glamočkim projektima  još učestvovali, značajnim za Bošnjake?

DRAGOLOVČANIN: Glamoč je mala bošnjačka zajednica i slobodno mogu reći da u svim projektima svi učestvujemo, neko manje neko više ali svi. Oni koji su preuzeli odgovornost za vođenje naroda samim tim i moraju najviše truda i rada da ulože. Zbog specificnosti situacije nakon agresije  na BiH slobodno mogu reći da ne samo ja već svaki imam u Bosni i Hercegovini je imao  zapaženo mjesto u svim za Bošnjake bitnim projektima.

Zbog mnogih drugih angažmana vjerovatno ne stignete izvršavati sve imamske ili muallimske dužnosti. Imate li zamjenika/e u tim situacijama?

DRAGOLOVČANIN: Predsjedik IO Medžlisa IZ Arif Kovačević je svršenik medrese i to je veliko olakšanje meni lično u poslu, ali i  kao kantonalni zastupnik puno radi na unapređenju rada IZ i Bošnjaka uopće, i stvarni razlog uspjeha jeste nas iskreni odnos i timski rad. Poslove u mektebu obavlja moja supruga, tako da sve ide uzlaznom putanjom. Uvijek se može više i bolje čemu  i težimo.

I, koliko je do sada džamija ili mesdžida obnovljeno/izgrađeno na području Medžlisa i kako je inače organiziran vjerski život? 

DRAGOLOVČANIN: U toku agresije na BiH u Glamoču su porušene dvije džamije i devastirana dva mesdžida. Do sada smo izgradili četiri džamije i peta je u izgradnji. Jedan od značajnih projekata jeste izgradnja šehidskog turbeta u centru grada pored zgrade Medžlisa koja je takođe u potpunosti obnovljena i naravno većina harema je zaštićena i izgrađene su nove ograde.

Koliko danas Bošnjaka živi na teritoriji glamočke općine i koji procenat tamošnje populacije čine? Ima li ih i u političkom životu Glamoča?

DRAGOLOVČANIN: Danas u Glamoču zivi oko 1300 ( 35 %) Bošnjaka. Na političkom planu učestvujemo onoliko koliko možemo i znamo, imamo kvalitetne, obrazovane, mlade kadrove koji se sve više uključuju u politički život te pokazuju spremnost i sposobnost da se suoče sa svim izazovima pa i činjenica da samo Bošnjaci Glamoča imaju svog člana Kantonalne skupštine dovoljno govori o dosezima lokalne politike. Nadam se da će u skorijoj budućnosti Bošnjaci postati i biti glavni politički faktor u općini.

Na samom kraju, koji procenat čine bošnjačka djeca u glamočkim školama i  šta možete reći o dopunskoj i dodatnoj nastavi za bošnjačku djecu koje organizira “Preporod”, čiji ste član Izvršnog odbora?

DRAGOLOVČANIN: Trenutno u OŠ „ Glamoč“ ima 99 bošnjačke djece što je cca 40% od ukupnog broja djece u toj školi. Jedina smo škola na potezu od Mostara do Bihaća u ovom pograničnom dijelu BiH koja od 2002. godine ima bosanski jezik. Naravno, naši mladi kadrovi i prosvjetni radnici nisu se zadovoljili samo tim, te su kroz BZK  ”Preporod” osnovali sekcije dodatne i dopunske nastave te instrukcije po potrebi iz  matematike i fizike, koju održava predsjednik BZK “Preporod” i nastavnik fizike i matematike Amel Saltaga, njemačkog i engleskog jezika prof. njemačkog je Ilda Halak i  literarnu sekciju bosanskog jezika prof. Emina Kikić.

Uz želju da Vas zdravlje, mudrost i entuzijazam i dalje služe, na dobrobit glamočkih Bošnjaka ali i svih drugih građana Glamoča, zahvaljujem za ovaj razgovor.

DRAGOLOVČANIN: Hvala i vama. Bilo mi je zadovoljstvo prezentovati vam stanje Bošnjaka u Glamoču i nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti imati  još ljepsih i prosperitetnijih tema za razgovor. Još jednom vam se zahvaljujem i želim vam svako dobro. Es-selamu alejkum.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ 

Izvor: bedrudingusic.wordpress.com