Mudrosti koje se kriju u iskušenjima
Uzvišeni Allah znao je da će mnogi Njegovi robovi biti nemarni i da će na Njega često zaboravljati, pa ih je zbog toga stavio na razna iskušenja i dao im da iskuse raznovrsne nevolje kako bi Mu se vratili i od Njega pomoć i oprost zatražili.
Preveo i sažeo: Amir Durmić
Kada ljude snađu belaji i nevolje, iskušenja i smutnje, veliki dio njih ostane zatečen i iznenađen, zbunjen i neodređen te paušalno i neznalački donosi zaključke i sudove, slijedi nagađanja i pretpostavke a zanemaruje činjenice. Dakle, iskušenja zbunjuju i veoma pametne ljude i samo bogobojazni i iskreni ostaju prisebni i objektivni.
Iskušenja su Allahovo pravilo na zemlji i kroz njih se odvajaju iskreni od neiskrenih, i strpljivi od onih koji nisu strpljivi: ”Elif Lam Mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (El-Ankebut, 1-3) Iz ovog pravila nisu bili izuzeti na Allahovi poslanici ni vjerovjesnici već baš suprotno, oni su prolazili kroz najveća i najžešća iskušenja.
Kada su Poslanika, s.a.v.s., upitali ko je imao najveća iskušenja, on je odgovorio: ”Allahovi vjerovjesnici a zatim oni koji su im najsličniji. Čovjek će biti iskušavan shodno čvrstini svoje vjere. Ako mu vjera bude čvrsta, njegova iskušenja će biti žestoka a ako mu vjerovanje bude slabije, njegovo iskušenje će biti srazmjerno tom vjerovanju. Vjernika će belaji konstantno napadati sve dok ne dođe do toga da će po zemlji hodati bez grijeha.” (Tirmizi) Muhammed, s.a.v.s., je prošao kroz velika iskušenja. Odbačen je od svoga naroda i bio prinuđen napustiti svoj rodni grad, međutim, na svim iskušenjima je ostao čvrst i postojan te zadovoljan odredbom Uzvišenog Allaha. Dostavio je poslanicu i dosljedno izvršio emanet kojim ga je zadužio njegov Gospodar, te nam ostavio Kur’an i njegov sunnet kojih ako se budemo pridržavali, zalutati nećemo nikada.
Mudrosti koje proizlaze kao rezultat iskušenja su mnogobrojne. Prije svega, Uzvišeni Allah kroz iskušenja Svojim robovima podiže stepene u džennetu do kojih oni svojim djelima ne bi bili u stanju doprijeti. U tom smislu je i hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., koji kaže da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nekom čovjeku Uzvišeni Allah već je odredio (visoko) mjesto u džennetu, međutim, on do njega nije u stanju doći svojim djelima. Zbog toga ga Uzvišeni Allah besprekidno iskušava sa nečim što mu je mrsko sve dok ga ta iskušenja ne podignu do stepena kojeg mu je Allah već odredio.” (Ibn Hibban)
Također, kada upadne u nevolje i iskušenja, čovjek uvidi koliko je u suštini slab i nemoćan, te postane svjestan da mu je pomoć njegovog Gospodara prijeko potrebna. Ta spoznaja učini ga iskrenijim, te se u dovama koje upućuje Uzvišenom Allahu u potpunosti preda i usmjeri samo Njemu. Ova spoznaja pomaže mu da se na najiskreniji način vrati svome Gospodaru i pokaje Mu se za učinjene grijehe. Isto tako, Kada iskušenja i nevolje ne bi postojali, ljudi bi bili uskraćeni za mnoge iskrene i usrdne dove u kojima se obraćaju svome Gospodaru, kao i za iskrena pokajanja zbog onoga što su učinili.
Uzvišeni Allah znao je da će mnogi Njegovi robovi biti nemarni i da će na Njega često zaboravljati, pa ih je zbog toga stavio na razna iskušenja i dao im da iskuse raznovrsne nevolje kako bi Mu se vratili i od Njega pomoć i oprost zatražili. U suštini, ovakve nevolje i iskušenja, koja će čovjeka vratiti njegovom Gospodaru, za vjernika nisu ništa drugo do jedna velika blagodat, a istinska je nevolja ono što čovjeka udalji od njegovog Gospodara i učini ga prema Njemu nemarnim. Sufjan b. Ujejna, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ono što vjernik mrzi bolje je za njega od onoga što priželjkuje, jer (ukoliko ga zadesi) ono što mrzi, to ga usmjeri ka dovi (Uzvišenom Allahu), dok ono što priželjkuje (ukoliko to ostvari) učini ga nemarnim.” Rekao je Uzvišeni: ”Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216)
Na kraju krajeva, koliko je samo onih koji su se nakon gubitka zdravlja Allahu iskreno pokajali, i onih koji su nakon propasti imetka svoj odnos prema Allahu popravili, i onih koji su sami prema sebi bili nemarni i od Allaha glavu okretali, da bi se, nakon nevolje koja ih je zadesila, iz tog nemara trgnuli, a potom se svome Gospodaru vratili?
