Kolumne i intervjui

Moj profesor Josip

Josip je bio predavač na Fakultetu još za Titova vakta. Međutim, kad su, mnogo godina kasnije, krenule razne reforme, pa i ove u visokom obrazovanju, Josip se nije baš dobro snašao.

Međutim, nije bio jedini. Na desetine njegovih kolega po raznim bosanskim univerzitetima, nisu poštovali pravila novog bolonjskog sistema, već su nastavili raditi ”po svom”.

Josip se okuražio i ona šeretski zarekao da će raditi kako mu ćejf, a ne onako kako pravila nalažu. Potaknut urnebesno ludačkim potezima pojedinih kolega sa Filozofskog, Pedagoškog, Teološkog, ali i drugih fakulteta, Josip je svoj fursat tjer’o kako je znao i umio. Imao je i sličnog asistenta. Nepravde i javašluci koje su provodili u ispitnim periodima, iživaljavajući se na nedužnim studentima, bili su za Ginisa.

Ali, Josip i njemu slični neodgovorni univerzitetski promašaji (neljudi), znali su da neće nikad imati nikakvih kontrola, niti će kad kome odgovarati za sav javašluk koji svakodnevno čine.

Najčešća fora koja je studente dovodila do ludila bila je: studenti polože pismeni ispit. Obavješteni budu kad je usmeni. Oni dođu a onda im Joško i njegov asistent opet uvale pismeni uz objašnjenje da je to ustvari usmeni, čije će rezultate znati nakon određenog broja dana.

Hladan tuš se desi onda kad vi iz Zavidovića, Tešnja ili Kladnja recimo, od nekog svog kolege budete obavješteni da ste prošli ”usmeni” i da se za sat vremena morate pojaviti na Fakultetu da vas profa još malo usmeno propita, pa ako bude dobrog raspoloženja položili ste, a ako ne bude, džaba vam sav trud. Padate, i onda opet ”sve Jovo nanovo”. Morate opet na pismeni, usmeni …. pa opet kako on bude raspoložen, i sve tako ukrug.

Fakultetu je bitno bilo da redovno uplatite ponovni izlazak prije svakoga ispita. A to da li student ima odakle sve te njegove hirove plaćati, ili pak što mu nikad u životu neće trebati te stvari s kojima on slomi jadne studente, to je već neka druga pjesmica.

Pitali jednom neki rođaci iz Srednje Bosne pripitog Josipa: – Što bolan tako maltretiraš onu omladinu po fakultetu?

Joško im je u duhu starog filozora odbrusio: – Kad može Murke lažno potpisivati radove koje mu asistent napiše, a on ih objavi k’o svoje, šta fali što ja malo ”pokazujem mišiće”. Nije to strašno. Kad može Murke nakon što mu se asistent suprotstavi, istog momenta da ga otpusti k’o ”zadnju čuku”, mogu i ja ovima malo pristajati na muku!

Branio se Josip sa još mnogo drugih argumenata navodeći kakvu sve samovolju po fakultetima prosipaju promašaji poput njega, ali ga niko od čestite rodbine više i nije slušao.

Znali su da ”starog magonju” nećeš lako u ”sur ućerati”.

Kažu da je ipak jednog ljetnog junskog dana, Josipu upala inspekcija na Fakultet, baš u vrijeme ispitnog roka.

Kažu da se obistinilo sve ono što su studenti godinama govorili. Joško im uopće nije pregledavao radove, već je ”od oka” i po ćejfu davao ocjene. Obarao studente koji su sve tačno uradili, a puštao one koji su bili za petice.

To se, izgleda od javnosti, vrlo vješto skrilo, a nakon par mjeseci, Josip je otišao u penziju.

Rođak mi priča neki dan da ga je vidio u jednom gradskom parku. Hrani golubove. Prišao mu je i rekao kako se zove. Josip se sjetio svog starog studenta kog je mrcvario godinama. Pita ga Josip: – Gdje si, šta si, dokle si dogur’o? Jesi li doktorir’o?

  • A doktorir’o bi matori nesretniče, da mi mladost moju nisi uz’o i u pojam me ubio. Sad radim u komunalnom i još uvijek živim s roditeljima!

Josip se zacrvenio, oborio glavio i u času, od onog svog ludizma kojim se uvijek odlikovao, sav frustriran otjerao je golubove.

Ako ste i vi kakav predavač kao što je Josip birvaktile bio, nemojte da vas generacije kunu zbog vašeg namćorastog ponašanja i zbog javašluka na poslu po kojem su mnogi poznati danas.

Budite ljudi. Poštujte svoje učenike i studente. Nemojte im život zagorčavati. Jer ko zna. Možda će se i za to na Sudnjem danu tražiti ‘halala’, a vi ga nećete moći dobiti.

Nemojte zbog stotina ili hiljada isplakanih suza mladih studenata i njihovih siromašnih roditelja, baš vi da budete u Paklu. Možda samo malo više razumijevanja i dobročinstva može na Velikom danu da prevagne i spasi vas muke nesnosne.

Razmislite na vrijeme. Ne budite bilmezi k’o Josip.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Povezani članci

Back to top button