Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Izvor inspiracije: Životni put Amine Planić

Izvor inspiracije: Životni put Amine Planić

Gulšah; turski – sretna ruža

– Zašto baš Gulšah?
-Poznavala sam jednu Turkinju, zvala se Gulšah. Ruža. Bila je izuzetno plemenita. Od tad me ime Gulšah prati kroz cijeli život. Da mi Facebook profil nije poslovan, stavila bih nik “Gulšah Planić”.
-Kako to da nisi dala Iman ili Esmi ime Gulšah?
-Tada mi nije bilo ni na kraj pameti. Frka, trka, porod, bolovi, još tromboza, nisam plaho ni razmišljala. Vidjet ćes uskoro, inšallah.
Ali mi mail počinje sa “gulšah”, pa me jedan poslovni partner pitao: zašto ti je ime u mejlu GULAŠ?
– Tako ti je to sa ljudima, neko vidi ružu, neko meso.

Nad Palestinom bjesni agresija, mi kao u kakvom bunkeru, u njenoj kancelariji skupljene sjedimo pored laptopa i čekamo vijest kako je nas Asif, jetim kojeg Tesnim sponzorira, iz Palestine. Živ je, hvala Allahu. Briše suze.
-U ratu sam kao srednjoškolka počela da pomažem jetimima. Tad sam bila u Tuzli. Što su divljaci više bombardovali, to smo više mi pomagali. Valjda ludo i mlado. Poludjela bih da sad Iman učini isto.
Naša luckasta ideja da skupimo 75 ljudi koji ce davati po jednu marku kako bi se osigurala stipendija za jedno siroče iz Palestine, Somalije, Sirije, Etiopije pokazala se kao vrlo plodonosna, pa smo uspjele sponzorirati čak 18 jetima kojima su stipendije osigurane sve do kraja 2018. Bilo je u tom projektu i suza i smijeha, kao onda kada smo trcale do banke kao kriminalci, a sve sa zeljom da neko ne sazna da u torbi nosimo pet hiljada maraka – uplate za jetime. Bila je direktorica, ali je nosila i stolove do Katedrale, kad bismo imale štandove. Da je kojim slučajem Arapkinja, zvali bi je ummu jetim (majka siročadi).

-Hajdemo graditi bunar! Tamo daleko, gdje je ljudsko i životinjsko grlo suho. Tamo gdje se pješači satima, da bi majka na glavi djetetu donijela čuturu vode. Da li Bosanci imaju sluha za to, da li nam je prevelik zalogaj?
Godinu dana kasnije do nas je došla vijest da je turska organizacija preko koje se gradi banar, poslala pitanje za Bosnu u kojem se pita da li se desila neka greska. Kako zemlja koja je između ostalih zemalja također na spisku za pomoc, može pomoći Africi i izgraditi mnoštvo bunara? Da je kojim slučajem Arapkinja, zvali bi je majkom žednih.

S vremena na vrijeme isplivavala su njena druga dobra djela, koja je čuvala, jer se možda ponajviše bojala oholosti. Neka su se saznala, a neka sada, molim Allaha, osvjetljavaju kabur na Sedreniku.
-štand ispred Katedrale. Ona i ja. Čekam važnu vijest i ona stiže – osvojila sam nagradu na literarnom konkursu. Prema nama ode njena poznanica, a ona vrišti: vidis ovu ženu ovdje? Zapamti dobro, to je naša književnica! Bila je majstor pohvala.
-Naš posljedinji zajednički projekat, seminar “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam”. Po našem običaju – moja ideja, njeno iskustvo i svima događaj za pamćenje. Evo, poslije nepune dvije godine kao vjernica, žena koja ispovijeda islam, leže u bosansku zemlju, onu krvavu i mehku, onu koju je voljela, gore poviše Sarajeva, koje opsta.
-Porod, carzki rez, upaljen kuk i tri kile koje vrište. Vrište svi jer tri kile vrište, a ona me zove. Svako ko je ikad pričao sa njom zna kakva je terapija njen glas. “Daj ba, znas da Oprah kaže da se samo 5% naših slutnji obistini?”
-Moja prva konferencija, prvi ozbiljni javni nastup. Mama čuva mog sina, babo radi, muž radi, brat u Mostaru. Dobre oči profesora poručuju: možeš ti to. Tad shvatih čije oči mi nedostaju. Kasno. Zaboravila sam je pozvati. Kad smo se nakon toga čule rekla mi je: ponosna sam na tebe. To su ujedno njene zadnje rijeci upućene meni.

Je li vrijeme ikindije?

– pitam sebe dok se ko muha bez glave vrtim u jednom mjestu. Pitam sa suzom i odgovaram: nije još ni podne. Slijedi maraton prisjećanja naših trenutaka pa opet: je li vrijeme ikindije? Pitah se sa treptajem sreće. Što sreće, Aida, kad je to posljednji ezan nad njenim tijelom i svim ostalim sa ove strane zemljinog ogrtača? U akšam će sve biti crno, i u sabah, i podne… što sa srećom?
Prisjetih se. Kabur vjernika ima prozor iz kojeg gleda u svoje džennetsko mjesto. Bašče. Dvorce. Plantaže crvenih ruža.
Jedno sjeme je danas iza ikindije posijano u bosansku zemlju. Zaljeva ga suza četiri pupoljka. A o njemu se brine onaj Koji ga je pozvao Sebi. Jer ovaj svijet nije mjesto u kojem rastu ciste ruže. Barem ne za ovu Gulšah.
Mojoj Amina Planic, za nezaborav.

Piše: Aida Sadiković Mehonić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top