Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Brak i porodica > Mihail Labkovski: Briga o tome da je dijete obučeno, obuveno i nahranjeno – to nije vaspitanje

Mihail Labkovski: Briga o tome da je dijete obučeno, obuveno i nahranjeno – to nije vaspitanje

Nažalost, mnogi roditelji smatraju da je briga sasvim dovoljna. Na svojim predavanjima, Mihail Aleksandrovič Labkovski, porodični psiholog sa tridesetogodišnjim iskustvom, govori o prostim, malim, a tako važnim stvarima koje olahko ispuštamo iz vida dok istovremeno nastojimo da „od djeteta napravimo čovjeka“.

Nažalost, mnogi roditelji smatraju da je briga sasvim dovoljna. Na svojim predavanjima, Mihail Aleksandrovič Labkovski, porodični psiholog sa tridesetogodišnjim iskustvom, govori o prostim, malim, a tako važnim stvarima koje olahko ispuštamo iz vida dok istovremeno nastojimo da „od djeteta napravimo čovjeka“. Evo nekih:

  1. Nesretni ljudi ne mogu ni na koji način izgraditi odnos sa djetetom takav da ono bude sretno. A ako su roditelji sretni, onda i ne treba ništa specijalno da rade.
  2. Mnogi roditelji smatraju da je kod njih sve u redu, a da su problemi u njihovoj dijeci. Pa se čude kako to da u jednoj istoj porodici raste dvoje potpuno različite djece: jedno samouvjereno, uspješno, odličan borac, a drugo – iskompleksirani luzer, koji stalno kuka ili je pak agresivan. A to, međutim, znači da su dijeca na različit način doživljavala sebe u toj porodici i da je nekome od njih falilo pažnje. Jedno od njih je bilo osjetljivije i trebalo mu je više ljubavi, a roditelji to nisu primjetili.
  3. Voditi računa da je dijete obučeno, obuveno i nahranjeno – to je briga, a ne vaspitanje.Nažalost, mnogi roditelji smatraju da je briga sasvim dovoljna.
  1. Kako se vi obraćate djetetu u djetinjstvu, tako da će se ono obraćati vama u starosti.
  2. Škola ne treba da uči toliko matematici i književnosti, koliko treba da uči o samom životu.

Od škole nije toliko važno dobiti teorijsko znanje, koliko praktična iskustva: umjeće komunikacije, uspostavljanja odnosa, odgovornost za sebe, svoje riječi i djela, umjeće rješavanja svojih problema, dogovaranja, upravljanja svojim vremenom… Upravo ta iskustva pomažu osjećanju sigurnosti u odraslom dobu i sposobnosti da se zaradi za život.

  1. Pretjerana sikiracija djeteta zbog loših ocjena – to je samo ogledalo toga kako reaguju odrasli. Ako roditelji mirno reaguju na slabu ocjenu ili neuspjeh u sportu, i na kojekakve druge propuste, ako se roditelji osmjehuju i kažu: „Milo moje, ne sikiraj se“, i djete je onda mirno, stabilno, sigurno će se popraviti u učenju i naći aktivnost koja mu ide od ruke.
  2. Ako u osnovnoj školi vaše ijdete ne izlazi na kraj sa programom, ako morate mnogo vremena da učite sa djetetom – problem nije u djetetu već u školi.

Ako je nešto složeno, ne znači da je dobro! Dijete ne treba da se premara pokušavajući da savlada program koji su sastavili pedagozi. Izrada domaćeg zadatka u prvom razredu treba da traje 15–45 minuta.

  1. Kažnjavanje djeteta nije zabranjeno, a ponekad je to čak i neophodno.

Ali treba jasno razdvojiti dijete od njegovog postupka. Na primjer, dogovorili ste se da će, prije nego što vi dođete s posla uraditi domaći zadatak, jesti i pospremiti za sobom. Ali kada stignete kući, zatičete slijedeći prizor: šerpa sa supom stoji netaknuta, očigledno je da knjige nisu otvarane, po podu razbacani papiri, a dijete sedi i bulji u tablet. Najvažnije je da se u tom trenutku ne pretvorite u aždaju, da ne vičete kako su „sva druga djeca normalna“, a da od vašeg djeteta neće biti nikad ništa.

Obratite se bez i najmanje agresije. Osmjehnite se, zagrlite ga i kažite: „Mnogo te volim, ali nedjelju dana nema tableta.“ Nije potrebno da vičete, vrijeđate se i da ne razgovarate. Dijete je kažnjeno oduzimanjem tableta.

  1. Već oko šeste godine dijete treba da ima džeparac.

To ne treba da bude velika suma, već novac koji redovno dobija i kojim ono samo raspolaže. I veoma je važno da novac ne postane sredstvo za manipulaciju. Ne treba kontrolisati na šta ga dijete troši.

  1. Ne treba živjeti život svoje dijece umjesto njih, odlučivati šta da rade a šta ne, rješavati umjesto njih njihove probleme, gušiti ih svojim ambicijama, očekivanjima, instrukcijama.

Jer vi ćete ostariti, i kako će oni onda sami živjeti?

  1. Ja sam protiv stalne kontrole.

Diete treba da bude sigurno da ga u porodici vole, poštuju, brinu o njemu i vjeruju mu. U tom slučaju neće upasti u loše društvo i izbjeći će mnoga iskušenja kojima se ne mogu oduprijeti vršnjaci u čijim je porodicama zategnuta situacija.

  1. Kada sam radio u školi, u slavu znanja govorilo se da treba učiti zbog toga što se umni rad plaća mnogo više nego fizički. A kada nešto izučite, možete raditi i dobijati novac za ono što volite da radite.
  2. Nered u sobi tinejdžera odgovara stanju njegovog unutrašnjeg svijeta.

Tako se spolja izražava haos koji vlada u njegovom duhovnom svijetu. Dobro je ako se umiva… Zahtjev da se „zavede red“ validan je se samo ako su djetetove stvari počele da ispadaju i van njegove sobe.

  1. Vaspitavati ne znači objašnjavati kako treba živjeti. To nema efekta.

Djeca se razvijaju samo po analogiji. Šta se može, a šta ne smije, kako treba, a kako je bolje ne postupati, djeca shvataju ne iz riječi roditelja već isključivo iz njihovih postupaka. Jednostavno rečeno, ako otac priča kako je alkohol štetan, a ovamo ne prestaje da pije – velike su šanse da će i sin postati alkoholičar. Ovaj primjer je očigledan, ali djeca primjećuju i usvajaju i daleko suptilnije stvari.

  1. Sa djecom treba razgovarati o životu uopšte, a ne o tome kako treba život živjeti.

Ako roditelj sa djetetom može da razgovara samo o problemima – on ima problem.

  1. Ako dijete pokušava da manipuliše odraslima – to znači da ima neurozu.

Treba tražiti njen uzrok. Zdravi ljudi ne manipulišu – oni otvoreno riješavaju svoje probleme.

​17. U razgovoru sa djetetom, ne kritikujte ga, ne dirajte njegovu ličnost, ne izlazite van okvira analize njegovih postupaka.

Ne govorite o njemu nego o sebi. Ne „ti si loš“, već „ja mislim da si loše postupio“. Koristite formulacije: „Ne sviđa mi se kada ti…“, „Dopalo bi mi se kada bi…“

  1. Dijete treba da osjeća da su roditelji dobri i nepokolebljivi ljudi, koji ga mogu zaštititi, koji mu mogu nešto ne dozvoliti, ali koji uvek postupaju u njegovom interesu i što je najvažnije – mnogo ga vole.

Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov

Izvor: Detinjarije.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top