Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak – prosvjetitelj naroda svog
Prije nekoliko godina profesor Džemaludin Latić je na jednom predavanju rekao da su Bošnjaci vjerovatno svjetski prvaci u zaboravljanju i zapostavljanju svoje historije. Da je bio debelo u pravu pokazuje jedna mala ulica u centru Sarajeva. Ulica je toliko kratka da je većina prolaznika možda i ne primjeti. Ništa čudno ne bi bilo da ta uličica ne nosi ime najvećeg bočnjačkog prosvjetitelja Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, te drugog po redu gradonačelnika Sarajeva. Iako je svoj život posvetio svom narodu, on danas ne zauzima mjesto koje zaslužuje. Za razliku od njega, njegov kolega po zanimanju Vuk Karadžić, srpski prosvjetitelj, (po mnogima i žestoki nacionalista), u centru Beograda dobio je ulicu koja mu po značaju za njegov narod i pripada.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Tu je završio medresu. 1878. dolazi u Sarajevo, a 1893. godine postaje gradonačelnik ovog grada. U fokus svog zanimanja stavio je kulturu i tradiciju Bošnjaka. Rano je shvatio da je obrazovanje i modernizacija muslimanskog stanovništva jedini put spasa u nadolazećim burnim vremenima. Nakon dolaska Austrougarske odmah je počeo raditi na “ubjeđivanju” Bošnjaka da moraju prihvatiti novu vlast i poredak kao realnost. Mnogi Bošnjaci tog vremena nisu htjeli prihvatiti činjenicu da ovdje više nema Turske. Neki su odslelili u Tursku, a drugi opet nisu željeli školovati svoju djecu u “kaurskim” školama. Shvatio je da nema ništa od plakanja za Turskom, i da treba iskoristiti novo vrijeme kako nas ne bi zgazilo.
Pošto je period odlaska Turske i dolaska Austrougarske na poprilično sličan način zahvatio nespremne Bošnjake kao danas globalizacija, valja nam ponovo proučiti djelo Ljubušaka. Osim književne vrijednosti, njegovo djelovanje itekako ima i širu konotaciju. Prije svega nacionalnu, državnu i jezičku. Upravo su to elementi koji jedan narod čine narodom. Zbunjen kao i danas, i u to vrijeme Bošnjak je bio razapet između srpskog i hrvatskog nacionalizma. Također je postojao i dio naroda koji se protivio bilo kakvom napretku, pogotovo ako on dolazi sa Zapada. Ljubušak je pokušavao da pronađe pravi put za Bošnjake. Želio je dokazati da i muslimani mogu biti dio evropske porodice, a da se pritom ne moraju odreći svog vjersko i kulturnog identiteta. Ljubušak je u tom momentu shvatio da Bošnjaci moraju prihvatiti nova učenja, latinično pismo, te zapadno obrazovanje, ali da se ne odreknu vjere i tradicije svojih prethodnika. U svom djelu “Šta misle muhamedanci u Bosni” usprotivio se austrougarskoj odluci, ali i želji mnogih Bošnjaka da se Bošnjacima dodjeli nacionalno ime Musliman. “Baška vjera, baška narodnost”, replicirao je mudri Ljubušak. Kasnije je i historija pokazala da je s razlogom odbijao taj naziv za narod. I danas smo svjedoci borbe Bošnjaka da očuvaju svoje ime, ali i neznanju onih koji se stotinu godina nakon Ljubušaka žele izjašnjavati kao Muslimani i Bosanci. Težio je otvaranju novih škola, čitaonica, te masovnijem opismenjavanju. Zahvaljujući svom službovanju širom Osmanskog carstva Ljubušak je stekao zavidno obrazovanje i jasno shvatanje aktuelne situacije. Objavljujući Narodno blago, u kojem je skupio narodne poslovice bosanskih muslimana, te Istočno blago, koje je sadržavalo mudrosti i poslovice drugih muslimanskih naroda, Ljubušak je želio ukazati na bogatstvo bošnjačkog naroda, ali i potrebu za afirmacijom tog blaga. Svojim djelom je trasirao put budućih velikana bošnjačke književnosti poput Mulabdića, Bašagića, Ćatića i drugih.
Više od jednog vijeka je prošlo od ovih događaja, a Bošnjaci i sad istu muku muče. Još uvijek jedni govore da nam ne treba ništa “kaursko”, neki se bukvalno vraćaju u prošlost i tu zaključavaju, treći opet pretjeruju u lažnom zapadnjaštvu. Ideje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka danas su nam opet potrebne. Bošnjak ovog vremena zna sve ono što mu ne treba. Poštuje svaki tuđi autoritet, a svog se stidi. Ukoliko Ljubušakovo djelo ne oživimo, zatim ozbiljno ne prostudiramo, te njegove ideje ne počnemo primjenjivati, prebrza globalizacija mogla bi nas pregaziti. Savremeni svijet priznaje samo uporne, obrazovane i one koji znaju šta hoće.
Opet se vraćamo na onu malu ulicu u centru Sarajeva. Da li ste znali da je za vrijeme Ljubušakovog stolovanja Sarajevom ovaj grad dobio električnu rasvjetu, savremenu tržnicu, Narodno pozorište, prvi most sa željeznom ogradom, javni telefonski saobraćaj? Naravno da to nije izgradio on sam, da je to radila Austrougarska, ali Mehmed-beg Kapetanović je ipak upalio nekakvo svijetlo. Hoćemo li ga mi ugasiti? Prođite onom, po njemu nazvanom uličicom. Nije sigurno da se nećete naći u mraku.
Za Akos.bA piše: Sanel Graho
