Vi ste ovdje

Majka

Čitave noći padala je kiša. Još je bilo mračno, iako je jutro poodavno smijenilo noć. Kao da se kišno nebo naslonilo na krovove kuća, pa kani ostati na njima i ovog i sljedećeg dana.

Djevojčica u postelji se promeškolji. Otvori na tren oči, pa ih opet sklopi i okrenu se zidu. Pokuša ponovo zaspati ušuškana toplinom i smirujućim romorom kiše koja nije prestajala. Nakon nekoliko trenutaka nađe se u velikom dvorištu djedove kuće. Njihov stari, šareni pas joj je lizao ruku. Znao je da to ona voli i da će zauzvrat dobiti komadić sira. Azema čeka svoju Siku. Zajedno su spremile ručak kopačima i sad će ga odnijeti u polje. Djed je sa nadničarima. Otišao je jutros rano. Evo Sike, pomalja se na vratima sa punim rukama. Nešto predaje unuci, a teže ostavlja sebi.

„Hajmo, sinko, ono nam je muškinje i gladno i žedno. Ti znaš da se đed najviše raduje mlijeku. A ugrijalo što odavno nije.“

Azema uzima torbe, propušta bijaču ispred sebe i kreću. Oko njih diše topao proljetni dan, ispunjen mirisima i cvrkutom, a iznad njih se plavi nebo. Ćute. Svaka u svojim mislima. Azema razmišlja kako li je sada njenoj sestri kod rodbine.

„Otišla je u Bijelo Polje ima desetak dana. Odavno je zovu. Kako li Bože izgleda taj grad? Kažu da ima lijepe kuće i dućane! I lijepe mahale. Bašče uz kuće. Ali nema polja, prostranih i zelenih kao ova naša. Meni je bogami najbolje ovdje. Uz mog đeda i bijaču. Ih, što sam poželjela moju Begu!“

„Siko kad će nam se vratiti Bega?“

„Ne znam sinko, pitaćemo đeda kad će ići po nju? Neka je, nek još malo ostane.“

„Ama poželjela sam je! Mnogo!“

„I ja sam sinko, ali neka je malo, nek vidi grad. Ona je već đevojka, milo joj je.“

U razgovoru ne osjetiše da su skoro stigle. Lijepo su vidjele povijena leđa desetak kopača u redu. Eno, đed ih je već ugledao i smiješi im se. Njen lijepi, najbolji đed na svijetu. Kad stignu prvo će ga zagrliti, pa će onda njih dvije stavljati ručak. Evo ih, tu su. Spuštaju torbe i sudove sa hranom. Đed je milo gleda. Smiješi joj se. Sad će ga zagrliti….

I onda sve nestaje.

„Bože, gdje? Đede, vrati se, trebaš mi“, a osjeća da je neko blago potresa za ramena. Neko je zove. Okreće se i suznim očima gleda majku. Njenu visoku, stamenu, ozbiljnu majku. Lice joj zrači toplinom.

„Azema hoćeš li ustati? Čeka te toplo mlijeko. Kiša je. Danas nemamo šta raditi. Odmaraćemo.“

„Majko, neka me još malo“, molećivo joj odgovori djevojčica.

„Dobro, ustani kad hoćeš“, reče joj majka i izađe.

„Bože, kad bih mogla da povratim onaj san od maloprije“, pomisli djevojčica, opet se okrenu zidu i zajeca.

„Nikada više neću zagrliti ni poljubiti moje najmilije, mog đeda i bijaču. Nikad ih ni rukom dotaći. Sem ponekad k'o u ovom snu.“

Bol preplavi djevojčino srce, oštar, nepodnošljiv. Osjeti gubitak ta dva najdraža bića kao da se juče desio. A desio se prije više od godine dana. Krenuše slike sjećanja.

Bio je kraj zime. Jedan lijep, sunčan, ali još hladan dan. Nije bilo mnogo snijega, jer je posljednjih dana prilično kopnio. Činilo se da proljeće neće baš mnogo čamati. Po doručku djed je otišao kod svojih čipčija da sa njima ugovori vrijeme sjetve žita. Nekoliko dana ranije bio je zlovoljan, zamišljen i djelovao kao da ga nešto tišti. Azema nije navikla na takvo djedovo lice. Čitavog svog djetinjstva gledala ga je uvijek vedrog, nasmijanih očiju, dragog. Njen ogromni, pametni, dobri djed. Najsigurnija i najtoplija zaštita na svijetu. Niko ne može toliko voljeti koliko nju i Begu on voli.

Nepuna dva sata kasnije, dvojica mladih čipčija i djedov kum Ratko doveli su ga na kolima kući. Bio je blijed, malaksao, odsutnog pogleda. Njih trojica su ga unijeli u kuću. Ćutali su. Njihova ozbiljna lica staroj Hatemi sve su rekla. Detalje joj je malo kasnije, nasamo, u predvorju kuće, ispričao stari kum. Djevojčica je krišom slušala. Morala je saznati šta je djedu. A čula je kako mu je pozlilo malo nakon što je ušao u kumovu kuću. Od žestokog bola u prsima skoro je izgubio svijest. Povratili su ga vodom i šećerom, polegli da se malo smiri i odmori, a onda ga doveli kući.

„Biće dobro, moja kumo Hatema. Pomoći će Bog. On je pravedan. Neka ga, nek se malo odmori. Sjutra će biti k'o ptić!“

Ali nije. Bog nije uslišio molitvu starog, dobrog kuma Ratka. Ni Hateme. Ni njegovih unuka Bege i Azeme. Djed  je kopnio neshvatljivom brzinom. Slabo je jeo, slabo spavao. Topio se. Tople, zelene oči bile su beskrajno tužne, a kad bi gledao svoje unuke, punile su se suzama.

„Bože, kome ja ovo ostavljam moje dvije sirotice? Šta će biti sa njima kad ja umrem? Hoće li mi se napatiti? Hoćeš li ih zaštiti Allahu moj?!“

Obje djevojčice su danju i noću bile uz djedovo uzglavlje. Pokušavale su ga natjerati da nešto pojede. Da popije ljekovit čaj. Probale da ga razvedre. Pravile planove o odlasku u planinu. Toliko ih jagoda i borovnica čeka gore. Braće ih zajedno k'o prošlog proljeća. Djed je prihvatao planove i radovao se sa njima. Znao je da je to posljednje što može da im pruži. Malo nade i malo osmijeha.

Sedmog dana je izdahnuo. Tiho, bez ropca, bez patnje, kao ptica. Trag beskrajne tuge ostao je kao pečat na blijedom licu. I u smrti je ostao lijep i dostojanstven, upravo onakav kakav je bio za života.

Obje djevojke skoro su sišle sa uma od bola. U prvim trenucima, užasnute ukočenošću djedovog beživotnog tijela, pale su po njemu i nisu dale da ga ljudi odnesu od njih. Kako može otići djed, a one da ostanu? Kad su ih rođaci i komšije uspjele odmaći, da pripreme mejta za dženazu, one su nastavile neutješno plakati. Osjećale su da im je neko, nevidljiv ali moćan, ovoga dana oduzeo djeda i otcjepio komad njihovog bića. Zato je toliko boljelo. Zato niko nije mogao da ih utješi. Ni njihova Sika, bijača koja im je zamijenila majku.

Ona je tugovala srcem, tiho i dostojanstveno. Grlila je svoje djevojčice, smirivala ih i molila da budu jake. U isto vrijeme ona je budno pratila sva ona lica koja su u žalosti prolazila kroz njihovu kuću. U bolu svjesna da njenog Haska više nema i da je ona glava kuće.

Tog i sljedećih nekoliko dana svijet je prolazio kroz kuću, a onda je prestao i one su ostale same. Same u svom ogromnom bolu. Ništa više nije bilo kao prije. Praznina nastala djedovim odlaskom bila je strašna. I staroj i djevojčicama nedostajao je kao zrak koji se diše. Moralo se živjeti, a one nisu znale kako će dalje, kad njihovog Haska više nema. Svaki kutak kuće podsjećao je na njega i svaka stvarčica napravljena njegovom rukom. Toplina njegovog bića još je zračila iz čitavog njihovog zajedničkog doma i zato se Hatemi i djevojčicama činilo nestvarnim da je on otišao zauvijek. Bilo im je lakše da sebe zavaravaju nadom da je on trenutno odsutan i da je pitanje časova kad će ponovo biti s njima. Njihov čvrsti, granitni oslonac u životu, ne može biti da su ga istinski izgubile.

A moralo se dalje. Hatemi je to bilo jasno. Ona mora imati snage zbog svojih unuka. Počela je otaljavati kućne obaveze. Čipčije su čestito, bez zakidanja, i dalje obavljali poslove na imanjima. Poštovali su sada nju kao glavu kuće i dogovarali se kao prije sa Haskom. Tiho i bez roptanja nosila je ona život na plećima, a bol u srcu. Krila ga je od svojih unuka, bila čvrsta zbog njih dvije. Tugovala je noću, kad one zaspu. Plakala. Tiho da je ne čuju. Noći su sada bile besane i duge kao zle godine.

„Bože, kako ću živjeti bez mog Haska? Mog druga u dobru i zlu ove duge godine? Od moje sedamneste. Nikad me nije mrko pogledo. Takvog čovjeka nije bilo nadaleko. Kako je samo volio i pazio sirotice našeg jedinca. Hoću li ja jadna izvesti na put njih dvije? Jeste, majka im je blizu, poslije Haskove smrti često nam dolazi u kuću, ali ona ima i drugu đecu!“

Bega i Azema nikada nisu saznale kakve muke tište njihovu bijaču u besanim noćima. One su se polako vraćale u tokove običnog života, Bega se bavila ručnim radom, a Azema joj ponešto pomagala ili se igrala. I rasle su. Mlađa je već imala trinaest, a starija je bila u sedamnaestoj. Obje su bile skladno izrasle i vrlo lijepe.

Nekoliko mjeseci nakon djedove smrti, obje djevojke primjetiše da se sa njihovom bijačom nešto događa. Malo tijelo nekako se još smanjilo, ramena se uvukla, a crne oči su odavale tugu. Nju nije mogla sakriti. Sredinom ljeta izgubila je apetit. Kad bi je unuke nudile jelom, odgovarala bi da je sita. Znala je danima boljeti glava, ali je ona to mudro skrivala od svojih djevojčica. Nije ih htjela opteretiti brigom za svoje zdravlje. Znala je koliko je vole i kako bi ih pogodilo saznanje da nije dobro.

Ali pred samu jesen, kad vrućine popustiše i noći postaše svježije, Hatema više nije mogla sakriti svoju boljku. Ni od sebe, ni od unuka. Bila se smanjila, pogrbila, uvenula kao biljka. Glavobolje su bile prestale, ali je tijelo napuštala snaga. Topila se. Dugo se borila sa samom sobom da ne padne na postelju, a ipak je pala. Kad su njene unuke prestravljene sumnjom da bi im i ona mogla umrijeti, pale po njenom uzglavlju, ona ih je, glasom koji je silom bio vedar, ukorila: „Šta ste mi se prepale k'o ovčice od vuka? Gledaj ti njih! Pa šta ako sam legla?! Mogul’ se ja malo odmoriti? Ubi me ova vrućinština, nikad mi nije ovako smetala“, rekla bi i krenula rukom da obriše znoj. Jedna od djevojaka bila bi brža. I jedna i druga dale bi dio sebe, svog bića, samo da joj olakšaju.

Kada bi stara primjetila suzu u očima unuke, prisilila bi sebe da se razvedri, nekad i nazor da ih obodri: „Ama samo da prođu ove vrućine. Čim zahladi ja ću na noge. Ja sam uvijek najzdravija u jesen“, dovršila bi, krijući od njih koliko je svjesna da nikad više neće stati na svoje noge, ni dočekati novog proljeća.

Sem djevojaka i dvije rođake, uz nju je vrlo često bila i njena snaha Hajrija, Begina i Azemina majka. Još mlada, otresita i čvrsta žena, uspijevala bi da stigne na sve strane: u svoju kuću, u polje, uz uzglavlje bivše svekrve. Umjela ju je razgaliti, odagnati crne misli, natjerati da nešto pojede. I saslušati, čvrsta kao stijena, poslednju želju starice koja je blizu smrti: „Snaho, amanet ti moje sirotice. Tvoje su šćeri. Znam da imaš i drugu đecu, ali gledaj ih, meni za hatar. Ja neću dugo. Skloni him i sačuvaj one dukate, što him je đed kupio. Ova imanja, kad umrem, prodaj i kupi him u gradu kuću. Imaš rodbine u Bijelom Polju i Prijepolju, pomoći će ti.“

Tiho, skrivajući patnju, stara Hatema bolovala je još nekoliko nedjelja. Ugasila se jednog jutra kad je prvo lišće sa trešnje kraj prozora palo na zemlju.

Njene unuke su znale da je njihova najdraža bijača umrla od tuge.

Bol od novog gubitka obje je presjekao. Zanijemile su od njegove siline. Rana od djedovog gubitka nije bila zacijelila, a sad je krvarila nova. Čim je obavljena dženaza, majka je obje djevojke odvela u svoju kuću, a nakon nedjelju dana Begu poslala rodbini u Prijepolje. Azema je ostala u novom domu.

Prve nedjelje života u majčinoj i očuhovoj kući bile su najteže. Činilo joj se da ju je neko probudio, pa je iz tople postelje izbacio napolje u hladno, zimsko jutro. Bol za djedom i bijačom bio je tako velik da joj nije dozvolio da polako otvara srce za nove ljude i novi život. A bili su dobri prema njoj. Od prvog dana. Vrlo pažljiv bio je očuh Kurte, ozbiljni, sredovječni čovjek, rođak njenog oca Jusufa. Koliko je umio, pokušavao je sitnim pažnjama, razgovorom, podrškom, pomoći joj da savlada bol koji ju je lomio. Djevojka mu je bila zahvalna i poštovala ga je. Ponekad bi zatekla sebe kako razmišlja kojih bi sad godina bio njen otac da se vratio iz vojske. Da li bi sličio ovom čovjeku u čijoj je kući?

„Bio bi nekoliko godina mlađi. Dobar kao Kurte. Ali znam da bi bio vedriji. Bijača je uvijek pričala da je bio veliki veseljak.“

Azema se sporo privikavala i na majku. Njenog lika nije bilo u slikama ranog djetinjstva. Bili su tu djed i bijača, a majka je bila u tuđoj kući. Povremeni gost koji ne pruža nježnost i zaštitu. Sem što donosi poklone.

Kada je došla u novu kuću, njena majka je imala oko četrdeset godina. Visoka, krupna žena, tamne kose i očiju, gustih vjeđa i nečeg čvrstog u liku i držanju. Iz dobre i ugledne kuće, od same mladosti bila je na glasu. Ne toliko po ljepoti koliko po vrjednoći, otresitosti i čvrstini. U ovim krajevima, gdje su ratovi i surovost prva odrednica života, za takve se žene kaže: „Ona je k'o birani čo'jek.“ Kad je okrutnošću sudbine jednom, pa drugi put ostala udovica, njeni novi prosioci uvijek su bili momci. Azemin otac bio je nekoliko godina mlađi od nje. Gubljenje muževa, nove udaje, umiranje djece, podnosila je kao stijena, bar spolja gledano. Uvijek stroga prema sebi, ali i prema drugima.

Kad je njena mlađa kći došla u kuću, ona je znala da joj mora pomoći da preboli gubitak djeda i bijače. Ona neće ni umjeti ni stići da je mazi i ugađa joj kao djed i bijača. Ali da joj bude oslonac u svakoj prilici, to dobro znade.

„Život je pred njom, a on je neće maziti. K'o ni mene što nije. Hiljadu nevolja srušiće joj se na glavu. Moja šćer mora očvrsnuti da se nosi s njim. Bog mi je svjedok da je više zla nego dobra na dunjaluku. Nema više Haskovog bogatstva, ni čipčija, ni turskog vremena. Sve je drukčije. Moj čo'jek nije bogat. Radimo i ja i on. Moram i Azemu naučiti da radi. Trebaće joj.“

Da je rad najbolji lijek za tugu, Hajrija je naučila svih proteklih godina. Ratovi su tutnjali, gubili se imeci, pa opet sticalo, umirala djeca. Nju je spašavao rad. Zato je riješila da na taj način očvrsne svoju kćer. Prvo ju je uposlila oko spremanja obroka, onog što je jednostavnije. Podučavala ju je s mnogo strpljivosti i nije podizala glas da je ukori kad nešto ne uspije. Voljela je kad Azema pita kako se najbolje usiri mlijeko, i što je njena ječmena pogača najbolja. Popodne i u večernjim satima zajedno su krojile platno ili je učila da tke. Djevojčica je bila bistra i vrlo vrijedna, pa je majka uglavnom bila zadovoljna.

„Majko, voljela bih da mi sjutra samo pomogneš da osnujem na razboju platno za košulje. Ostalo ću ja sama. Viđećeš da sam dobro naučila.“

„Dobro, osnovaćemo zajedno, pa ti nastavi“, odgovori joj majka. „A jesi li smislila šaru?“

„Jesam. Biće lijepo, viđećeš“, s ponosom joj odvrati Azema.

Zadovoljna, Hajrija se okrenu i vrati u sobu gdje ju je čekao muž. Ničim ne pokaza ni kćeri ni njemu da je sretna. Takva osjećanja nisu bila česta u njenom životu i ona ih je sklanjala u svoje srce. Bila je sretna zbog svoje kćeri. Jasno je da bol u njoj jenjava. Dobro se uklopila među ukućane. Vrijedna je, ne bježi ni od kakvog posla.

„A posebno mi je vješta za ručne radove. Čini mi se da će i mene nadmašiti za koju godinu. Ne pada iver baš daleko od klade“, nasmiješi se zadovoljno.

„Ali, u polje ona neće ići! Ona je begova unuka. Ja žnjem, kopam i plijevim. I Kurte sve radi. Ali njoj ne dam! Ako joj kad ustrebadne, lako će naučiti. Ovdje kod mene neće.“

Pogleda u svoje krupne šake ogrubjele od rada, pa sjede do Kurta da predahne. Večera je već bila na sofri i ona je željela da ranije legnu, da sutra u zoru ustane i pripremi kćeri razboj, pređu, čunkove i ostalo kako joj je obećala. Dosta je posla oko osnivanja, a Azema, vidi se, žudi da sama platno uradi prvi put. Mora joj pomoći da se osjeti zadovoljnom i korisnom.

Zato se ima majka.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top