Ma koliko kajasa upregla, ne vrijedi – muškarac nije konj!

Nađem se u čudu počesto. Šta se dešava s nama?

Piše: Ammara Šabić-Langić

Čini se da smo zapali u žestoko pomodarstvo po pitanju stila života. Iako govorimo da smo slobodni u izborima i odlukama, da smo samo Allahovi robovi, mi smo inficirani bakterijama “slobode” da budemo zarobljeni u kriterijima i standardima, pa čak i “vrijednostima” potpuno suprotnim islamskom učenju, etici i moralu.

Na stranicama islamskog prefiksa “naletim” na sadržaje koji iza sebe ostave trag u obliku upitnika iznad moje glave.
Neću previše analizirati, jer… “Sto ljudi, sto ćudi”, ostavlja mi prostora da ne razmatram tuđe namjere i okvire razmišljanja.
Navest ću samo primjere korijena nekih pitanja:

– Crteži muslimanki pod hidžabom, i muškaraca sa kapicom i bradom, na kojima se likovi grle, ljube, ili dodiruju nosićima.
Pitanje:
Crtež?

Od Aiše, radijallahu anha, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile slike, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su je isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Sve gore spomenute hadise bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

Zašto, onda?

Valjda proradi ljudska sklonost ka iznošenju emocija, koje je malo kazati, već ih treba još dodatno dočarati. Ne znam… Ako je djevojka koja ovako opisuje svoj haal neudata, prema kome iskazuje takav haal? ako je udata, ima boljih tehnika dočaravanja, i nije neophodno da to “cijeli svijet zna”, nego naprotiv, poželjno je da to ostane “u četiri zida”.

– Fotografije na kojima je žena obučena tako da na glavi ima mahramu, na licu šarenu fasadu, a tijelo je uvijeno u nešto nalik na celofan-foliju.

Pitanje:
-Hidžab?

Prvi šart – da hidžab ne bude sam po sebi ukras.
Drugi šart – da hidžab bude gust toliko da se ne vidi kroz njega.
Treći šart – da hidžab bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela.
Čevrti šart – da hidžab ne bude namirisan.
Peti šart – da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
Šesti šart – da obuhvata cijelo tijelo.

Zašto, onda?

Valjda je vjera u ono što govore oni koji nam govore da su žene pod hidžabom jadne, zaostale, neizrealizirane ličnosti, veća nego naša vjera u ono zbog čega nosimo hidžab? Da nas Allah sačuva… Tako izgleda, jer se mi, umjesto držanja vlastitih načela i principa vjere, zadamo u dokazivanju da “nismo takve” kakvima nas oni smatraju. Čovjek koji vjeruje u svoje kompetencije, jednostavno – radi. Ne dokazuje kompetenciju drugačije, nego radom. Čovjek koji vjeruje u određene vrijednosti, jednostavno ih živi. Ne trudi se rušenjem tih vrijednosti pokazati kako te iste vrijednosti “i nisu baš takve”.
Ili, postoji i druga mogućnost: niti smo shvatile, niti prihvatile hidžab kao ono što jeste.

– Fotografije parova, najvjerovatnije modela modne industrije, sa neskrivenim pokušajem da se što više izrazi seksipil: senzualne usne kod žena, “onaj pogled” kod muškarca…
I na tim fotografijama, oni “samo što nisu” pali (ili već jesu) u zagrljaje, poljupci se daju osjetiti u zraku, i bez riječi zovu na “budite kao mi”.

Pitanje:

-Intima?

Esma bint Jezid, radijallahu anha, bila je kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kod njega su sjedili muškarci i žene, pa je on rekao: „Možda muškarci opisuju spolni odnos sa svojim suprugama, a možda i žene to čine!“ Ashabi su pognuli glave šuteći, a Esma je rekla: „Da, Allahov Poslaniče, zaista to one čine, a i oni to čine!“ On reče: „Ne činite to! Primjer toga je kao primjer šejtana koji na putu sretne šejtanicu pa sa njom spolno opći a ljudi gledaju u njih.“

Zašto, onda?

Iako na pomenutim fotografijama nisu do te krajnosti prikazani intimni trenuci muškarca i žene, pokazana je situacija koja itekako aludira na “nastavak” iza zastora. Poznato je da je aluzija često intrigantnija od pojave. Mašta nema granica.
Ovakvim se pristupom pokazuje vlastito unutarnje stanje i čežnja, bilo za partnerom, bilo za intimom s njim/njom (koje nema dovoljno, odmah se i to kazalo time), ili čak želju za baš takvom osobom kraj sebe. Na primjer: “Da si ovakva, i ja bih bio takav.” Ili, “Da si ti kao on, i ja bih bila kao ona.”

– Mogući odgovor
Nije čudno da smo se ovako transformirali, nakon poplave čudne literature, sa Istoka i sa Zapada, koja sugeriše kako da se ponašamo u braku. Nisu to više općenite smjernice, pravila ponašanja kojima se ne opisuje, niti obezvrjeđuje bilo ko; to su detalji o “sređivanju žene za svog muža”, u kojima je žena neka tigrica koja vreba plijen, a “plijen” je glup, i cijelo vrijeme je smotan oko malog prsta, dok istovremeno misli da je frajer. HALO-O-O ??

– Ne, nije tako!… Nije??

“Obuci spavaćicu zbog koje će zaboraviti kako se zove.” Na primjer.
( Malo su izmijenjene riječi, jer ja ovdje ne kritikujem pojedine autore, već razmišljam o kontekstu.)
Kakvu sliku muškaraca u islamu ovim odašilju? Jadnici koji zbog komada platna zaboravljaju i karakter i adresu? O-d-b-i-j-a-m!!

Usput (pošto je to nama, nažalost, postalo usput, a ne prioritet kako bi trebalo), Aiša radijallahu anha je imala dvije haljine; jednu za period čištoće, jednu za period hajza. Ipak, Muhammed alejhisselam je rekao da mu je od svih ljudi najdraža Aiša, radijallahu anha. Kada su supruge Muhammeda alejhis-selam, nakon zadobijenog ratnog plijena u većim količinama, tražile od njega da im poveća opskrbu u takvim stvarima (odjeća, nakit), on ih je, zbog nemogućnosti da im priušti to, pustio. Razveo na mjesec dana. (Vidjeti: Ebu Bekr Siradžuddin / Martin Lings, Muhammed, životopis baziran na najranijim izvorima, 1983.)

– Šta nam to govori?
– Kakve su posljedice tekstova čiji “savjeti” su u kontradiktornosti sa praksom najboljih, prvih muslimana, i onih koji su ih naslijedili?

-Žene koje ne mogu da ispoštuju ovo “pravilo” o zavođenju muža, kao da on već ne zna koga kraj sebe ima, nerijetko se takvim tekstovima prešutno proglase i nevidljivo targetiraju uperenim prstom kao one koje su “krive što muž misli na druge žene”…cccccc…. Da nije prežalosno, bilo bi jako smiješno, baš kao šala na nivou djeteta iz predškolske ustanove. S tim što djetetu ne zamjeramo djetinjasto ponašanje i razmišljanje.
-Muškarce i sve njihove kriterije se svodi na zvjeri, koje ne znaju za ništa drugo do životinjskog instinkta.
-Žene se svodi na nivo žvakaće gume, koja je zanimljiva dok se ne otvori, i sažvače. Kad izgubi okus i slatkoću, jednostavno se ispljune. Ko joj je kriv, kad ne zna dopunit peperminta u rezervorar mogućih kapaciteta?!?
I mnoge druge posljedice…

Šta se iza ovoga krije?

Iza ovog se krije duboki kompleks, i okovanost lancima lažnih nada podređenih sistemu konzumacije. Zašto kompleks? Zato što se iza takvih savjeta krije vlastita bolest srca, i netraženje lijeka srcu liječenjem duše, već u ponovnom, nadograđenom samozavaravanju da je “do nje”. To važi za muškarce. A kad žene pišu ovakve savjete, to je indikacija za žestok tretman nesvijesti o tome da, ma koliko kajasa upregla, muškarac nije konj. Takve savjetnice pokazuju opsesiju potrebom za kontrolom svega i svih oko sebe. Sve se to izrodilo iz vjerovatne povrijeđenosti, ostavljenosti, ili zanemarenosti, koja se dešava i “barbikama”, i “pepeljugama”. Traženjem ovakvih načina, ustvari se traži nada da neće ponovo doživjeti istu situaciju. Zašto? Jednostavno: sebe može natjerati da dubi na glavi, a “njega” ne može natjerati da je voli. Mazohistički namirisana radost žena kad čitaju ovakve tekstove (savjete), jednako je pokazatelj nade da još nije sve izgubljeno, da će moći, ipak, zadržati pažnju i ljubav, ako iz sebe izvuče i drob i džigaru…U korijenu ove igre skrivača leži uplakana djevojčica, koja misli da nije dovoljno vrijedna i dragocjena, nego to stalno iznova mora dokazivati, i jednom zasađeno stablo iznova, što češće presađivati, u nadi da vlasnik bašte neće skontati da je stablo isto, iako je u drugom ćošku ograđene ledine. Strah i želja za kontrolom. To je to. I duboki zaborav da čovjek ne može imati sve što poželi, niti može imati ono što nema, pa taman kad bi pretčao Dunjaluk svako jutro, onako… kondicije radi.

Također, u ovome se krije nada da neko nema kriterije koje je bar malo teže doseći, nego utičnicu za struju pri dnu zida. Opet pokazatelj straha da se ne može više i bolje.
Uz sve to, u ovome se krije uvjerenje da je Zapad pogodio standarde i metode, a svi koji to ne razumiju “još nisu sazreli”.
Dakako, tu je i podsvjesno, ili polusvjesno vjerovanje da bi “ona to znala bolje”, i da one koje su izgubile muževe, da li zbog sporazumnog rastanka, ili njegove odluke, “nisu znale zadržati muža”. Time su rekle kako bi one znale, i dale nadu svakoj koja isto tako misli, da ima multitalent pri sebi kakav se ne rađa dva puta.

Klasično izvrtanje uloga, i pod krinkom “budi bolja žena u islamu” odrođavanje od islamskog bića. Samo jedno pitanje takvim savjetnicima/cama:

Šta kad svane? Šta kad parfem ishlapi, i čovjek skonta da je čokolada-čokolada, ma koje marke bila, pa poželi ćevape? Šta kad mu zatreba razgovor, savjet, humor, nakon što shvati da je potrebno da žena bude žena, a ne samo slika u regalu koja se po potrebi napuše? Šta tada, ako je zanemarila sve druge kvalitete, koje istinski ženu čine ženom, insanom, čiji su život i čast svetiji od Kabe?

Ipak…
Važno je znati da je lijepo dotjerivanje za supruga/suprugu, ono što islam potencira. Urednost, čistoća, kako u karakteru, tako i u vanjštini, dio su vjere. Ugađanje suprugu/zi po pitanju intimnih igara je djelo za koje slijedi nagrada, dakle, preporučeno u granicama mogućnosti, i naravno, dozvoljenog. U ovom tekstu ne tretiram pitanje pojedinačne sklonosti žena za dotjerivanjem, što je prirodno, ili želju za ugađanjem partneru u onome što voli, što je lijepo i primjereno. Ovdje se radi o inzistiranju na postavljanju marginalnih i individualnih stvari na mjesto prioriteta i generalnih “moranja” do uspjeha.

Učenje po modelu je pedagoška metoda, a izbor “modela” je na nama. Hvala Allahu, muslimanke imaju najbolje. Svaka im je riječ potvrđena djelom, i djelo riječju. Imaju garanciju da su najbolje, i da nisu kao druge žene. Plemenite majke vjernika i prvakinje žena u ummetu. Je li to baš slučajno da je stoljećima iza njih ostalo, i do nas došlo, pripovijedanje o njihovim moralnim i duhovnim kvalitetima, o umnim sposobnostima i doprinosima društvu, dok za nijednu ne znamo kako je izgledala (osim okvirno, za pojedine), ili kako se kitila u svojim odajama? Kome je cilj preusmjeravanje ciljeva i metoda, i zašto?
Prije nego u “teoriju zavjere”, vjerujem u “teoriju traženja sebe navigiranjem drugima”. I ja sebe tražim. Čini mi se da čovjeka upoznajemo po smjeru u kojem navigira one koji ga pitaju za smjer. I sebe, naravno. Stizanje na cilj, ili nestizanje, definitivno će razotkriti ispravnost odabira puta.

Samo je Uzvišeni Allah stalan, bez početka i kraja. Sve drugo se Voljom Njegovom, i nikako drugačije – mijenja.
A i malo naklonosti Njegove, bolje je od svega. Ko god je pokušao drugačije, našao je samo nemir i utrku s vjetrom.

Kao što je rekao plemeniti El-Faruk, voljeni ashab Muhammeda alejhis-selam, Omer radijallahu anhu:

“Zaista, bili smo najmizerniji narod pa nas je Allah dželle šanuhu uzdigao i ojačao islamom! Zato, kad god budemo tražili veličinu izvan islama, Allah će nas poniziti!”

Akos.bA