Logopedske vježbe za disleksiju – test i vježbe čitanja

Pritom su važni oblici i metode rada. Pažnju treba obratiti na skupne oblike rada kako bi se omogućio razvoj djetetove samostalnosti, ali i vještina suradnje.

Vježbe za disleksiju radi bolje učinkovitosti i razvoja raznih vještina trebaju zajednički slagati logoped i psiholog. Također, i učitelji bi trebali imati svoj udio.

Kako dijete naučiti čitati?

Kako bi dijete naučilo ispravno čitati pa i pisati (disgrafija – poremećaj pisanja i učenja), treba ispravno razvijati usmeni govor. Zato treba obratiti pozornost na razvoj psihičkih vještina koje su temelj čitanja (i pisanja):

razvoj posebnih vještina koje prethode čitanju – razlikovanje glasova i zvukova, osjećaj za ritam, rado slušanje dječjih priča i pjesmica, razumijevanje smisla poruke, upoznavanje s karakteristikama teksta, osvještavanje govora kao niza rečenica, rečenica kao niza riječi itd., uočavanje rime, uočavanje prvog i zadnjeg glasa u riječi, sastavljanje i rastavljanje riječi itd.,

mentalni razvoj – funkcije sinteze i analize,

razvoj slušne (kasnije i govorne) percepcije,

razvoj vidne i prostorne percepcije – poticanje sposobnosti koncentracije na crno-bijele geometrijske oblike,

razvoj pažnje,

razvoj pamćenja,

razvoj grafomotorike – vježbe motorike prstiju, zabavni zadaci u kojima se dijete služi olovkom i papirom.

Iako se dijagnoza disleksije ne postavlja prije kraja drugog razreda osnovnoškolskog obrazovanja, slijedeće teškoće mogu se primijetiti i prije:

neovladavanje vezom „glas-slovo“ – dijete nije naučilo da iz naučenog slova stoji osviješteni glas,

neovladavanje grafičkom simbolizacijom glasova slovima – problem vizualno-prostorne percepcije, dijete zna naziv slova, ali ga vizualno ne prepoznaje,

neovladavanje slogovnim čitanjem – dijete ne može spojiti slova u slogove,

remećenje glasovno-slogovne strukture riječi – najčešće zamjena samoglasnika zbog njihove središnje uloge u tvorbi slogova, istu riječ dijete može pročitati nekoliko puta na različite načine,

tehnički ispravno čitanje riječi ili rečenice, ali nerazumijevanje smisla pročitanog – teškoće u procesu spajanja slogova u cjelinu riječi ili nepovezivanje jedne riječi s drugima.

Disleksija – liječenje

Čitanje je psihofiziološki proces pa disleksija može predstavljati teškoće u prostornoj orijentaciji, praćenju uputa, orijentaciji u vremenu i prisjećanju riječi. Navedeno vodi do općeg osjećaja neorganiziranosti i neorijentiranosti.

Ovisno o individualnoj strukturi disleksije i okolini djeteta, liječenje disleksije može uključivati sljedeće:

logopedsku terapiju,

vježbe sa psihologom – ili edukacijskim rehabilitatorom,

edukaciju učitelja o disleksiji – radi individualizacije nastave, pogreške ne smiju utjecati na ocjenjivanje,

svakodnevnu suradnju roditelja i djeteta,

psihoterapijski rad s djetetom i obitelji – kako bi se dijete oslobodilo frustracija, važno pozitivno sudjelovanje roditelja,

farmakološku terapiju – u rijetkim slučajevima, kod izraženih neuroloških i psihopatoloških simptoma, određuje isključivo liječnik specijalist.

Kako pomoći djetetu s disleksijom?

Ako je vašem djetetu dijagnosticirana disleksija (disleksija – testiranje), potrebno je da potičete njegovu volju i aktivnost za vrijeme rada s logopedom. Tražite od njega da vam objašnjava svoje radnje i usmjeravajte ga s podrškom kad naiđe na teškoće.

Neophodna je i suradnja s logopedom u okviru konzultacija, prisustvovanja djetetovim vježbama, telefonskog savjetovanja, vođenja terapijskog dnevnika itd.

Korisno je proučiti specijalizirane priručnike i druge materijale koji mogu pomoći u shvaćanju disleksije kao teškoće i pružanju podrške djetetu. Na taj se način izbjegava pasivan stav djeteta i potiče njegova samostalnost i psihološka potpora.

Struktura logopedskog programa sastoji se od šest modula:

vještina pravilnog percipiranja govorne ili pisane upute – povezano s razvojem komunikacijskih vještina tijekom školovanja,

vještina planiranja aktivnosti rada na zadatku – najvažniji korak za razvoj sposobnosti izvođenja mentalnih radnji,

vještina provođenja završne samokontrole – djecu treba uvjeriti da samoprovjera povećava vjerojatnost dobivanja visoke ocjene,

vještina samostalnog ocjenjivanja rezultata svojeg rada – dijete treba uočiti vlastite uspjehe i veseliti im se, ali i tražiti uzroke neuspjeha,

vještina voljnog upravljanja vlastitom pažnjom i tempom rada – samo pomoću sustava vježbi i zadataka može se razviti stabilna i visokokoncentrirana pažnja,

vještina komunikacije u situaciji učenja – precizno formuliranje pitanja, postavljanje pitanja uopće, primanje učiteljeve upute i rješavanje zadatka u interakciji s vršnjacima.

Ipak, razvrstavanje vježbi u module je uvjetno jer je većina vježbi multifunkcionalna. Na logopedske vježbe dijete dolazi uglavnom nakon nastave. Zato ne treba očekivati atmosferu sličnu školskom satu.

Logopedske vježbe za čitanje

Program rada ovisi o tome na kojem se stupnju ovladavanja vještinom čitanja dijete nalazi. Specifične metode za korekciju teškoća u čitanju su:

usvajanje fonetičko-grafičke simbolizacije i učvršćivanje veza „glas-slovo“,

ovladavanje slogovnim čitanjem,

automatiziranje slogovnog čitanja,

poboljšavanje razumijevanja pročitanog.

Sve su to vježbe čitanja za 1. razred, ali se mogu koristiti i kasnije.

Usvajanje fonetičko-grafičke simbolizacije i učvršćivanje veza „glas-slovo“

Preporučuje se rad s tablicama slova. Tablice mogu biti:

dvobojne i jednobojne tablice samoglasnika i suglasnika,

tablica velikih i malih tiskanih slova,

tablica tiskanih i pisanih slova,

tablica slova u različitim stiliziranim fontovima,itd.

U tablicama su slova razmještena nasumično. Kako bi se pojam sloga brže usvojio, potrebno je od samog početka učenja slova uvesti označavanje crvenom i crnom bojom. Crvenom bojom treba označiti samoglasnike, a crnom suglasnike.

Ovladavanje slogovnim čitanjem

Nakon usvajanja glasova i slova, na redu su slogovno čitanje i čitanje cijelih riječi. Na početku se slogovi u riječi izdvajaju polukružnim crtama koje se smještaju izravno ispod tiskane riječi. Tako se zadaje ritam čitanja i ne ometa vizualna percepcija.

Zatim, korisne su vježbe podjele neoznačenih riječi na slogove. Djetetu se daje rečenica u okviru koje treba polukružnim crticama (ili običnim okomitim) podijeliti sve riječi na slogove.

Također, djetetu se mogu pravilnim slijedom pokazivati kartice sa slogovima, a ono ih treba mentalno spojiti u jednu riječ.

Automatiziranje slogovnog čitanja

Kako dijete ne bi pogađalo riječi prema smislu i zvuku, važna je automatizacija slogovnog čitanja. Tu se prakticira rad sa slogovnim tablicama u sklopu kojih je dijete primorano osloniti se na vještinu slogovnog čitanja. Slogovne tablice sadrže slogove jednog tipa:

dvoslovni otvoreni ili zatvoreni slogovi, npr. do – od,

troslovni zatvoreni slogovi, npr. jed, var,

troslovni otvoreni slogovi, npr. vra, tre,

jednosložne riječi sa suglasničkim skupovima, npr. kost, stol, zvon.

Preporučuje se na početku, iako to ovisi o slučaju, raditi s tablicama od devet slogova, zatim 16 i kasnije s 36 slogova. Slučajnim redoslijedom logoped izgovara slogove iz tablice, a dijete treba što prije pronaći i pokazati odgovarajući slog te ga naglas izgovoriti.

Može se koristiti i tablica s riječima koje se sastoje od slogova uključenih u tablicu, a dijete treba pravilnim redoslijedom pronaći slogove od kojih se sastoje riječi.

Poboljšavanje razumijevanja pročitanog

Nedovoljno razumijevanje pročitanog očituje se na razini rečenice i na razini teksta. Što se tiče razumijevanja na razini rečenice, korisne su sljedeće vježbe:

razumijevanje individualnog značenja riječi prema analizi konteksta – npr. u rečenici „Volim se odmarati u hladovini sjenovite šume.“, traže se poznate riječi (korijen) od kojih potječu nepoznate (sjena, hlad), poznate riječi s istim korijenom pomažu u tumačenju nepoznatih,

razumijevanje invertiranih vremenskih konstrukcija – poticanje razumijevanja pitanjima „Što se prvo dogodilo“ i „Što je (lik) prvo učinio?“, pomoć djetetu pri nalaženju vizualnih oslonaca, npr. riječi „nakon“ i „prije“ u tekstu se mogu obojiti fluorescentnim markerom, npr. „Ana je otišla prijateljici nakon što je ručala.“,

razumijevanje distantnih konstrukcija – česte su u pripovijetkama i bajkama, različite dijelove rečenice treba označiti markerima različitih boja, npr. „Trčeći brzo ispod stola, sivi je miš pobjegao u rupu u parketu.“, pitanja koja treba postaviti su: „Što je miš rado?“, „Kuda je prošao?“, „Kakav je miš bio?“, „Kamo je pobjegao?“ itd.,

razumijevanje jezičnih pojmova i izraza koji se često susreću u matematičkim udžbenicima – treba provjeriti djetetovo razumijevanje pojmova i raditi na onima koji stvaraju teškoće,

razumijevanje uzročno-posljedičnih veza u rečenici – smišljanje šaljivih igara i pjesmica s ispravnim i pogrešnim prikazom uzročno-posljedičnih veza u složenim rečenicama, npr. „Pada je kiša zato što nisam ponio kišobran.“,

razumijevanje subjektno-objektnih odnosa u rečenici – potrebno je djetetu ispisati rečenice iz nepoznatih pripovijetki, razumijevanje se potiče pitanjima u kojima je ključna riječ smisleno suprotna onoj riječi u rečenici koja određuje subjektno-objektni odnos, tako smisao postaje jedini oslonac, npr. „Sinu je tata natočio sok.“, postavlja se pitanje „Tko je popio sok?“,

ostali oblici rada na razumijevanju pročitanog na razini rečenice i kratkog odlomka – važno je stvoriti naviku samokontrole razumijevanja pročitanog tijekom čitanja u sebi, djetetu se može dati kratki tekst koji završava pitanjem „Zašto?“ s time da se odgovor ne nalazi u tekstu, npr. „Pas je potrčao za mačkom. Mačka se popela na drvo. Pas se zaustavio. Zašto?“.

Mentalna mapa

Kad je u pitanju razumijevanje na razini teksta, važno je da se logoped ili roditelj upoznaju sa zahtjevnošću teksta. Također, od pomoći će biti:

uvodni razgovor prije čitanja – listanje knjige, pregledavanje ilustracija, čitanje naslova i razgovor o njemu, iznošenje vlastitih iskustava itd.,

razjašnjenje nepoznatih riječi – stavljanje novih pojmova u novi smisleni kontekst učvršćuje razumijevanje i pamćenje,

čitanje priče postepeno – treba napraviti kratki osvrt nakon svakog kratkog smislenog dijela,

trominutne pauze – ispunjene razgovorom o pročitanom i prepričavanjem vlastitim riječima,

razgovor o pročitanom – postavljanje pitanja djetetu kako bi se provjerilo razumijevanje priče, dublje analizirali likovi i raspravila pouka.

Od velike pomoći pri razumijevanju pročitanog mogu biti grafički organizatori, tj. mentalne mape, konceptualne mreže, dijagrami itd. Riječ je o vizualnom načinu prikazivanja informacija koji je strukturiran, a ujedno zabavan i zanimljiv.

krenizdravo.rtl.hr