Ljudski je željeti darove koje volimo

Svi mi volimo poklone. Volimo blagodati koje nam uljepšavaju život. Volimo svoju djecu, svoje bračne drugove, roditelje, prijatelje. Volimo svoju mladost i svoje zdravlje. Volimo svoje kuće, auta, novac i svoju ljepotu. Ali, šta se dešava kada poklon postane nešto više od poklona? Šta se dešava kada željeno postane potreba, kada dobro postane ovisnost? Šta se dešava kada poklon više nije samo to? Šta je to poklon? Poklon je nešto što ne dolazi od nas.

Poklon se daje i može se uzeti. Mi nismo stvarni vlasnici poklona. Također, poklon nije neophodan za opstanak. On dođe i ode. Želimo i volimo dobijati poklone, ali nam oni nisu potrebni za egzistenciju. Ne ovisimo o njima. Ne živimo da bi ih dobili, oni nisu naš zrak ili hrana, ali ih volimo. Molimo Plemenitog da nam nikad ne uskrati Svoje darove.

Poklon se ne drži u srcu. Drži se u ruci. Zato, kada poklon bude uzet gubitak izaziva bol u ruci, a ne u srcu. Svako ko je živio dovoljno dugo zna da bol u ruci nije kao bol u srcu. Bol u srcu se javlja kad izgubiš objekat vezivanja, ovisnosti, zavisnosti. To nije normalan bol. Taj bol je izazvan gubitkom objekta svoje vezanosti zbog toga što smo poklon držali na pogrešnom mjestu. Bol u ruci je također bol, samo drugačiji. Bol ruke je izgubiti nešto, ali nenešto o čemu smo ovisni. Kada se dar uzme iz ruke, ili ga nikad ne dobijemo, osjećamo normalan ljudski bol zbog gubitka. Tugujemo. Plačemo. Ali, bol je jedino u ruci, srce ostaje cijelo i kuca. To je zbog toga što je srce jedino za Boga. I samo Boga. Ako preispitamo stvari koje nam uzrokuju najviše bolova i strahova možemo početi da uviđamo koje smo darove držali na pogrešnom mjestu.

Ako ne možemo stupiti u brak, družiti se sa osobom s kojom želimo, imati dijete, naći posao, izgledati na određeni način, steći diplomu ili postići određeni status, a to nas preokupira, onda moramo napraviti neku promjenu. Moramo promjeniti mjesto u kojem smo pohranili dar. Moramo dar izmjestiti iz svog srca u ruku, gdje mu je i mjesto. Možemo voljeti ove stvari. Ljudski je voljeti. Ljudski je i željeti darove koje volimo. Ali, naš problem počinje kada dar smjestimo u svoje srce, a Boga u ruku. Ironično, mislimo da možemo živjeti bez Boga, ali, ako izgubimo neki dar, budemo slomljeni i ne možemo nastaviti dalje. Kao rezultat toga, lahko nam se može desiti da Boga stavimo ustranu, a da naše srce ne može bez tog nekog dara. Onda nam postaje čahko da odgađamo ili izodtavljamo namaz, samo da ne izostanem sa poslovnog sastanka, ne propustim film, izlazak, kupovinu, čas, zabavu ili košarkašku utakmicu. Postaje lahko uzimati pozajmice uz kamatu ili prodavati alkohol samo da bi ostvario zaradu i prestižnu karijeru. Lahko se ostvaruju haram veze i izlasci, samo da ne ostanem bez one/onoga koju/kojeg volim. Lahko se skinuti, ne nositi hidžab, samo nemoj da ostanem bez svoje ljepote, izgleda, ponude za brak ili moje slike u očima drugih ljudi. Lahko je ustranu staviti skromnost kad Bog kaže da je lijep; nemoj da ostanem bez uskih jeans hlača, jer mi društvo kaže da je to lijepo.  Ovo se događa zato što je dar u našem srcu, dok nam je Allah, dž.š., u ruci. A ono što je u ruci se lahko može staviti ustranu. Ono što je u srcu, bez toga ne možemo i za to ćemo žrtvovati sve što imamo. Ipak, prije ili kanije moramo upitati sami sebe šta zapravo obožavamo dar ili Darovatelja? Ljepotu ili Izvor ljepote? Opskrbu ili Opskrbljivača? Stvoreno ili Stvoritelja?

Uzvišeni Allah kaže: „Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.“ (Šura, 30.) Da! Ono što smo uradili, uradili smo sebi samima, a pogledajmo kako ajet završava: „…a On mnoge i oprosti.“ Riječ koja je ovdje upotrijebljena je ja’fu koja dolazi od Božijeg atributa El-‘Afv. Ovo ne znači samo opraštanje ili prelaženje preko (grijeha) već potpuno brisanje. Bez obzira na to koliko puta zabijemo nož u svoja vlastita prsa Bog nas može izliječiti, kao da se to nikad nije ni desilo. El-Džebbar – Onaj koji ozdravlja to može izliječiti.

Naš problem nastaje kada dar počnemo posmatrati kao zrak, umjesto onoga što on stvarno jest: samo dar. U svojoj zaslijepljenosti postajemo ovisni o daru, a na stranu stavljamo Pravi zrak. Kao poslijedicu toga, kad nam oduzme dar ili ga uopće i ne dobijemo, pomislimo kako ne možemo nastaviti dalje. Ali, to je laž koju govorimo sami sebi, sve dok u nju ne povjerujemo. To nije istina. Samo je jedan gubitak od kojeg se ne možemo oporaviti. Samo je jedan uzrok zbog kojeg ne bismo mogli nastaviti dalje: ako izgubimo Boga u svom životu. Naša pogrešna ovisnost o Njegovim darovima nas je obmnaula, u tako velikoj mjeri. Samo Bog je naš opstanak. Ne Njegovi darovi. Bog je naša podrška i naša stvarna potreba. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni se plaše onima kojima se, pored Njega, klanjaju. Onoga kojeg Allah ostavi u zabludi – niko ne može na pravi put uputiti.“ (Zumer, 36.)

Zapravo, prava svrha samog dara je da nas dovede do Boga. Zapamti da sve ono što ti se nalazi u srcu ima kontrolu nad tobom. To postaje ono za čim težiš i za šta si voljan da žrtvuješ sve što imaš. Samo da to sačuvaš. To postaje nešto o čemu si ovisan. Zbog toga to mora biti nešto vječno, nešto što se nikad ne umara i nikada ne slomi. Dakle, to mora biti nešto što te nikada ne napušta. Samo jedno je takvo: Stvoritelj.

Izvor: Osvježi svoje srce

Autor: Jasmin Mudžahid

Za Akos.ba izdvojila i pripremila: Fahreta Vreva