Ljubuški – grad u kojem se prepolovio broj povratnika
U septembru 2014. godine, prvi put od povratka, nije upisano nijedno povratničko dijete u prvi razred / Sve aktivnosti povratnika se uglavnom svode kroz saradnju s Centrom za socijalnu skrb i Medžlisom Ljubuški u čijim prostorijama boravi jedna povratnička porodica u alternativnom smještaju
Općina Ljubuški pripada zapadnohercegovačkoj regiji, a sam grad leži na rijeci Trebižat, na kojoj se nalaze brojni slapovi od kojih su najpoznatiji Kravica i Koćuša. Prema popisu iz 1991. godine u općini Ljubuški je živjelo 1.592 osobe bošnjačke nacionalnosti (5,62%), 65 pripadnika srpske nacionalnosti (0,23%), 26.127 lica hrvatske nacionalnosti (91,19%) i 556 iz reda Ostalih (1,96%).
Početak povratka
Povratak u Ljubuški je počeo1997. godine kada je Republika Njemačka vratila skoro sve Ljubušake koji su bili u njoj smatrajući da je samim potpisivanjem Dejtonskog sporazuma omogućen nesmetan povratak. Počeli su pristizati i Ljubušaci koji su neko vrijeme boravili u Turskoj.
Općina Ljubuški ima ukupno 17 mjesnih zajednica, a povratak je zabilježen u 3 mjesne zajednice: MZ Vitina – vratilo se ukupno 14 lica ili 7 porodica, uglavnom starijih žiteIja, obnovljena 1 kuća, a neobnovljeno 7 kuća; MZ Ljubuški – vratilo se 20 lica ili 12 porodica, većinom starijih ijudi, obnovljeno 12 kuća, a neobnovljene 23 stambene jedinice; MZ Ljubuški Grad – vratilo se 366 povratnika ili 100 porodica, obnovljeno je 14 stambenih jedinica, a ostale porodice obnovile su imovinu najvećim dijelom vlastitim sredstvima.
Nije obnovljeno13 kuća koje su oštećene ili u potpunosti devastirane. Naravno kuće su bile zauzete Hrvatima iz srednje Bosne i povratnici su se snalazili kako su znali i umjeli.
Prve deložacije su počele dvije godine kasnije, tačnije 1999. godine, i to je bio mukotrpan posao. Istovremeno sa ostvarivanjem prava na povratak imovine, otpočeo je i proces održivog povratka koji nikad nije u potpunosti zaživio. Prema riječima Memnune Mahić, predsjednice Humanitarne organizacija EHO Ljubuški, problem je bio oko popravka devastiranih kuća i infrastrukture, jer se ovo područje nije računalo zonom ratnih dejstava, tako da oštećenja nisu bila velika i nije bilo nekih značajnih projekata kako bi se kuće i stanovi popravljali. «Iako su se svi pozivali na Dejtonski sporazum u Ljubuškom se samo par osoba uspjelo vratiti na svoje prijeratno radno mjesto i to sudskom presudom.
Povratak je nešto intenziviran u periodu od 1999. do 2003. godine kada smo, u jednom momentu, imali oko 600 povratnika u Ljubuškom, Vitini i na Gradskoj. U tom vremenu je i broj povratničke djece bio oko četrdesetak u osnovnoj i srednjoj školi.
U septembru 2014. godine, prvi put od povratka, nije upisano nijedno povratničko dijete u prvi razred. Broj povratnika se prepolovio što zbog prirodne smrti većeg broja povratnika, a jednim dijelom zbog stalnog odlaska iz Ljubuškog van granica BiH ili preseljenjem u gradove unutar BiH, najčešće u Mostar i Sarajevo», pojasnila je Memnuna.
Pažnja! Više pročitajte u printanom izdanju Preporoda od 15. marta 2015.g.
