Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Ćamil Sijarić: Vodopad Kravica

Ćamil Sijarić: Vodopad Kravica

Hercegovina, zemlja Humska, lomna, krševita – čime vas to mami? I slobodno bi se moglo reći: ko je vidio cio svijet, a nije vidio Hercegovinu, taj nije vidio ovaj čudesni dio svijeta.

Nije čudesnost u njenom suncu, kojeg je ovdje toliko da se svijet potopi.

Nije ta čudesnost ni u zemlji, koja je ovdje crvena tako kao da je krvlju prelivena.

Nije ta čudesnost u bjelini kamena, koji je ovdje bijel kao cvijet.

Ni u rodnoj grani njegove voćke, koja je rodnija nego igdje.

Ni u mjesečini njenih noći, koje su svjetlije nego igdje.

Ni u ovome, ni u onome, nego u tome što te mami da dođeš!

Da na njen kamen nogom staneš.

Da visinama, da dubinama, da daljinama oko predaš.

Da vidike sagledaš, da im dušu pokloniš – da izmjeriš gore nebo, dolje kamen, tamo neko polje…

Polja su ovdje kao slike.

A slike su utisnute u ram, a ram je bijel – jer je od kamena.

A kamen je ovdje gotovo svuda – pod nogom, jer pod rukom je, pod glavom je, po njemu se hodi, o njemu se zbori.

Kad se nekud pogleda, pogled padne na kamen.

Kada nebom zagrmi, kamen odgovori.

(…) Kada voda pada, kaže se — vodopad. Ovaj ovdje zovu Kravicama. Ako duše za čuda nemaš, amo mašte za snove nemaš — ako ne znaš da slikaš, da crtaš, da pjevaš, tu ne stoj.

Pusti mjesto onome koji to umije.

Duga, bijela zastava od boje! Raširena lepeza. Bijeli konjic u skoku. Blistav polumjesec pao na zemlju. Tako nešto. I tome slično. A nije to. Nego je samo jedan vodopad. Pa kad ga gledaš, čini ti se da gledaš glečer niz planinu. Led ledeni visi sa stijenja. Strašan veličinom, a blistav bjelinom. Iznad njega u bojama duga. I sve je od vode, a nije od leda.

Vodopad zovu Kravicama.

Huk hučni, zaglušni, nešto što uho nije čulo, nešto što oko nije vidjelo. Kao da su se tu igrali džinovi. Navratili vodu, odranjali stijenu, gradili vodopad. Živo vječno srce ove zemlje. Njen najveći krvni udarac. Ispisali pjesmu koju ne znaš da čitaš —pa samo gledaš bijeli stih, pa samo slušaš neslušan ton, onaj koji ponekad daju samo vode, ovako velike kao što je ova. Pa ti se čini da bruji harfa—nekakve davne paganske boginje, ona koja je čuvala vode —da u ponore ne potonu, da zvjerka, stado, ptica, ne umru—da se ne osuši biljka i travka bez vode.

Stojiš i gledaš i ne možeš da se nagledaš, i ne možeš da se naslušaš, i riječi nemaš.

Koliko smjelosti toliko skočiti!I prestati da bude voda, a postati pjena…Bijela kao saliveno srebro, kao brazletna na rukama žene. One što se zvala Ljubuša, a živjela ovdje, više Ljubuškog. Bila je kraljica od ove zemlje. Bilo je štošta u ovome kraju—nekad bilo, pa ga više nije, prošlo sa vremenom i umrlo. A ostalo ono što vječno živi. Ostao kamen i ostala voda. I ovdje na vodi —vodopad-

Ime mu je Kravice.

Nadleti ga ptica, a natkrili duga. A ljudsko ga oko rijetko gleda. Pa ti se čini da si ti prvi koji je stao pred to čudo. A nisi prvi, ni posljednji— jer svijet je postao davno prije tebe — ni zamisliti ne možeš koliko je davno posao svijet. Koliko je voda ovuda proteklo. I sa vodom dana i godina. Dalekih tamnih vijekova.

Zemlja je ovo Hercegovina. Vode u njoj teku dubinama…

Izvor: Ćamil Sijarić: “To je zemlja Hercegovina“

Antologija bošnjačke književnosti (2002)

ljubusaci.com 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top