Legende konflikta u Gazi
Dvije legende dominiraju medijskim izvještajima i komentarima ovog najnovijeg rata protiv Gaze: Izrael djeluje u okviru svog prava na samoodbranu i situacija između Izraelaca i Palestinaca je tako zamršena i bezizlazna da niko nije u stanju riješiti ovaj Gordijev čvor. Obje legende su stare i decenijama određuju medijski diskurs. Obje su temeljito pogrešne, ali stalnim ponavljanjem su se duboko urezale u kolektivnu svijest javnosti.
Teza o pravu na samoodbranu je temeljno opravdanje Izraela za svo nasilje koje provodi kao okupatorska snaga na kontrolnim punktovima, putem svakodnevnih racija, hapšenjem i uništavanjem, pa do masivnih periodičnih ratnih pohoda. Otpor Palestinaca, bez obzira na to da li se radilo o samoubilačkim napadima ili primitivnom granatiranju iz Gaze, generalno se kvalifikuje kao terorizam, kojem nedostaje bilo kakva opravdanost. Ovu mustru ne prati samo Obamina i Kerryjeva administracija, nego manje-više sve evropske vlade, uključujući i njemačku. Za njemačke medije je ona neupitni aksiom, dignut na isti stepen nepovredivosti kao i ponavljanje da Izrael ima pravo na postojanje. Ali pogledaju li se Povelja Ujedinjenih naroda i važeće međunarodno pravo, pravna kvalifikacija nasilja i rata je potpuno drugačija.
Nije Palestina okupirala Izrael, nego obrnuto: Izrael od 1967. godine drži palestinske teritorije okupiranim. Ovo važi i za pojas Gaze, iako je Izrael 2005. godine povukao svoje vojnike i svoje naseljenike. Izrael je blokadu kopnom, morem i zrakom sljedećih godina pojačao i pooštrio bacajući pojas Gaze u status okupirane teritorije. I njemačko ministarstvo vanjskih poslova u međuvremenu stvar gleda tako. U kolonijalnom pravu XIX stoljeća kolonijalna sila se pri gušenju ustanaka domaćeg stanovništva mogla još pozivati na pravo na samoodbranu. Ova argumentacija je nestankom imperijalnih carstava iščezla i u okupacionom pravu XX stoljeća nije više reaktivirana.
Okupacija je početna tačka svih problema i nasilja u ovom regionu. Ona je način vođenja rata koji je ograničen humanitarnim međunarodnim pravom haških konvencija iz 1907. godine i ženevskih konvencija iz 1949. godine iz kojih proizlaze brojna prava, ali i obaveze.
Po tim konvencijama okupacija je samo vremenski ograničeno dozvoljena, toliko dok okupator vojno ne osigura vlastitu teritoriju. Ovo je jedan elastičan pojam. Za Izrael, ona se pretvorila od uvjeta za sigurnost u stalnu prijetnju. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Generalna skupština UN-a, Međunarodni sud pravde u Hagu su okupaciju više puta okarakterisali kao suprotnu međunarodnom pravu i zahtijevali su povlačenje Izraela s okupiranih teritorija. Već odavno ne postoji nikakva pravna podloga za okupaciju. Od Izraela propagirani i od njemačke vlade preuzeti pojam „autonomne oblasti“ namjerno zamagljuje stvarni i pravni status okupiranih područja. Ništa ne mijenja činjenica da Izrael ne priznaje ženevske konvencije u Palestini. Finta izraelskih pravnika glasi da konvencije važe samo među državama, u koje ne spadaju okupirana područja. Koliko god da je finta jednostavna, ona je pogrešna. Ona izvrće zaštitni cilj konvencije, po kojoj se ne štite države nego civili, bez obzira na to gdje i u kojoj društvenoj organizaciji živjeli.
Ko pomaže okupaciju, koja je suprotna međunarodnom pravu, i ko ne samo da zapostavi svoje dužnosti koje ona sa sobom nosi, nego ih još surovo krši, taj nema pravo na samoodbranu. Generalna skupština UN-a je rezolucijama 3236 i 3237 iz 1974. godine priznala PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda. To implicira priznanje prava na samoopredjeljenje za Palestince kao i pravo da ga mogu postignuti svim raspoloživim sredstvima. Već tada je PLO dobila status posmatrača pri UN-u, a oružana borba je prihvaćena kao legitimno sredstvo. Prije PLO-a, ova prava su bila priznata južnoafričkim pokretima za slobodu ANC, PAC (Pan Africanist Congress) i SWAPO. Kao i angolskoj MPLA i FRELIMO u Mozambiku. Za razliku od afričkih zemalja, kolonijalni status Palestinaca još nije okončan – ali nije ni njihovo pravo da se bore za slobodu, pa makar i vojnim sredstvima.
Ovaj otpor Palestinaca je također vezan za humanitarno međunarodno pravo i zabranjuje napad na civile. Zbog toga su rakete iz Gaze, bez svake sumnje, kršenje tog prava. Bez obzira na to da li zbog tehničke manjkavosti ili zbog namjernog nerazlikovanja između vojnih i civilnih ciljeva. Izrael ima pravo da se brani od tih napada. I po svemu sudeći, to rade krajnje efektivno svojom protivzračnom odbranom „Gvpzdena kupola“. Ali njihov rat protiv pojasa Gaze je apsolutno nesrazmjeran i zbog toga on krši međunarodno pravo.
U ovom konfliktu je upitno da li vojna sredstva uopće mogu doprinijeti njegovom rješavanju. Samo pogled u međunarodno pravo nam može ukazati na put ka trajnom miru između Izraelaca i Palestinaca; mir koji može nadživjeti sljedeći prekid vatre, putem ukidanja okupacije. Prekid vatre bez garancije okončavanja blokade samo produžava nepodnošljivo stanje do sljedećeg izbijanja nasilja.
(Ovaj članak su ugledne njemačke dnevne novine Frankfurter Allgemeine Zeitung već bile prihvatile za štampu da bi onda, bez navođenja razloga, uredništvo odustalo.)
* Autor je doktor prava i profesor emeritus Univerziteta u Hamburgu
Prijevod s njemačkog Sejfuddin Dizdarević
pescanik.net
