Lahkomislena nada

Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Muslimani jedini imaju vjerodostojno nebesko naslijeđe na ovome svijetu. U njihovim rukama su temelji vjere i zakonodavstva kojima se ljudski um klanja, a čista ljudska priroda (fitra) ih pozdravlja.

Pravo je onoga ko ima ovo opće dobro da se od njega okoristi on lično, i da preko toga koristi drugim ljudima. Međutim, muslimani su mislili da im je – takvima kakvi jesu – istinitost i autentičnost Objave po kojoj su jedinstveni dovoljna da njihov tas na vagi prevagne u odnosu na tasove nemuslimanskih naroda.

Allah je jedan i nema sudruga, a muslimani su vlasnici ovoga vjerovanja koje potvrđuju i kosmički dokazi. Dakle oni su najbolji ummet, i ta im se zasluga mora potvrditi, bez obzira na to koliko je loše njihovo stanje i koliko su loši i ružni njihovi postupci.

Ovo je bolesna logika! Oni koji su skloni ovakvom razmišljanju lažu na islam i ne poznaju Božije zakonitosti o narodima. Da li su drevni narodi stradali osim zbog svojih loših djela i moralnog pada? Zašto bi muslimani bili isključeni iz ovog univerzalnog pravila?

Muslimani su omalovažili i zapostavili sve što se od njih tražilo u smislu ahlaka, džihada, reformi i pravde, i nastavili su, uz ovo omalovažavanje i zapostavljanje, da misle da su bolji od drugih naroda i zaslužniji Allahove pomoći i pobjede.

Čudnog li rezona! I odakle im uopće takva nada, a njihova Knjiga opisuje zakone ljudskog društva na sljedeći način: ”Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.” (Fussilet, 46.)

Nemar muslimana u pogledu dobrih djela, dok su istovremeno uvjereni da Džennet njima pripada, je sramotna stvar.

I ova slaboumnost i nezrelost u mišljenju, kao što je oslabila i pokvarila njihov status na zemlji, degradirala je i sâm njihov poziv u islam kao jedinu ispravnu  vjeru i odvratila ljude od njega. To znači da muslimani ne zaslužuju lišavanje samo onoga što žele i čemu se nadaju, već zaslužuju kaznu za nedostatke koje su pripisali svojoj vjeri, kao rezultat njihovog napuštanja njenih granica i izdaje njenih uzvišenih principa.

Pogledajte danas muslimanske mase koje se žrtvuju za svoje materijalne ciljeve zapostavljajući vjeru i vjerske propise, i uprkos tome, oni se hvale da su dobri muslimani i da, ako ne ostvare ono što žele na dunjaluku, onda im je Ahiret siguran. A da ste zavirili u srca ovih ljudi, našli biste da su to zapravo ruševine vjere, i da oni imaju vrlo malo svojstava iskrenih i dosljednih muslimana.

Da bi se islamski ummet izliječio od ove lahkomislenosti i da bi se Božijim i ljudskim pravima vratila svetost i nepovredivost, potrebno je da svaki musliman nauči islam na ispravan način, kako bi shvatio da je vjerovanje (iman) neodvojivo od djelovanja, i da zadobijanje Allahove naklonosti i dobrote na ovom i budućem svijetu ne dolazi slučajno, nego je u skladu s vječnim Božanskim zakonom: ”Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.” (El-Zilzal, 7.-8.)