Kur’anski opisi ljudske malodušnosti i primjeri izuzetaka

“Čovjek je uistinu stvoren malodušnim.
I kad ga nevolja snađe – brižan je.
A kada mu je dobro – nepristupačan je.
Osim onih koji se mole.

(Mearidž; 19-22)

Citiranim kur’anskim ajetima se tretiraju promjene ljudskog ponašanja uvjetovanje određenim vanjskim faktorima. Promjene su međusobno posve različite; od osjećaja zabrinutosti dominantnog u neugodnim dunjalučkim uslovima, do oholosti koja može biti karakteristična za period blagostanja.

Tumačeći upotrijebljen termin malodušnosti, mufesir Kutb ističe kako je riječ o načinu ponašanja nezrele ili izuzetno mlade osobe, ali može biti svojstvena i odraslim pojedincima.

Bespomoćnost u neprijatnim dunjalučkim uslovima može čovjeka učiniti aktivnim i plodonosnim ili, suprotno tome, hronično nezadovoljnim. Komentatori Kur’ana ističu kako ovo stanje, općenito posmatrano, može imati ova dva odgovora. Sabur, praćen aktivnošću ili nezadovoljstvo praćeno iskazivanjem žaljenja.

Jusuf Ali, poredeći drugi i treći citirani ajet, ističe kako je gotovo pravilo da onaj koji u takvim uslovima žali i nezadovoljan je, prilikom blagostanja obično biva ohol, zaboravljajući vlastite slabosti i potrebe drugih.

Navodeći izuzetak od ovih opisa malodušnosti, Allah, dž.š., podsjeća da oni koji su upotpunili propisane ibadete (konkretan primjer – “obavljaju molitvu”), imaju posve drugačiji odnos prema svijetu od navedenog.

Mufesiri posebno naglašavaju kako molitva ne smije podrazumijevati samo ispunjavanje određenog broja formalnih obreda, nego predanost propisanim obavezama na način da njihovo izvršavanje potom usmjerava ljudsko ponašanje.

To je ozbiljno približavanje spoznaji o Allahovoj prisutnosti koja će rezultirati pozitivnim odnosom prema vlastitom položaju na svijetu, a potom pravima i potrebama drugih.

(Preprod.info)