Kur’an i nauka: Oblaci kao dokaz ljepote Allahovog stvaranja

Žitelji južnog dijela SAD-a su nedavno imali priliku prisustvovati zaista neobičnom prirodnom fenomenu. Stanovnici država Georgije i Južne Caroline su u jutarnjim satima primijetili da je nebo iznad njih promijenilo svoj oblike, i da je najviše sličilo valovima na uzburkanom moru.

Ovaj rijetki prizor se naziva Undulus Asperatus. Naučnici nisu otkrili uzrok nastanka ove pojave, ali nas to ne spriječava iskoristimo ovu priliku za razmišljanje o ljepoti Božijeg stvaranja. Uzvišeni Allah u Kur’anu na više mjesta u Kur’anu spominje oblake, njihov nastanak, funkciju i poruku, podstičući nas da razmislimo o nebeskom svodu: “A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda!” (Kaf, 6.)

Gledajući slike i video-snimke ovog fenomena prisjetio sam se ajeta u kojima Uzvišeni hvali ljude koji uzimaju pouku iz posmatranja prirodnih dešavanja. U svemu oko nas se nalaze zadivljujući dokazi za ljude koji su voljni razmisliti o sebi i stvarima koje ih okružuju. Izučavanje prirodnih znanosti tako vodi do vjere u Jedinog Boga: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana jesu, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri…’” (Alu Imran, 190-191.) 

Zapitajmo se: ko je to od nas izašavši iz svoje kuće, šetajući ulicama i parkovima, razmišljao o Allahovim stvorenjima, o Allahovoj moći, diveći se Njegovoj Uzvišenosti? Koliko uopće razmišljamo o stvarima oko nas?

Ko je od nas gledao u nebo noću, posmatrajući zvijezde, planete, Mjesec, nebeski svod i njegova prostranstva i rekao: “…Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri!” (Ali Imran, 191.)

Na kraju, navest ćemo samo dva ajeta o oblacima koji su dovoljni da ukažu na ljepotu i nedostižnost kur’anske mudžize i o čijim bismo porukama trebali razmisliti.

Prvi ajet koji ćemo navesti je: „Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne s drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid!“ (An-Nur, 43).

U ovom ajetu, kako navode savremeni mufessiri, je jasno naznačen nastanak velikih, gradnih oblaka. Ako neko kaže da je Muhammed, a.s., autor Kur’ana, kako je on kao nepismeni čovjek bio u stanju da poznaje stvari koje nauka tek danas otkriva i potvrđuje? U ovom ajetu se nalazi jasan dokaz istinitosti Muhammedove, a.s., misije i dokaz da je Kur’an Govor Uzvišenog Allaha. 

Drugi ajet je: „Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci – to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite.“  (En-Neml, 88)

Ovaj ajet jasno ukazuje da se planine kreću poput oblaka. Ako se kreću planine, koje izgledaju potpuno nepomične, to znači da se sa njima kreće i cijeli naš planet. Na taj način Kur’an negira ideju o statičnosti Zemlje, koja proističe iz pogrešnog razumijevanja svijeta, te, uspoređujući kretanje planina sa oblacima, upozorava na činjenicu koja je za ljude tog vremena bila nepojmljiva.

Za Akos.ba piše: Nedim Botić