Kucneš li i ti u drvo radi sreće? Evo, odakle potiče to sujevjerje!
Lomljenje ogledala i sedam godina nesreće, pronalaženje djeteline sa četiri lista kao znak predstojeće sreće, petak trinaesti kao baksuzan dan… Teško je nabrojati sva sujevjerja koja ljudi praktikuju, a koja su u potpunoj suprotnosti sa islamskim vjerovanjem. Jedna od raširenijih praksi na našim prostorima je i kucanje u drvo. Čak i mnogi muslimani to praktikuju, ne znajući odakle potiče ta praksa.
Prema starim vjerovanjima, bogovi su živeli u drveću, a svako ko ih je molio za nešto – morao je da dodirne koru drveta kako bi stupio u kontakt sa njima. Ako bi se želja ostvarila, pojedinac bi ponovo dolazio da zahvali božanstvu na isti način. Kroz vrijeme, kucanje po drvenoj površini postalo je uobičajeni gest ‒ „kucnemo u drvo” kada prizivamo sreću, kada želimo da se određeno stanje održi ili kada imamo potrebu da zahvalimo za nešto što se desilo a ide nam u korist.
Za pojedine grupe kšćana, svako drvo predstavljalo je krst na kome je Isus razapet, pa su na taj način tražili pomoć od njega.
Kucanje u drvo vezuje se i za stradanje Jevreja u Španiji krajem 15. vijeka, tačnije za spasavanje njihovih života. Bježeći od inkvizicije i ozloglašenog Tomasa de Torkemade, skrivali su se u drvenim sinagogama, a da bi bjegunac bio primljen unutra, morao je da „otkuca” tajni znak.
Dakle, kucanje u drvo nije karakteristično samo za naše podneblje. U različitim dijelovima svijeta, običaj se primenjuje iz različitih razloga. Tako u Iranu, kada se kaže nešto dobro o nekome – ljudi kucnu u drvo i izgovore određene reči da bi otjerali „zlu sreću”. U Bugarskoj vjeruju da se na taj način čovjek štiti od zla, a u Engleskoj se tako prizivaju u pomoć duhovi. U Rusiji i Poljskoj, kada se govori o nečemu lošem, kuca se u drvo da bi se otjerala mogućnost za to, a kada se govori o nečem pozitivnom ‒ kucanje označava prizivanje onoga o čemu je riječ. Kod nas i u susjednim zemljama ljudi obično kucaju u drvo kada govore dobro o nečemu a ne žele da se takvo stanje promijeni. U Italiji se običaj razvio ‒ kada sujeverna osoba vidi bilo šta što je vezano za smrt, ona dodirne gvožđe.
Bilo kako bilo, kucanje u drvo ima toliko dugu tradiciju da je nemoguće odrediti jedan izvor iz kojeg je poteklo, a geografska raširenost „običaja” govori i o složenom putu vjerovanja i sujevjerja kroz prostor i vrijeme.
Ono što je sigurno jeste da kucanje u drvo nema nikakve veze sa islamom i da je prema islamu strogo zabranjen bilo kakav vid sujevjerja, jer ono poništava čovjekovu vjeru u Uzvišenog Allaha kao Jedinog koji određuje dobro i zlo. A Njegovu odredbu ne može promijeniti niti kucanje u drvo, niti slomljeno staklo!
Nasevijesti.com
