Kritičko mišljenje i katarza: Draško Stanivuković je rezultat obrazovanja RS i SPC

Nemoguće je, a ne primijetiti promjenu na poziciji gradonačelnike Banje Luke nakon posljednjih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Narod Banje Luke je izabrao Draška Stanivukovića, najljućeg političkog protivnika aktuelnog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika SNSD-a Milorada Dodika.

Polažući nade u „bolje sutra“ Draško je pobijedio. Mlad, obrazovan, energičan, harizmatičan, prisutan na društvenim mrežama problematizirajući stanje u manjem bh. entitetu, često snimajući provokativne po vlast i smiješne video klipove, borac protiv korupcije i režima osvojio je simpatije svojih sugrađana. Postavlja se pitanje zašto bi nas Bošnjake trebala da zanima pobjeda Stanivukovića? Zato što naši sugrađani Bošnjaci i drugi narodi žive u Banjoj Luci i ni na koji način ne smiju biti građani drugog reda, već ravnopravni sa Srbima koji su zahvaljujući etničkom čišćenju i agresiji na Bosnu i Hercegovinu većinski narod kako u RS-u, tako i u Banjoj Luci.

Draško Stanivuković je svojim izjavama i prije, a naročito sada, privukao pažnju građana Bosne i Hercegovine, jedne je obradovao, a druge, moglo bi se reći, razočarao ili samo potvrdio njihove sumnje. Prevlast i politička borba u RS-u je za Srbe nada da će im biti bolje sa novom političkom vlasti, ali i za Bošnjake i druge narode, s tim da se od Stanivukovića nekako očekivalo da se distancira od ustaljenog diskursa koji podrazumjeva negiranje genocida u Srebrenici, neprihvatanje suda u Hagu i presuda protiv Srba. Sve izvjesnije postaje da je razlika između Dodika i njegovog režima i Stanivukovića i ljudi okupljenih oko njega samo razlika u godinama i možda, vrijeme će pokazati, razlika u odnosu prema građanima kada su u pitanju problemi poput korupcije, loše ekonomije i slično.

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini od završetka rata pa sve do danas predstavlja nerješivu enigmu, linija pomirenja koja bi trebala biti zasnovana isključivo na naučnim činjenicama i dokazima još uvijek ne postoji. Obrazovni sistemi u kantonima sa dominantno hrvatskim i srpskim narodom predstavljaju ključni problem za Bosnu i Hercegovinu i učenike koji odrastaju obrazujući se u tim institucijama. U Republici Srpskoj je na snazi negiranje genocida u Srebrenici, negiranje Haškog tribunala i nepriznavanje presuda Srbima, negiranje bosanskog jezika i bošnjačke nacije i još mnogi drugi oblici negiranja i neprihvatanja svega onoga što ne ide u korist srpskog naroda. U sredinama sa većinski hrvatskim stanovništvom je situacija nešto blaža, ali o tome drugom prilikom. Obrazovni sistem u RS-u je potpomognut SPC-om ( Srpskom pravoslavnom crkvom), odnosno, obrazovanje u RS-u je u službi Crkve, isto onako kao što je bila i Vojska Republike Srpske, čije je zločine Crkva blagoslovila i aminovala.

Dva su ključna pojma kada je u pitanju obrazovanje u entitetu Republika Srpska: Kritičko mišljenje i katarza. Po jednoj od definicija kritičko mišljenje bi predstavljalo vlastito mišljenje o nekome i nečemu, mišljenje koje nam nije urođeno, mišljenje koje je izraz vlastitih zaključaka nastalih na osnovu činjenica. Kritičko mišljenje dozvoljava propitivanje svega i svačega, na prvom mjestu je biti objektivan, a ne subjektivan.

Zašto je kritičko mišljenje bitno?

Zato što bi u školama u Republici Srpskoj neki novi stanivukovići trebali učiti kako je međunarodni sud u Hagu koji je osnovan od strane Ujedinjenih Nacija, sud koji je politički neutralan i svoj rad zasniva isključivo na činjenicama i dokazima, donio presude, između ostalih i Srbima koji su počinili određene prekršaje, zločine i genocid. Mnogobrojni dokazi kažu da je u Srebrenici bio genocid, isto kao što je bio i holokaust. Čitav svijet prizna genocid, Njemačka se distancira od Adolfa Hitlera i njegove krvave nacionalističke ideologije, prizna svoje greške i holokaust i krene dalje. Srbija i manji bh. entitet RS to ne žele da urade sa genocidom u Srebrenici, pravdajući da to nanosi štetu Srbima kao narodu, a veliki zločin, kako oni to klasificiraju u svojoj historiji je ipak nešto blaže, kao nije šteta na čast srpskog naroda!?

Sad zamislite malog Draška Stanivukovića koji ide u školu negdje u RS-u, ulazi u učionicu, sjeda u klupu i kada podigne svoju glavu iznad table vidi sliku Svetog Save, istog onog o kojem su mu kući pričali. Uče ga od prvog razreda Osnovne škole da postoji samo srpski jezik, da je njihova domovina Srbija, da je Republika Srpska nastala odbranom srpskog naroda od Bošnjaka i Hrvata, da su Srbi kroz historiju jedini bili etički i moralni primjer, da je Draža Mihajlović heroj, da su Radovan Karadžić, Ratko Mladić također heroji, da je i vojska RS herojska vojska. U crkvi na misama uče molitve zločincima, sjećaju se Bitke na Kosovu i izmišljenog lika Miloša Obilića i drugih srpskih historijski bitnih likova koju su uglavnom zločinci. Tako mali Stanivuković dođe kući, ispriča roditeljima šta je bilo u školi i u crkvi, pita ih je li to baš sve tako, oni kažu da jeste, on ostavi stvari, uzme loptu u ruke i ide vani igrati se sa drugom djecom – Srbima. Poslije dvadesetak godina, Draško postane gradonačelnik Banje Luke i stanovnici Bosne i Hercegovine treba da očekuju da prizna genocid? Nikada, barem ne bez kritičkog mišljenja i malo hrabrosti.

Katarza je spas samo je pitanje da li će do nje ikada doći

Zamislimo da dođe vrijeme kada će SPC i srpski političari iz Bosne i Hercegovine, ali i iz Srbije, Crne Gore i drugih zemalja, reći: „Da bio je genocid u Srebrenici, to je mrlja u našoj historiji, mi se ograđujemo od onih koji su to počinili u ime srpskog naroda, izvinjavamo se svim žrtvama i pružamo ruku pomirenja da krenemo dalje!“

Zvuči tako jednostavno, a u biti je još uvijek nemoguće da čujemo to priznanje izuzev nekolicine iz reda srpskog naroda, istina, Dodik je priznao, pa porekao, ali bojim se da će proći još mnogo godina, da ne kažem stotina, dok se zvanično priznanje ne desi.

Njemačka je uspjela, distancirala se od ideologije Adolfa Hitlera i nacista koji su počinili holokaust, okrenula novu stranicu u svojoj historiji i postala jedna od vodećih ekonomskih sila u Evropi i željom za stanovanje mnogih mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije…

Samo institucijalno, kroz obrazovni sistem i zakone moguća je kolektivna katarza srpskog naroda, taj korak ka pomirenju sa Bošnjacima i drugim narodima u Bosni i Hercegovini.

Umjesto zaključka

Sve dok obrazovni sistem RS i SPC budu radili na tome da se negira genocid, zločini, haške presude, bosanski jezik i bošnjačka nacija, da se slave zločinci, mi ćemo dobijati nove stanivukoviće i dodike.

Kao što reče Draško negirajući genocid i haške presude – Čiča miča, gotova je priča…

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza