Kome robe robuješ?

Sinoć, dok sjedismo u kuhinji pijući kahvu, otac, žena i ja, listah po internetu do priče o Omeru Kovaču, učeniku Gazijine Medrese od sedamnaest ljeta, puni cvat, sami kraj dječačkog doba i prelaz u momačko. Živio u to doba, kojemu je odgovarao suprostavljajući se sistemu i ustroju, a vala ništa plaho nisi ni morao učiniti da bi bio nasuprot sistemu i ustroju do biti prosječan musliman.

Ne sjećam se da sam prije kad čitao o tom čestitom dječaku, hrabrom momku, šehidu Islama. U glavi mi i sada odzvanja pročitana njegova izjava: „više ne postoji Omer, nema tijela, samo duša koja živi za Islam“ i riječi kao odgovor tamničaru kada mu je rekao: „dobar si ti dječak Omere ali ti nije dobra ideja“, pa mu Omer prosto izreče: „šta ti znaš šta je ideja!“

I dalje u prsima bije jakosno i ne silazi sa uma taj zulum ne onih što ne poznaju ni vjeru ni mjeru, već zulum onih što ih zovemo braćom, da se slediš od zebnje, nisu to ni oni obični Huso i Mujo, to su od onih što ih zovemo naši predvodnici, ulema, profesori. A ovaj jedan, od koga poteče sav zulum naspram Omera bijaše direktor Medrese u Sarajevu, kasnije skonča i kao Reis bošnjaka, po zasluzi. Sulejman Kemura, zatekao je Omera kako čita brošuru, zabranjeno znanje Islama, ma ne postoji zabranjeno znanje Islama, to ti ja malo dočaravam ironiju. A sada za ozbiljno, pardoksalno, iako ne postoji, ljudi sistema 1940-ih, strogo su branili određeno znanje da se isčitava, da budem jasniji, akcent je bio više nad onima koji su to znanje plasirali nego li na samom znanju, to su bili Mladi muslimani. Taj Kemura, nakon što mu Omer nije htio predati brošuru oglušivši se na zahtjev direktora, bez oklijevanja je dojavio UDBA-i (palica sistema) koji su ga odveli i zvjerski mučili da bi od toga Omer i teslim dušu učinio. To je zulum Kemure, haj ti to poimaj, zar možeš biti musliman a vukovima davati svoju braću. Pa Jusufova braća, s tolikom ljubomorom spram Jusufa, odustadoše od prvobitna šejtanova nagovora da ga ubiju, već ga u bunar baciše, znajući da će ga neka karavana pokupiti sa sobom. A Kemura, crni Sulejmane, zar si mislio da vuci nisu gladni. Nisi li ga mogao samo istjerati iz Medrese, zabraniti mu školovanje? Šta ti je tako crno obavilo dušu…

Jednog okruniše Reisom muslimana, a drugog mučenikom zindana. Jednom staviše nišan uz minaret Gazi Husrev-begove džamije a drugog što dalje na brdo iza brda. Jednom sada, ko li mu zna, a kom li mu briga, a drugom hurije metnuše na glavu tadž od safira i rubina i oblijetaše ga mladići sa zlatnim čašama i ibricima nudeći mu da pije tek friško zahvaćenu vodu sa Kevsera. A drugi, jer je bio uvijek onaj prvi – essabikune-ssabikun.

Malo smo i raspravili, žena je priču o Omeru pročitala glasno da i hadžija čuje. Ko moj hadžija, nekad mu ćejf navali da bude kontra pa makar i očito šta bilo. Pa čim Dada pročita, na prvu zbori: „eh, haj znaj je li to istina, svašta tamo pišu. Nešto ne vjerujem, samo hoće da zavade“.

Malo popričasmo o sistemu, o postavljanju ljudi na pozicije, i onda a i sada, šta je drugačije, sem što Omera nema?

Nismo dugo, brzo vakat došao, poći u jaciju. A poslije jacije kad se vratih, ćejf mi bude sjesti pred šporet baš kano li birvaktile se sjedalo pred hodžu, samo po turski, pa zapalim i odbijam dimove i opet nešto listao internet na telefonu kad naletih na jednog dedu, jedan video o starom preko osamdeset godina imamu, muallimu. U ušima mi trepte zvonke riječi dede, hadži efendije kad ga upitaše u Općini u Cazinu, Sulejmane evo, koju službu najvoliš, evo stolica, a on im odbrusi: „ja najvolim imam, muallim! Ja od toga ne odstupam.“

Pa ga u logor odvedoše na robiju, ne htjede da bude po njihovom neko i nešto. رَبِّ ٱلسِّجۡنُ أَحَبُّ إِلَىَّ مِمَّا يَدۡعُونَنِىٓ إِلَيۡهِ‌ۖ  – Meni je opet zatvor miliji od onog čemu me oni zovu,- tako je rekao kada ga na robiju dadoše. Samo Islam i Kur’an kroz cijeli život, samo to je ideja dede, to me je, veli dedo Sulejman ef. Kajtazović podizalo i davalo mi energiju.

Ista imena, Sulejman i jedan i drugi, samo jedan vidi a drugi slijep na srcu.

Sada, nakon predočena dva slučaja, dvije životne priče, u časnoj Knjizi stoji ajet:

 ضَرَبَ ٱللَّهُ مَثَلاً عَبۡدً۬ا مَّمۡلُوكً۬ا لَّا يَقۡدِرُ عَلَىٰ شَىۡءٍ۬ وَمَن رَّزَقۡنَـٰهُ مِنَّا رِزۡقًا حَسَنً۬ا فَهُوَ يُنفِقُ مِنۡهُ سِرًّ۬ا وَجَهۡرًا‌ۖ هَلۡ يَسۡتَوُ ۥنَ‌ۚ ٱلۡحَمۡدُ لِلَّهِ‌ۚ بَلۡ أَڪۡثَرُهُمۡ لَا يَعۡلَمُونَ (٧٥)

Allah daje primjer roba u tuđem vlasništvu, koji nema ni nad čim vlast niti snagu i onoga koga smo Mi obilato opskrbili pa on odatle udjeljuje i tajno i javno, jesu li isti? Hvaljen neka je Allah! Ipak većina ne zna.

Vidiš li očito, ili da ti primaknem?

Većina plaćenih namještenika, bili oni svjetovni ili vjerski su „Abd memluk“ – robovi u tuđem vlasništvu. Ako nije u vlasništvu onoga ko ga je postavio, jeste u vlasništvu svog imetka, opet paradoksalno, ko koga posjeduje!?

U obe životne priče tadašnji, taj pređašnji sistem kao vlasnik, nagrađivao je one odane, skoro pa identično kao i ovaj trenutni sistem. Razlika je u biču i zindanu, što nekad bijaše, danas je to: „a koga briga šta onaj lupeta?“. Sistemska mutacija je uspjela, a posebno je našla pogodno tlo u Bosni i Hercegovini. Puno Sulejmana, i jednih i drugih, ali nema više UDBE, a nema ni nutkanja na stolicu.

Piše: S. D.

Akos.ba