Koliko vrijedi dunjaluk?

Zlato – jedan od najvrijednijih materijala iz Zemlje, a nećeš se na njega, striktno na njega, ni ogrijati, niti je jestiv, niti se može umjesto nafte sipati da pogoni automobil. Ali je ipak kao sredstvo do tih drugih resursa besprijekoran način za sticanje onoga što zapravo ima stvarnu korist na ovome svijetu, a time se može iskoristiti i za korist ahireta.

Allah je dao da ga je manje nego li željeza, da je postojnije nego li srebro, da je sjajnije, pa ga ljudi uzeše za vrijednost i pridadoše mu i više.

Čuo sam za hadis u kome stoji da je Allahov Poslanik a.s. rekao da je bogat onaj čovjek koji ima krov nad glavom, tj. gdje da zanoći i koji ima šta da jede taj dan. Allah nam je pružio na Zemlji te osnovne potrebštine pa i više od toga, a sve ono što je više, čovjek bi trebao, za svoje dobro, da koristi u svrhu pribavljanja onog neprolaznog, vječnog svijeta, za koga je jedan od četverice ustanovitelja mezheba rekao da na ovom svijetu treba biti zahid, a na ahiretu gramzljiv.

U osnovi, uvijek, kod ljudi, kada se spomene koliko su poslanici bili nesebični, otvorene šake, ni malo ne žudeći za kićenjem ovoga svijeta, javi se negodovanje samog pominjanja tih osobenosti Allahovih poslanika. Kao po automatizmu, ljudi daju izgovor, „to su poslanici, ne može se sa njima porediti“, a još u sebi prikriju i dodatni prigovor „njima je Allah bio na pomoći, i takvima ih učinio“. Imami Šafija, Malik, Ebu Hanife, Ahmed ibn Hambel, a još više oni prije njih, ashabi, nisu bili poslanici, a odbijali su sve što je iole naznačavalo pokuđeno, a tek ono što je davalo naznake mogućeg grijeha. Trošili su na Allahovu putu, ono im najdraže i najvrijednije, pa je ostao pomen na njih i među narodom a i u Kur’anu je Allah svojim govorom ukazao na takve. Oni su bili od onih kojima je nuđeno da upravljaju zemaljskom haznom, a kada odbi Malik ili je to pak bio Ebu Hanife, bi bičevan zbog toga, radije je otrpio vladarevu kaznu nego li su upustio pa zapao u Allahovu. Od njih je onaj koji je na četrdeset i još nekoliko pitanja, na njih trideset i osam rekao „ne znam“. Od njih je onaj koji je dar nekoliko najboljih svjetskih konja, dao drugome jer ga je stid jahati dok kopita neke životinje gaze zemlju (Medina) u kojoj je Allahov Poslanik a.s. Od njih je onaj koji je svake noći trećinu provodio učeči, studirajući, izučavajući, trećinu u ibadetu a trćinu spavajući. Od njih je onaj koji je za sebe rekao da se od svoje šesnaeste godine nije najeo, ne prejeo, već najeo. Od njih je onaj koji je mnogo klanjao, pa jednom na ulici ugleda neke koji upiraše u njega i jedan reče to je onaj koji cijelu noć ibadeti. Pa on onda poče cijele noći da ibadeti, jer ga je stid da ga opisuju da čini neki ibadet a on to ne čini. Od njih je onaj koji je rekao za svoje naučavanje, da bi volio da se ljudi od toga okoriste ali da bi isto tako volio da to (zasluge) ne pripisuju njemu. Od njih je onaj koji je rekao da nikada ni sa kim nije raspravljao a da nije želi da onaj drugi bude u pravu. Oni su četrdeset godina u svojim namazima molili jedni za druge i za sve vjernike. A nisu bili poslanici.

Dunjaluk je proklet, to je igra i zabava, on nema stvarnu vrijednost, jedina njegova vrijednost je ta što na njemu i bogat kao i siromah može zadobiti Allahovo zadovoljstvo, ako postupi po Knjizi, Sunnetu, opečativši to srcem. Zar da se o njegovoj vrijednosti kazuje dalje i više, a dva sunneta sabah namaza od njega i svega na njemu, vrijedniji?

Oni koji rade da bi bili prikazani i viđeni, dobit će ono što su željeli i za čime žudili, ali neka ne očekuju više od toga, takav je Allahov zakon, ko traži dunjaluk dat će mu se, ali od ahireta mu ništa nema. Za takve je slava, petominutna. A oni, koji ne požuruju Allahove odredbe i nagrađivanje, njih zapadne dvostruka slava kojoj nikad kraja.

Pozlaćen je put onih koji za Gospodarem svojim tragaju, pokušaj! A Allah je obećao da će pokazati put onima koji Mu hode.

Piše: Azharian

Akos.ba