Koja je razlika između Hamasa i Hizbullaha

Hamas i Hizbullah – POREĐENJE

Piše: Mirsad Mešanović

Uspjesi ova dva islamska pokreta, koje su postigli prije svega na političkom i vojnom planu, doveli su ih u žižu interesovanja muslimanske i svjetske javnosti. Oni su najbolji dokaz da se sa cionistima i pored njihove vojne nadmoći ipak može uspješno boriti i pobjeđivati ih. Analizirajući rad ova dva pokreta mnogi analitičari prave i određena poređenja kako bi došli do saznanja koji je od ova dva pokreta uspješniji. Većina ovih analiza daje prednost libanonskom Hizbullahu.
Mišljenja smo da stvari treba postaviti na njihovo mjesto da bi se dobila jedna realna slika o radu ova dva pokreta. Ovdje bih ujedno dao mali osvrt na tekst objavljen u avgustovskom (2008. godine) broju Novih Horizonata pod naslovom “Hizbullahov hod od dna do vrha.” Nije tajna da su šiije koji danas čine od 10 do 15% ukupnog broja muslimanske populacije u svijetu mnogo organizovaniji od većinskih sunita. Sunitsko većinsko stanovništvo su kolonijalne sile, u želji da ga što više oslabe, razdijelile u preko pedeset država, i na taj način razbile njegovo jedinstvo i snagu. Danas nema niti jedne države sa sunitskim predznakom koja radi na jačanju islamskog jedinstva i obnove hilafeta. Islamski (sunitski) pokret je jedini koji radi na tome, i zato je na meti kako Zapada, tako i diktatora u drugim sunitskim državama.
Sto se pak tiče šiija, od 1979. godine i pobjede Islamske revolucije u Iranu, stvari su za njih krenule u pozitivnom pravcu. Iran, zemlja bogata prirodnim resursima, sve svoje prihode podređuje ekonomskom, vojnom i misionarskom jačanju. Iran je sponzor i vođa gotovo svih šiija u svijetu, što je izvor kakvog-takvog jedinstva među šiitima. Dakle, iza šiijskog projekta u svijetu stoji država, a ona je garant sistematskog i planskog rada. Tim sistematskim misionarskim aktivnostima koje veoma perfidno provodi Iran i to isključivo u zemljama sa sunitskom većinom, obuhvaćena je i naša zemlja, i mi već sada imamo značajan broj Bošnjaka preobraćenih na šiizam.
Bošnjaci moraju znati da će jednog dana platiti cijenu zbog zatvaranja očiju pred ovom negativnom pojavom. Protiv ove negativne pojave u islamskom svijetu, svojim osudama oglasio se i dr. Jusuf Kardavi, a kod nas na ovu temu veoma hrabro je progovorio dr. Šukrija Ramić. Naš uvaženi autor u svom tekstu upravo predviđa ovu činjenicu da je Hizbullah jednako Iran, i da u Libanonu ratuju Iran i Izrael, a nikako Hizbullah i Izrael. Izraelski tenkovi u južnom Libanonu zaustavljeni su, kako on kaže,ne ručnim bacačima raketa, već najmodernijim protuoklopnim raketama ruske proizvodnje, koje je Iran kupio od Rusije i njima naoružao Hizbullah.
Kakvu vojnu silu posjeduje Iran, najbolje govore činjenice da se cijela međunarodna zajednica za sada ne usuđuje upustiti u vojni obračun s Iranom radi zaustavljanja njegovog nuklearnog programa. Druga stvar zbog koje nije moguće porediti ova dva pokreta (jer takvo poređenje nije realno) jesu uvjeti, tj. konfiguracija terena. Pojas Gaze je pjeskovit, ravničarski teren, dug četrdeset, a širok na nekim mjestima i do dvadeset kilometara. Potpuno je zatvoren i s kopna i s mora od agresora, dok samo mali dio graniči s Egiptom koji je takođe više od godinu dana zatvoren. Pravo je čudo da u ovakvim okolnostima iko i pomišlja na borbu i suprotstavljanje cionistima.
Južni Libanon je izrazito brdovito područje, čija su brda sačinjena od jakih stijena koje ni nuklearno oružje ne bi pomaklo s mjesta. Upravo u tim stijenama Hizbullah ima jaka podzemna utvrđenja u kojima borci borave dok traju zračno- artiljerijski napadi, a kada oni utihnu, izlaze i suprostavljaju se agresorskoj pješadiji. U ovim skloništima nalaze se i raketni sistemi kojima se bombarduje agresorska pozadina.
Sirijska vojska bila je prisutna u Libanonu preko dvadeset godina, tako da se u tom periodu Hizbullah jedini mogao nesmetano vojno i u svakom drugom pogledu razvijati, dok su druge frakcije bile pod strogom kontrolom sirijskih vojnih snaga. U tom periodu Hizbullah je toliko ojačao da unutar Libanona predstavlja daleko najaču frakciju. Ovo su mu omogućili šiije koji su u Siriji na vlasti i koji su veoma odani Iranu. Hamas, potpuno okružen u pojasu Gaze, bez vojne pomoći iz islamskog svijeta, pokušava svoju inferiornost na vojnom planu nadoknaditi izuzetnim zalaganjem svojih lidera i boraca, a sve u nadi da će se stanje u islamskom svijetu popraviti, i da će se i ostali muslimani uključiti u borbu za islamske svetinje u Palestini. Hamasova lokalna vojna industrija nije dovoljna da bi se postigla vojna ravnoteža s agresorom, ali ipak ulijeva dozu sigurnosti.
Upravo zbog svega navedenog nije moguće porediti ova dva pokreta, jer se radi o različitim mogućnostima, a ako bi se i pravila poređenja i kada bi se u obzir uzele sve postojeće okolnosti, vidjeli bismo da je Hamas daleko ispred, jer je u nemogućim uslovima oslobodio dio okupirane Palestine i pokazao drugim sunitskim pokretima kako se čuva ono što se steklo na političkom planu, tj. na izborima.

Autor: Mirsad ef. Mešanović

Sarajevo, 2009. god.

Recezent: Nezim Halilović, Muderris

Str. 208, tvrdi povez 

Akos.bA